Foto: Index.hr
Hrvatska posttuđmanovska politika prema susjednoj državi najčešće je posve pasivna, jer se svaki novi hrvatski premijer i predsjednik boje Tuđmanova istočnog grijeha: trogodišnjeg upornog djelovanja na podjeli Bosne i na pripajanju zapadne Hercegovine Hrvatskoj.
Piše: Ivan Violić
Miroslav Tuđman, saborski zastupnik, sin predsjednika Republike Franje Tuđmana, već desetak i više godina pokušava dokazati da njegov otac nije kanio dijeliti Bosnu i Hercegovinu. Gotovo da nema ozbiljnijeg javnog istupa mlađeg dr. Tuđmana, koji se tiče situacije na prostorima bivše Jugoslavije, ili povijesne ostavštine starijeg dr. Tuđmana, a da Miroslav Tuđman ne pokušava pobijati raširenu tezu o hrvatskoj politici podjele Bosne između 1991. i 1994. godine.
Na ovu dugogodišnju i privatno razumljivu kampanju Miroslava Tuđmana nalijepili su se mnogi drugi nekritički podržavatelji prvog hrvatskog predsjednika, poput obavještajca/povjesničara Ive Lučića, koji i knjigama pokušavaju uvjeravati javnost da Franjo Tuđman nikad nije dijelio Bosnu i Hercegovinu.
DOKUMENT KOJI OSPORAVA OSPORAVATELJE
Glavni argument u ovom dugogodišnjem projektu čišćenja Tuđmanova imena od kardinalnog, upravo istočnog grijeha njegove politike jest mantra koja glasi: ”Ne postoji ni jedan dokument, koji dokazuje da je predsjednik Tuđman kanio dijeliti Bosnu i Hercegovinu.”
Nažalost za Miroslava Tuđmana i njegove epigone, ovih se dana pojavio dokument koji čvrsto, nedvosmisleno dokazuje da je dr. Franjo Tuđman između 1991. i 1994. godine aktivno radio na podjeli Bosne i Hercegovine.
Još gore za sve osporavatelje teze da je Tuđman dijelio Bosnu, moralni i intelektualni autoritet potpisnika tog dokumenta potpuno je neupitan. Riječ je o kardinalu Franji Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu, Tuđmanovom suvremeniku i Tuđmanovom sugovorniku, ali i kritičaru, u vrijeme stvaranja hrvatske države.
KUHARIĆEVI DNEVNICI
Povjesničar Miroslav Akmadža upravo je objavio knjigu Franjo Kuharić; kardinal i vlast, koja donosi dnevnike nadbiskupa Kuharića. Evo što je o Tuđmanovim planovima za podjelu Bosne Franjo Kuharić zabilježio u svojim dnevnicima. U svibnju 1991. godine fra Gabrijel Jurišić obavijestio je kardinala Kuharića da mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija priznao kako je u travnju te godine sa skupinom srpskih stručnjaka, u Tuđmanovo ime razgovarao o podjeli BiH.
Mjesec dana kasnije, 8. lipnja, piše Kuharić, predsjednik Tuđman na jednom je sastanku istaknuo kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, naglasio kako je Bosna i Hercegovina nastala kao povijesni apsurd iz osmanskog razdoblja, te da je rješenje u razgraničenju BiH. Nakon sastanka kardinala Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa s predsjednikom Tuđmanom, 29. listopada 1991. godine dr. Kuharić zapisao je kako je dr. Tuđman rekao sljedeće: ”Podjela BiH činjenica je na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja je politika nemoćna.”
TUĐMANOV RAZGOVOR S BISKUPIMA IZ BIH
Kardinal je upozorio Tuđmana da međunarodna zajednica neće prihvatiti raspad BiH, na što je predsjednik odgovorio da se granice BiH mogu mijenjati ako se sve strane tako dogovore. Šestog siječnja 1992. godine, na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica, predsjednik Tuđman kazao je bosanskohercegovačkim biskupima Pavlu Žaniću, Franji Komarici i Vinku Puljiću da bi podjela BiH mogla biti nužna, kako bi se izbjegao rat u BIH. Tom je razgovoru prisustvovao kardinal Kuharić.
Tuđman je dodao da Hercegovci neće prihvatiti ni jedno rješenje, osim da budu u sastavu Republike Hrvatske. U ono je vrijeme, podsjetimo, ministar obrane i najbliži Tuđmanov suradnik bio Gojko Šušak, političar iz zapadne Hercegovine.
TUĐMANOVA OPSESIJA
Naposljetku, kardinal Franjo Kuharić u svom je dnevniku u veljači 1994. godine zapisao ove rečenice: ”Ekstremna hrvatska politika dovela je od uništenja Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je bila kratkovidna. Hrvatska država u Hercegovini imitacija je srpske države u Bosni. Zato su nas i izjednačili sa Srbijom. Ali, vladajuća stranka i g. Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebalo bi se prvo osloboditi neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?” pitao se kardinal Kuharić.
Danas, 26 godina poslije ovog Kuharićeva zapisa, svima je savršeno jasno kamo nas je dovela Tuđmanova opsesija podjelom Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska došla je, usred rata, na rub međunarodnih sankcija.
ČVRSTI MATERIJALNI DOKAZ
Hrvatska je dočekala Tuđmanovu smrt u potpunoj međunarodnoj izolaciji, zbog čega smo, među ostalim, tako kasno ušli u NATO i Europsku Uniju. Odnosi Bošnjaka i Hrvata dugoročno su uništeni (za što nije kriva samo hrvatska strana).
Hrvatski vođe iz BiH osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne u Haagu. Hrvata u Bosni i Hercegovini više gotovo da i nema, osim u zapadnoj Hercegovini. Hrvatska posttuđmanovska politika prema susjednoj državi najčešće je posve pasivna, jer se svaki novi hrvatski premijer i predsjednik boje Tuđmanova istočnog grijeha: trogodišnjeg upornog djelovanja na podjeli Bosne i na pripajanju zapadne Hercegovine Hrvatskoj.
Svi mi, suvremenici ratnih zbivanja, i bez Kuharićevih dnevnika znamo da je to bilo baš tako, pa često i gore nego što je uvijek umjereni kardinal želio zapisivati. No, Kuharićevi su dnevnici definitivni, čvrsti materijalni dokaz o Tuđmanovoj odgovornosti za politiku podjele Bosne i Hercegovine.
