U AMERIČKOM političkom sustavu potpredsjednik države ima ulogu rezervne gume. Nešto što obično ne koristite i nalazi se na dnu prtljažnika, ali u nekim sasvim iznimnim trenucima vam jednostavno treba.
Piše: Goran Vojković
Potpredsjednik SAD-a ima dvije temeljne dužnosti: po funkciji je predsjednik Senata (američki Gornji dom gdje svaka država ima dva senatora), pri čemu glasa isključivo kada treba „presjeći čvor, tj. glasovi senatora su podijeljeni. To se do sada u cijeloj američkoj povijesti dogodilo točno 244 puta. Druga dužnost je zamijeniti predsjednika ako mu se nešto dogodi – što se naravno događa nešto rjeđe.
Potpredsjednik SAD-a onda polaže zakletvu pred Vrhovnim sucem, postaje predsjednik i dobiva u pratnji „koferčić“ za brisanje naše civilizacije i općenito viših formi života sa Zemlje – šifre kojima se aktivira nuklearni udar.
U međuvremenu, potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država obilazi manje važne saveznike, manje važne summite, manje važne susrete, manje važne ljude i manje važne države. Naravno da mu je onda morala u dužnost dospjeti i Hrvatska.
Naime, Hrvatska organizira nešto što se zove „Proces Brdo-Brijuni“. Podsjetimo se, nekadašnji predsjednik i sadašnji totalni luzer Ivo Josipović i slovenski predsjednik Borut Pahor pokrenuli su 2013. inicijativu godišnjeg okupljanja predsjednika država jugoistočne Europe, pri čemu, kako bi si dali na važnosti pozivaju i jednog počasnog gosta iz jedne od vodećih zemalja Unije. Regionalne inicijative Brdo-Brijuni inače okuplja zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije i Albaniju. Pa ćemo je u daljnjem tekstu nazivati Jugo-samit.
Party drugorazrednih
Josip Broz Tito je u Zagreb doveo ni manje ni više nego Richarda Nixona, američkog predsjednika, zakletog republikanca i antikomunistu, te su se njih dvojica uredno šetali glavnim gradom Socijalističke Republike Hrvatske, a Tito mu je pokazivao znamenitosti – od arhitekture do novih postignuća socijalističke industrije.
Puno godina kasnije nas je posjetio Bill Clinton, istina samo na aerodromu, kada je Tuđman u svečanom odijelu i s počasnom bojnom dočekao kauboja u čizmama i kožnoj jakni. Izgledalo je to kao epizoda priče Jenki na dvoru kralja Artura. Nešto manja katastrofa bio je posjet Georga Busha 2008., domaćin je bio Mesić, a Bush je znao čak i u koju državu je došao.
No, čini se da više nismo tako važni – pa iz odlazeće američke administracije na Jugo-samit dolazi čovjek zadužen za drugorazredne – američki potpredsjednik Joe Biden. Uostalom, da ste američki predsjednik, da li biste se uopće nešto osvrtali na sastanak nekih, da prostite, Jugoslavena s Albancima? Čemu i kome su oni uopće bitni? Svi skupa proizvedu manje nego Apple.
Blokada grada
Kako je američki potpredsjednik iznimno ustavno nebitna faca – onda u biti i nije neki cilj terorističkih i sličnih napada. Možete li se sjetiti uopće nekog slučaja da je netko išao napasti potpredsjednika Amerike, koji uglavnom trčkara oko humanitarnih akcija, kada se ne bavi drugorazrednim saveznicima? U filmovima se oko američkog potpredsjednika sami Ameri sprdaju – obično je ili glup ili pokušava nešto podmetnuti predsjedniku kako bi postao kalif umjesto kalifa.
I onda radi dolaska te i takve, globalno prilično nevažne face u Hrvatsku, globalno prilično nevažnu zemlju – glavni grad Hrvatske se fizički dijeli na dva dijela iz navodno sigurnosnih razloga – negdje skoro u razini podjele Berlina 60-tih godina prošlog stoljeća.
Punih 24 sata građani Zagreba će imati prijevoznih i drugih problema radi dolaska nevažnih faca na nevažni Jugo-samit, kako bi potpredsjednik na odlasku mogao malo popričati s likovima koje vidi prvi i zadnji puta u životu, a jugoslavenski lideri, uz Albanca, malo napunili uvijek prazne baterije osobnog Jugo-egoizma.
Kome i čemu su svi oni tako važni da bi se grad dijelio na pola, da bi se na posao moralo ići sat ranije ili sat duže, da se ne bi smjelo parkirati u masu ulica, da se moraju držati spuštene roletne i ne izlaziti na balkone gdje se vozi prateća kolona? Još i hrpe policajaca, zavarivanje šahtova, specijalci, snajperisti, što li već. Cijela jedna blokada glavnog grada Hrvatske!
Ako je sve to potrebno – zašto u Zagrebu?
Ako je opasnost od terorističkog napada tako velika da sve ovo treba postavljaju se dva pitanja – prvo, zašto se za prijevoz uzvanika ne koristi helikopter? Američki predsjednik uredno ima svoj Marine One, koji polijeće s travnjaka Bijele kuće i vozi ga u Zračnu luku. Čemu blokirati cijeli grad, ako postoji alternativni i definitivno jeftiniji način? Evo kako to izgleda (simpatičan video gdje je predsjednik Obama zaboravio pozdraviti marinca ispred helikoptera, pa se kao najveći gospodin vratio i dao vojniku ruku):
Znači – umjesto blokade grada postoje jednostavniji i jeftiniji načini – koristite helikopter, valjda bi i u Zagrebu mogao biti neki heliodrom.
Drugo, kod ovakvih logistički složenih skupova, što li osim ega sprječava da se događaju u manjem mjestu, gdje također ima i hotela i svega drugog potrebnog, ali gdje bi gužva bila neizmjerno manja. Hrvatska ima lijep i velik aerodrom na Krku. Zašto se ne bi iskoristio neki od hotela na samom otoku? Definitivno manja gužva, lakše ispuniti sigurnosne zahtjeve, a u debeloj podsezoni još bi se i zaradilo!
Na kraju, zašto ne Brijuni, kada se i sama Jugo inicijativa zove „proces Brdo-Brijuni“? Čemu plaćamo sve te državne rezidencije ako se ne koriste, ako se ne koriste u svrhe upravo zašto i postoje i zašto se održavaju svaki dan u godini. Ako ne trebaju – onda sve to rasprodajmo ili dajmo u koncesiju. Održavati ovakav Jugo-samit u Zagrebu definitivno je logistički najlošije rješenje koje stvara najviše sigurnosnih problema, nervira ogroman broj građana i blokira cijeli glavni grad? Radi američkog potpredsjednika pri kraju mandata?
Sumnjam. Razlozi su drugi.
Cirkus je da bi domaća politika pokazala važnost
Cijeli cirkus oko nevažnog, nebitnog i potpuno rubnog Jugo samita, skupa ne previše važnih jugoslavenskih država s potpuno nesposobnim liderima (plus Albanci) služi u biti radi nas – služi radi pumpanja ega naših minijaturnih elita, služi da bi naši nazovi lideri koji sline za deset sekundi slikanja s američkim predsjednikom, pokazali kako su i oni „netko i nešto“. Naime, oni se ne mogu pojaviti na travnjaku bijele kuće i biti dočekani kao face, kao npr. Tito svojevremeno:
Pa kako se ne mogu pojaviti tamo gdje i kako se primaju zaista važni – onda će blokirati vlastiti glavni grad, napraviti cirkus vlastitom narodu, izvući na ulice ili krovove „duge cijevi“ pa i variti šahtove – sve u cilju da si u vlastitim očima podignu poljuljani ego, koji je toliko nisko pao da je vrhunac diplomatskih aktivnosti postao okupljanje Jugoslavena (i Albanca), koje će sve zajedno ovoga puta ugostiti predsjednica Kolinda, sve o trošku našeg novca i našeg vremena.
Mislim, na što se spalo na kraju – „region“! Bude i piće i meze, budu na kraju i kozaračko ili užičko kolo zaplesali? Što se, usput budi rečeno, ne sastajemo u nekoj regionalnoj inicijativi Hrvatska-Slovenija-Austrija-Švicarska-Njemačka? Ili Hrvatska-Italija-Francuska-Španjolska, onako uz maslinovo ulje, ribu i klape? Na što smo spali…
Makar, što se tiče samih razgovora – nema razloga da se ne razgovara, pa čak i da Jugoslaveni razgovaraju uz Albanca i američkog potpredsjednika na odlasku, ali to nije i ne treba biti razlog blokade glavnog grada Hrvatske.
Hrvatska ipak nije Monaco ili Andora, ovo je dovoljno velika zemlja da se može naći dovoljno objekata i dovoljno prostora pa čak i dovoljno aerodroma kako se ovaj Jugo-samit može održati bez teroriziranja stotina tisuća građana.
Moglo se i može se, ali se neće – blokada grada je valjda zadnji preostali način na koji hrvatske političke elite znaju pokazati narodu svoju „moć“ i „utjecaj“, a u biti pokazati kako su samo trećerazredni činovnici drugorazredne države u bezveznom „regionu“ zvanom Balkan.
Sramili bi ih se i Tito i Tuđman.
Izvor: Index
