Parapolicijske nasilničke bande koje već mjesecima zlostavljaju neregistrirane izbjeglice na bugarsko-turskoj granici postale su nove zvijezde europske ekstremno desničarske scene. No njihovo prihvaćanje u domaćem i stranom kontekstu govori nešto i o proturječjima koja su omogućila njihov nastanak.
Televizijska postaja ZDF (Druga njemačka televizija) šestog je lipnja emitirala reportažu o paravojnoj grupi, samozvanom Bugarskom vojnom savezu Vasil Levski, snimljenu za vrijeme redovne operacije “lova na migrante” u šumama u blizini turske granice. Prema izvještaju, do početka lipnja u rad sličnih grupa u Bugarskoj uključilo se oko 800 pojedinaca. Sve ove grupe imaju tri zajednička obilježja: protjeruju migrante preko bugarsko-turske granice, provode nezakonita “građanska uhićenja” i pozivaju na navodno samoorganizirani nasilni odgovor na događaje koje smatraju prijetnjom bugarskom nacionalnom identitetu, od “invazije migranata” do korumpiranih oligarhijskih stranaka na vlasti, s ciljem “nacionalnog preporoda”.
Njihova fašistička retorika oslikava “naciju” na udaru “stranih hordi” i međunarodnih urota, a kao jedinu nadu za spas vidi kolektivni nasilni pokret “građana” koji bi preuzeo državu. Internetska stranica Bugarskog vojnog saveza Vasil Levski, jedne od najpoznatijih organizacija što provodi građanska protupravna uhićenja migranata, obiluje takvom retorikom u svakoj objavi.
Iako začetke ovog trenda možemo pratiti otprilike od veljače ove godine, organizirane desničarske grupe već su postigle međunarodnu ozloglašenost. Uz spomenutu reportažu ZDF-a, Vice je 16. lipnja objavio opsežan članak koji prikazuje svakodnevni život jednog od “očeva” pokreta, Dinka Valeva, lovca na migrante koji “patrolira” na svom motoru s četiri kotača. Global Voices objavio je članak o strategijama obuke i vezama ovih grupa, a međunarodna potpora njihovom djelovanju trenutno raste zahvaljujući između ostalog nedavnom pozivu što ga je svim muškarcima u Europi uputila Tatjana Festerling, bivša predvodnica njemačke antimuslimanske organizacije Pegida, u kojem od njih zahtjeva da podrže bugarske parapolicijske grupe u zaštiti “Tvrđave Europe”.
Stvar evolucije
No kako su ove grupe tako brzo privukle nove članove i stekle publicitet? Koji su stvarni faktori, tj. situacije i odnosi, barem u Bugarskoj, što omogućavaju navodni rapidni rast ovog pokreta? Parapolicijske grupe prvi su put javno obajavile svoje djelovanje 18. veljače amaterskim video snimkom što prikazuje scene izbjeglica kako svezane leže na zemlji u šumi. U snimci, Dinko Valev, nedugo potom proglašen bugarskim superherojem, prepričava svoj prvi susret s migrantima i patriotski instinkt koji ga je ponukao da ih sveže i privede graničnoj policiji te tako ispuni svoju građansku dužnost. Uslijedile su dosta neodređene negativne reakcije na ovaj čin, ali kritičke analize najvećih medija i osude popularnih novinara, aktivista i političara stigle su tek mnogo kasnije, u travnju, kada se u javnosti pojavio drugi sličan slučaj koji je uključivao druge nasilničke bande.
Prema Polini Paunovoj, poznatoj liberalnoj novinarki, neodređena reakcija države i vrlo blaga osuda “građanskih uhićenja”, bila je diktirana stavovima zapadnih medija a nije proizašla iz prihvaćanja vijednosti “prave” demokratske države. Jer, kao što kaže Paunova, mi još ne govorimo o “vrijednostima kao što je poštivanje različitosti”, koje su, za razliku od Europe, u Bugarskoj nepostojeće, čak se ne može ni reći kako su “osjetila političara i novinara” samo otupjela – ona se tek “trebaju razviti”.
Ovakav tranzicijsko-evolucionarni pristup široko je rasprostranjen među liberalnom inteligencijom. Novinar Samuil Petnakov, na primjer, objašnjava kako “[mi] još uvijek prihvaćamo sve one koji se ponašaju kao parapiteci”, referirajući se na izumrlu vrstu majmuna i prefiks para- iz riječi paravojno, “koji tek trebaju proći kroz evolucijski proces, evoluciju s kojom dolazi osjećaj za ljudsko dostojanstvo i impuls za njegovim očuvanjem, umjesto da im dopustimo da nas pretvore u majmune”.
Nedaće “mentaliteta”
I drugi autori gorljivo zastupaju tezu o evolucionarnoj nerazvijenosti bugarske nacionalne države, koja navodno omogućuje takve antieuropske prakse, često se pozivajući na odjeke prošlosti. Konzervativna intelektualka Theodora Dimova tvrdi da je “točno da našom državom vladaju bezakonje i nekažnjivost te dagrađani imaju pravo štititi svoju državu, svoju imovinu i život. Građani ne bi smjeli biti pasivni pred kršenjima zakona,” kaže Dimova, implicitno se referirajući na neregistrirane prelaske granice. “Uvijek smo razjedinjeni”, nastavlja intelektualka. “Polovica Bugara slavi Dinka, a druga polovica ga odbacuje”, što sugerira kako tobože postoji potreba za većim nacionalnim jedinstvom, u ovom ili onom obliku.
Dimova fenomen objašnjava održanjem specifičnih nacionalnih karakteristika, tobože zacementiranih za vrijeme komunističke vladavine, koja onemogućavaju žuđenu evoluciju. Za primjer uzima Atanasa Stojkov-Premjanata – komunista i gerilca iz dvadesetih godina prošlog stoljeća kojega je Bugarska komunistička partija slavila kao heroja, a koji je djelovao na istom šumskom području, dijelu planine Strandža, gdje djeluje i Dinko Valev. Dimova dakle smatra da isti “mentalitet” u 2016. godini još uvijek dominira javnim životom.
S druge strane, u članku Deutsche Wellea na bugarskom, Haralan Aleksandrov, slavni kulturalni antropolog, odbija tezu da je egzibicionističko-voajerska kultura (čiji su primjer i na protupravna uhićenja i ponižavanja ljudi koja se bilježe kamerama) produkt samo “bugarske gluposti”. No istodobno smatra kako “se drugdje potiču prestiž, status, znanje i bogatstvo, [dok] mi potičemo obično divljaštvo, i to samo zato što je u glavama nekih ljudi prestižno biti okrutan, primitivan i grub prema slabijima. Skandalozni selfiji samo ocrtavaju i približavaju neke lokalne kulturne fenomene koji inače ostaju nevidljivi”.
Drugim riječima, velik i utjecajan dio dominantnog diskursa koji kritizira pojavu i aktivnosti parapolicijskih grupa krivnju traži u kulturi, nacionalnom mentalitetu, komunističkoj prošlosti, procesu tranzicije bez kraja te naposljetku našoj zaostaloj evoluciji.
Dobra građanska praksa
Postoje i akteri koji eksplicitnije tvrde da institucije ne obavljaju svoj posao kriminaliziranja i kažnjavanja ovih grupa, među kojima je najglasniji Bugarski helsinški odbor (BHO), koji je promptno reagirao na Dinkov video i njegove pozive na pridruživanje samoorganiziranim četama “lovaca na migrante”. No ova prozivanja države ipak u pravilu ostaju na optužbi za nesposobnost i ne idu dalje od ideje “nedostatnosti”. Slično kao kod Paunove, ovdje dominira ideja o “funkcionalnoj nepismenosti o načinu na koji funkcionira država”, čime se sugerira da država može funkcionirati samo na određen (liberalan) način, pri čemu svi ostali načini nisu državni. Ovakvi stavovi međutim promašuju nekoliko ključnih točaka i ne razjašnjavaju razvoj događaja u posljednjih nekoliko mjeseci, osobito odgovor države na tendenciju rasta nasilničkih bandi “lovaca na migrante”.
Ministrica unutarnjih poslova Rumjana Bačvarova u ožujku je priznala kako do tog trenutka (dakle gotovo mjesec dana) policijske snage nisu poduzele nikakve mjere u slučajevima “građanskih uhićenja”, unatoč raširenosti popularnog videa s Dinkom Valevom. Pri tome ona klasificira Valevov čin kao iznimku, tvrdeći kako se ne radi o učestaloj praksi. Zatim je ravnatelj granične policije Antonio Angelov šestog travnja službeno dodijelio simboličnu nagradu još jednoj parapolicijskoj grupi – Organizaciji za zaštitu bugarskih građana, a sljedećeg je dana na nacionalnoj televiziji objavio da je policija spremna i voljna surađivati sa njima.
U intervjuu objavljenom 15. travnja, ravnatelj područnog odjela granične policije u Elhovu, Radoslav Sotirov, više je puta ustvrdio da ove patrole nemaju pravo provoditi uhićenja, no ipak je predložio da “volonteri” nastave raditi, ali uz dodatak da se trebaju ponašati kao građani, a ne kao lovci. Ponudio je i konkretne motive za suradnju policije i parapolicijskih grupa, kao i specifične upute o tome kako bi se ona trebala provoditi. Istog mjeseca, agencija “Alpha Research”, jedna od vodećih agencija za istraživanje javnog mnijenja u zemlji, provela je ispitivanje postavljajući pitanje Odobravate li građanska uhićenja izbjeglica? pri čemu je da, odgovorilo 29,4% ispitanika, dok je 25,4% odgovorilo uglavnom da.
Ruska veza
Na skupu ekstremno desničarske stranke VMRO – Bugarski nacionalni pokret (inače članice vladajuće koalicije) održanom 17. travnja, Georgi Parvanov, bivši predsjednik republike iz redova Bugarske socijalističke stranke, a sadašnji vođa stranke “lijevog centra” pod nazivom Alternativa za bugarski preporod, pozvao je na zakonske promjene koje bi omogućile “stvaranje civilne straže s jasnim odgovornostima koja bi pružila potporu upravljanju migrantskim valom na bugarsko-turskoj granici”, i istodobno pozvao ovu stranku da zajedno predlože kandidata na narednim predsjedničkim izborima.
Parvanov nije usamljen u ovim zahtjevima. Predstavnik Demokrata za snažnu Bugarsku (stranke sljednice prve desničarske vlade nakon pada socijalističkog režima 1989. godine) izjavio je za parlamentarnom govornicom “ako postoje ljudi koji, kao građani, žele ispuniti svoju ustavnu dužnost osiguravanja granice, potrebno je da država preuzme organizaciju i pokroviteljstvo tog procesa, umjesto da dozvoljava samoinicijativu”. No ovaj konsenzus ljevice i desnice o pravu nasilničkih grupa da glume snage reda kasnije je ipak djelomično narušen, iz sasvim neočekivanog razloga. Pokazalo se naime da su mnoge od ovih grupa usko povezane sa službama Ruske Federacije.
To je prvi priznao Ilijan Vasilev, bivši bugarski ambasador u Rusiji koji tvrdi da se u osnovi radi o samo dvije grupe, ali i tisućama uključenih građana, što su brojke koje donekle proturječe informacijama ranije objavljenim u medijima. Bojko Stankušev, direktor centra za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova, kasnije je potvrdio informaciju o “ruskoj vezi”. Vojni savez Vasil Levski i s njim povezani Bugarski narodni pokret Šipka – dvije glavne paravojne organizacije uključene u nasilničke prakse – navodno su dobile potporu ruskih agenata u zemlji, čiji je cilj bio “da se [javnost] uvjeri kako država ne može ispunjavati svoje dužnosti u zaštiti granice […] Plan je kroz populističku propagandu uzdrmati postojeći ustavni poredak i dovesti do toga da zemlja postane ovisna o trenutnim moskovskim vladarima”. Zbog toga, tvrdi predstavnik policije, “ovi ljudi nisu patrioti” i postavlja pitanje “kojim su nas zaslugama i uslugama oni zadužili?”
Uspon ka vlasti
Stvar se dakle teško može objasniti nekom “neadekvatnošću” države koja je, uostalom, uporno slala sasvim proturječne poruke: od nepristranosti, preko građanske dužnosti do zaziva zakonskih promjena. Naposljetku, kao što smo vidjeli, upozorenja liberalnih kritičara o neadekvatnosti države nisu sasvim različita od argumentacije nasilničkih bandi koje tobože kompenziraju državne nedostatke “na terenu”. Posljednji pokušaji da se oslabi utjecaj ovih grupa preko njihovog povezivanja s Rusijom (bile te veze stvarne ili ne) zapravo nastoje premostiti jaz između liberalnih i nacionalističkih pozicija, jer su obje vrlo skeptične prema Rusiji kao nekakvoj tobožnjoj sljednici komunističkih ideja.
Ono što je gotovo sigurno je da daleko od očiju kamera i medijskih komentatora utjecaj i snaga ovih grupa nisu toliko veliki. Zato je njihov utjecaj na način na koji se u Bugarskoj razumiju uloga države, rasizam i migracije važniji od njihovog djelovanja “na terenu”. Za grupe koje su ponukale ključne aktere bugarske politike na dalekosežna obećanja uopće nije poznato tko su im članovi, iako su neke od njih čak i registrirane kao udruge. Istodobno, povremeno su objavljivane i izjavelokalnog stanovništva koje je za parapolicijske grupe pokazivalo znatno manje simpatija nego što to sugerira spomenuto istraživanje javnog mnijenja. No legitimacija koju “građanskoj” direktnoj akciji daju političari i komentatori svakako doprinosi normalizaciji ovog fenomena.
U toj nas situaciji ne treba toliko iznenaditi činjenica da je “desni centar”, odnosno stranka Građani za europski razvoj Bugarske, vladu formirao uz potporu liberalnih stranaka i parlamentarne ekstremne desnice ujedinjene u tzv. Patriotsku frontu. U usponu ekstremista na vlast nemalu su ulogu odigrali spomenuti liberalni komentatori, koji su se pokazali spremnima obaviti njezin ideološki prljavi posao.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
