Nakon HDZ-ovih dogovora s Miloševićem i Karadžićem, zločina i pljačke, zgražanje izazove Čovićev odlazak na rakiju.
Čovićev odlazak u Banju Luku na proslavu dana Republike Srpske uzburkao je javnost. Koja kao da je prespavala posljednjih 30-ak godina odnosa HDZ-a i njegovih čelnika prema Bosni i Hercegovini.
Šok, nevjericu i sveopće zgražanje izazvao je nedavni postupak HDZ-ovih političara u Bosni i Hercegovini. Za one koji ne znaju što se dogodilo evo kratkog povijesnog uvoda.
U proljeće 1991. predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman ospjednut proširivanjem granica Hrvatske na susjednu BiH započeo je seriju (tajnih) razgovora sa Slobodanom Miloševićem opsjednutim proširivanjem granica Srbije, također na BiH.
Svoju motivaciju predsjednik HDZ-a pronalazio je u kartama Banovine Hrvatske iz 1939., ali i tezi koju je sam smislio, da je Bosna ionako “povijesni apsurd”.
‘Važna i trajna suradnja’ s Radovanom Karadžićem
U proljeće 1992. u Grazu se potpredsjednik HDZ-a BiH uz odobravanje predsjednika hrvatskog HDZ-a sastao s liderom Srba u BiH, budućim optuženikom za ratne zločine, Radovanom Karadžićem.
Prema svjedočenju ondašnjeg visokog dužnosnika HDZ-a, tada je “uspostavljena važna i trajna suradnja između bosanskih Hrvata i bosanskih Srba”, a sam sastanak bio je “puka formalizacija brojnih zajedničkih operacija pojedinih zapovjednika na terenu – od iznajmljivanja tenkova do razmjene i plaćanja naftom pojedinačnih ustupaka na bojnom polju od strane srpskih zapovjednika.”
U jesen 1992. hrvatske postrojbe povukle su se iz Bosanske Posavine čime je uspostavljen koridor Knin-Banja Luka-Bijeljina-Beograd koji je omogućio spajanje Srbije s paradržavama bosanskih odnosno hrvatskih Srba.
Dogovor Tuđmana i Miloševića
O tome da je Bosanska Posavina izdana od hrvatskog državnog vrha predvođenog HDZ-om, i da je izdaja ustvari rezultat pregovora između srpskih i HDZ-ovih političara, govorili su u zadnjih dvadesetak godina brojni sudionici tih događaja.
Jedan od njih, akademik Dušan Bilandžić, kojeg je predsjednik HDZ-a imenovao da pregovara sa srpskim stručnjacima o podjeli BiH, navodi da dogovor o predaji Bosanske Posavine Srbima nije postignut na spomenutom sastanku u Grazu nego godinu dana ranije na jednom od spomenutih sastanaka predsjednika HDZ-a i srpskog lidera Slobodana Miloševića. Zašto su se unatoč dogovorima u Posavini ipak vodile borbe, Bilandžić odgovara: “Tuđman i Milošević su dogovorili sukobe u ovom kraju kako javnost ne bi uvidjela da je Posavina predana bez borbe!”
Nakon što su 1993. i 1994. vođe bosanskih Srba otkazale poslušnost Slobodanu Miloševiću ovaj se odlučio na blokadu granice između Srbije i Republike Srpske na Drini. Znate li kome se u tom trenutku za pomoć obratio Radovan Karadžić? Predsjedniku HDZ-a Franji Tuđmanu. Prema riječima jednog tadašnjeg hrvatskog dužnosnika, Tuđman je naložio da se pomogne Karadžiću odnosno Republici Srpskoj isporukama nafte i novčanim transakcijama.
Protjerivanje hrvatskog stanovništva
Ovdje ću stati u nabrajanju svih susreta, pregovora i dogovora koje su predstavnici HDZ-a vodili s predstavnicima Srba iz Republike Srpske i Srbije i samo podsjetiti čitatelje na dvije važne činjenice.
Prvo, sve navedeno se događalo za vrijeme rata u kojem su Hrvati i Srbi bili na suprotinim stranama. I drugo, možda i najbitnije, dok su se hrvatski i bosanskohercegovački hadezeovci susretali s Karadžićem i Miloševićem, s područja nad kojima su kontrolu imale srpske vlasti hrvatsko je stanovništvo gotovo u potpunosti protjerano.
Zar je nakon svega Čovićev potez iznenađenje?
Ali da se vratim na sam početak teksta i razlog zašto sve ovo pišem. Dvadeset i četiri godine nakon završetka rata, 9. siječnja 2019. predsjednik HDZ-a BiH svratio je na kavu, kolače i rakiju u Banju Luku kako bi prvom čovjeku Srba u BiH onako kolegijalno čestitao dan njegova entiteta.
I time uzburkao javnost. Gledajući unatrag, zar je moguće da kraj svih navedenih (i nenavedenih) primjera koji su za posljedicu imali masovne zločine, ubojstva, progone i pljačku, tek ovaj čin vodstva HDZ-a izazove zgražanje hrvatske javnosti?
Riječi velikog Meše Selimovića
Umjesto odgovora, preporučio bih svima na “ovim prostorima”, dok razmišljaju o prošlosti ili kad planiraju budućnost, da se što češće zamisle nad riječima velikog Meše Selimovića:
Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti. Ako je tako, a drugog objašnjenja nema, onda je čovjek prilično prljav stvor, čak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, neće da ih bude svjestan!
