Za većinu građana u postkomunističkim državama liberalno-demokratske vrijednosti nisu kompatibilne s dominantnim vrijednostima u njihovim sredinama. Zbog toga Zapad ne shvaća kako mađarski Parlament može u demokratskoj proceduri s uvjerljivom većinom suspendirati demokraciju.
Piše: Drago Kraljević
Vjerojatno su u pravu oni koji tvrde da su epidemije i druge slične nepogode u društvu, izvrsna šansa za afirmaciju autoritarnih politika i njihovih vođa. To se nadavno dogodilo u Mađarskoj. Mađarski parlament je nakon »demokratske« rasprave dao premijeru Viktoru Orbanu pune ovlasti i to na neodređeno vrijeme. Sve se to, formalno, dogodilo s ciljem poduzimanja izvanrednih mjera »radi učinkovite borbe protiv koronavirusa«.
Ovo su glavne točke zakona: mjere se produžavaju do kraja epidemije, ali ne postoji fiksni datum. Vlada stječe veće ovlasti, može upravljati dekretima, može donositi zakone o izvanrednim situacijama bez savjetovanja s parlamentom. Vlada može izmijeniti ili otkazati postojeće zakone bez traženja odobrenja od strane parlamenta. U tom se razdoblju ne mogu održavati izbori. Tko širi lažne vijesti, može se kazniti zatvorom od 1 do 5 godina... Zakon je donesen glasovima većine: 138 za, 53 protiv.
»Danas započinje diktatura bez Orbanove maske«, izjavio je vođa mađarskih socijalista Bertalan Toth. EU je također zabrinut, upozorio je Didier Reynders, povjerenik Europske komisije zadužen za resor pravosuđa. Je li time došlo do teške povrede članka 2. Temeljnog ugovora EU-a? Iz Bruxellesa još ne stižu dovoljno jasne poruke i osude takvog zakona. Jednako tako nema jasnih i konačnih stavova Europske pučke stranke (EPP) s obzirom da je Orbanova vladajuća FIDESZ (suverenistička stranka) njihova članica, trenutačno suspendirana. Predsjednik nacionalističke stranke Jobbik (desnica) govori o »državnom udaru«. Nakon reakcije EU-a, Orban replicira: »EPP za nas nije zanimljiv, ako ostane kakav je danas. Zanima nas njegova budućnost, ali ona mora biti drukčija. Sada se EPP kreće ka političkom centru i promiče liberalne vrijednosti. Ako se to ne promijeni, mislim da će u Europi biti potrebna nova kršćansko-demokratska inicijativa«.
Zanimljiva je ocjena koju je 29. siječnja ove godine, dao Jan-Werner Müller - njemački politolog, profesor na američkom Sveučilištu Princeton: »Razmišljajući o protjerivanju FIDESZ-a, sve više neliberalne stranke, EPP ne smije dopustiti mađarskom premijeru Viktoru Orbanu da se predstavlja kao predstavnik kršćanske demokracije. Jer pravi kršćanski demokrati odbacuju šovinistički nacionalizam i zalažu se za europske integracije«. Kada se u Europskom parlamentu 2018. godine otvorila rasprava o uvođenju sankcija Mađarskoj zbog kršenja ljudskih prava, hrvatski pučani (HDZ) stali su u obranu Orbana.
Tada je Orban u Parlamentu oštro replicirao: »Mislite da poznajete moju zemlju bolje od Mađara koji su glasali za mene. Naše su ideje drukčije od vaših kada je riječ o kršćanskoj prirodi Europe, vrijednostima obitelji, prihvaćanju migranata. Ako se Pučani uspiju vratiti svome kršćansko-demokratskom podrijetlu, mi bismo mogli i dalje biti dio toga. Ako se nastave kretati ulijevo, to nije naš izbor«. Orban je također doveo u pitanje izbor Donalda Tuska za vođu EPP-a i njegovu sposobnost da preuzme tu odgovornu dužnost, navodeći da je u Uniju unio poljske unutarnje sukobe i interese.
No, da bismo mogli bolje razumijeti što Orban čini i zašto tako postupa, dobro je spomenuti još neke stavove iz njegovih javnih nastupa. Primjerice, njegov govor u povodu obilježavanja godišnjice mađarske revolucije 1956. godine: »Tisuću godina štitili smo granice Europe i borili se za svoje nacionalno samoodređenje. Danas nas u Bruxellesu ne razumiju, jer ni tada nas nisu razumjeli. Europa je bila zaslijepljena uspjesima iz prošlosti i tako se marginalizirala na svjetskoj pozornici, a da toga nije ni svjesna. Umjesto da to prepozna, pokrenula je osvetoljubivu kampanju protiv onih koji su je upozoravali na opasnost od duhovnog samoodricanja i nihilizma. One koji su rekli da imigracije ugrožavaju našu kulturu, nazivali su ih rasistima, a one koji su branili Europu kao federaciju nacija, označili su ih kao naciste«.
Veoma je zanimljiv i Orbanov nastup na Ljetnom otvorenom učilištu u studentskom kampu u srpnju 2018. godine: »Odlučno izjavljujem da kršćanska demokracija nije liberalna. Liberalna demokracija je liberalna, dok kršćanska demokracija po definiciji je neliberalna. Liberalna demokracija zalaže se za multikulturalizam, dok kršćanska demokracija daje prednost kršćanskoj kulturi; ovo je neliberalni koncept. Liberalna demokracija je promigracijska, dok je kršćanska demokracija antimigracijska; ovo je opet neliberalni koncept. Liberalna demokracija usklađuje se s prilagodljivim obiteljskim modelima, dok kršćanska demokracija počiva na temeljima kršćanskog obiteljskog modela; i to je neliberalni koncept...«.
Sada treba pričekati, hoće li u EPP-u prevladati oportunizam, ili će uslijediti principijelan odgovor na ponašanje FIDESZ-a. Pritom ne treba zaboraviti da Orbanov FIDESZ ima veliki politički utjecaj i izvan nacionalnih granica. Orban je u veljači ove godine uputio pismo europskim čelnicima i predsjednicima stranaka EPP-a o stanju i budućnosti Pučana.
Tko je zapravo Viktor Mihály Orbán? Sin je oca komunista i majke pripadnice kalvinističke vjere. Oženjen je pravnicom Anikó Lévai s kojom ima petoro djece, reformatske je (kalvinističke) vjeroispovijesti. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Budimpešti (Loránd Eőtvős). Godine 1989. dobio je stipendiju Zaklade Soros, nakon čega je godinu dana studirao političke znanosti na Oxfordu. Uveo je Mađarsku u NATO i tvrdi da je protivnik »politički korektnog jezika kako je prihvaćen na Zapadu«. Za njega je Europska komisija svojevrsni komunistički Politbiro. Nakon donošenja Zakona o uvođenju izvanrednog stanja zbog koronavirusa, Italija, Njemačka, Francuska, Belgija, Danska, Finska, Grčka, Irska, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Švedska (bez Hrvatske?) potpisale su zajedničku izjavu u kojoj navode da su »duboko zabrinuti zbog rizika povrede načela vladavine zakona, demokracije i temeljnih prava koja proizlaze iz usvajanja određenih hitnih mjera«. Sve ove polemike i prozivke koje već dugo traju između Bruxellesa i Budimpešte, nije dobro svesti samo na prepirke koje postoje oko pristupa demokraciji, obitelji, migrantima, ljudskim pravima i slično, ukoliko ne shvatimo što je temeljni problem.
U tom smislu mogu nam pomoći dr. sc. Ivan Krastev iz Instituta za društvene znanosti iz Beča i dr. sc. Stephen Holmes sa Sveučilišta u New Yorku, koji su u svojoj knjizi »Neuspjela svijetlost/The Light That Failed«, 2019. iznijeli veoma zanimljive ocjene o postkomunističkim državama iz Srednje i Istočne Europe. U ovoj originalnoj i promišljenoj studiji, Krastev i Holmes između ostalog navode, da je u tim državama nakon 1989. godine uslijedilo masovno »oponašanje/imitiranje zapadnjačkog stila života« (amerikanizacija, europeizacija, liberalizacija, demokratizacija, integracija, globalizacija...). Opisujući političke elite u tom dijelu Europe, kao »obraćenike« na liberalizam, zarobljene u sukobu između demokratskih ideja i ukorijenjenih kulturnih normi u njihovim zemljama, Krastev i Holmes upozoravaju na povratni udar populizma protiv takve politike imitacije. Rezultat toga je duboka ogorčenost građana u tim društvima; pravi kolektivni »psihološki stres«. Problem je u tome, tvrde oni, što su milijuni ljudi u tim zemljama shvatili da će, ako je njihov cilj postati nešto poput Nijemaca ili Britanaca, biti mnogo lakše preseliti se u te zemlje, negoli kod kuće sudjelovati u bolnom i neizvjesnom procesu tranzicije njihovih društava u društvo zapadne liberalne demokracije. Oni koji zaostaju, sve češće uspoređuju svoje poglede, ne toliko s njihovim roditeljima, već s bogatom tajkunskom elitom koja živi »zapadni san«. To je dovelo do velike frustracije i bijesa prema postkomunističkoj klasi liberalnih reformatora (tajkuna). Ne samo što ove elite nisu uspjele ispuniti nerealna očekivanja svojih građana - imitirajući Zapad, već su dopustile masovni egzodus talenata, ističu autori ove knjige (»The Guardian«, listopad 2019.).
Stanje u postkomunističim zemljama, nakon pada Berlinskog zida, dobro je opisao i Václav Havel, češki predsjednik: »Jednostavno, to je pokušaj uklanjanja vlastite anomalije, kako bismo postali normalni. Nakon desetljeća života s očima usredotočenim na navodno blistavu budućnost, glavna je ideja sada živjeti u sadašnjosti i uživati u užicima svakodnevnog života« (Journal of Democracy, srpanj 2018.). Koje pouke možemo izvući, ne samo iz dosadašnjeg iskustva Mađarske i Poljske, već i drugih postsocijalističkih zemalja? Očigledno da je prihvaćanje zapadnoeuropskih stečevina i standarda koji su ugrađeni u ustave tih država, nakon njihova pristupanja u punopravno članstvo EU-a, posljedično stvorilo velike probleme, s obzirom da za većinu građana u tim državama liberalno demokratske vrijednosti nisu kompatibilne s dominantnim vrijednostima u njihovim sredinama. To su razlozi zbog kojih Zapad, na žalost, još uvijek ne shvaća kako mađarski Parlament može, bez ikakvih problema - u demokratskoj proceduri s uvjerljivom većinom, suspendirati demokraciju.
Rezultati istraživanja koje je proveo prof. dr. Duško Sekulić s Pravnog fakulteta u Zagrebu, u svome Preglednom radu (2012.) došao je do sljedećeg rezultata: »Prevladavajuće fundamentalne vrijednosne orijentacije u Hrvatskoj su nacionalizam, religioznost, trend porasta autoritarizma i opadanje podrške liberalizmu. Razlozi tome leže u ekonomskoj krizi na koju etatistički populistički model vlasti nije mogao naći odgovor«.
Do sličnih rezultata došao je i dr. sc. Krunoslav Nikodem s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u svome Izvornom znanstvenom radu iz 2018. godine. Rad se temelji na rezultatima empirijskih istraživanja trećega, četvrtoga i petoga vala European Values Study za Hrvatsku (1999./2000.; 2008./2009. i 2017./2018.). On je između ostalog utvrdio povećanje broja ispitanika u Hrvatskoj koji autoritarni politički sustav smatraju »dobrim«. Dok je 1999. godine 11,5 posto smatralo da je »dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore«, 2008. godine to je smatralo 28,8 posto ispitanika, a 2018. godine za takvu opciju je bilo 38,6 posto ispitanika. To su samo neki pokazatelji koji pokazuju da je i u našoj državi liberalna demokracija na velikoj kušnji.
