Vlast u Bosni i Hercegovini je kao nefunkcionalna kanalizacija, potpuno začepljena višedecenijskim taloženjem zločina, kriminala, korupcije, nekompetentnosti, nepotizma, nemorala… Iz nje se širi nesnosan smrad, koji ovdašnji građani sve teže podnose. Da bi se zaštitio od njega, ako već ovdašnji građani i lideri to ne žele ni pokušati, svijet će mandat za rješenje problema dati Beogradu i Zagrebu, da ga konačno riješe na način na koji im to kroz historiju nije polazilo za rukom. Zato Bosni i Hercegovini trebaju građanske snage koje će suspregnuti gadljivost, začepiti nos, obući ribarske čizme i početi sa raščišćavanjem kanalizacije
Piše: Senad Pećanin
U Sarajevu se danas održava sastanak lidera Socijaldemokratske partije BiH, Demokratske fronte i Naše stranke. Na njemu bi trebala pasti odluka o tome hoće li ove građanske stranke strategijom nojeva i dalje odbijati preuzeti odgovornost koju imaju i tako olakšati ostvarenje ciljeva Milorada Dodika, Dragana Čovića i Fahrudina Radončića.
Nermin Nikšić, Željko Komšić i Peđa Kojović su zaslužni, sa različitim doprinosima, što ove tri stranke na posljednje opće izbore nisu izašle sa jedinstvenom listom. Sva predizborna istraživanja, kao i rezultati posljednjih općinskih izbora, nedvosmisleno su ukazivala da je to bio ključni zahtjev i očekivanja velikog broja građana i glasača ovih stranaka, pri čemu je izvjesno da bi jedinstveni nastup polučio i znatno bolji izborni rezultat. No, Nikšiću i Kojoviću je važnije bilo za sebe osigurati prva mjesta na kompenzacijskim listama koja im garantiraju poslaničke fotelje i 48 visokih i sigurnih mjesečnih primanja. Pri tom je Naša stranka obznanila i da nema razlike između hrvatskih kandidata za člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i Dragana Čovića, učinivši sve da kandidaturom izvjesnog Falatara umanji šansu za izbornu pobjedu lidera Demokratske fronte.
Ipak, glasači nisu ove stranke kaznili onoliko koliko su zaslužile. Izborni rezultati su nudili mogućnost da njihov koalicioni postizborni nastup osigura samostalno ili u partnerstvu sa drugim strankama ključne pozicije (uključujući i premijere) u vladama Federacije BiH i najmnogoljudnijim kantonima, te neka od ključnih resora u Vijeću ministara BiH.
Zasluženi izborni neuspjeh Stranke demokratske akcije u Sarajevu omogućio je njeno zasluženo eliminiranje iz vlasti u sarajevskom kantonu. Unatoč odsustva svijesti o dramatičnosti položaja u kojem se nalazi država Bosna i Hercegovina, demonstriranog direktnom pomoći lideru HDZ-a kandidaturom Falatara, izborni rezultat Naše stranke u glavnom gradu države poklopio se sa njenim ambicijama. Formirana je Vlada Kantona Sarajeva, a Naša stranka je dobila mjesto premijera. Nakon toga njen lider Kojović preko noći, od najvećeg protivnika zajedničkog izbornog nastupa BH bloka, postaje njegov najveći zagovarač. Ali, pod ultimativnim uslovima koje je odredila Naša stranka: nema formiranja vlasti sa nacionalnim strankama! Dakle, i u sredinama, poput tuzlanskog kantona, u kojem je SDP nadmoćno pobijedio ali ne može samo sa građanskim strankama formirati vlast, zbog ultimatuma koji je formulirao Kojović, SDP mora u opoziciju! I još pri tome ovu suicidalnu glupost lider Naše stranke formulira kao “Istorijsko ne”!?
Historijsko “puć”
Nije potrebno biti ekspert za ustavno pravo i izborne zakone da bi se znalo da postojeći Ustav BiH i izborni sistem favoriziraju nacionalne stranke. Osim toga, građanske stranke u Bosni i Hercegovini od prvih višepartijskih izbora pa sve do posljednjih nikada nisu dobile podršku više od 20 procenata glasača. Insistiranje da se u ovakvim okolnostima i u ovakvom ustavno-zakonskom okviru promijeni sistem djelujući isključivo iz opozicije na entitetskim i državnom nivou vlasti otkriva puki diletantizam i kamufliranje građanskom principijelnošću vrlo opipljivih osobnih interesa lidera građanskih stranaka.
Sama mantra o odbijanju “saradnje sa nacionalistima” vuče porijeklo iz poslijeratnog perioda u kojem je izgledalo moguće da narastajući SDP u koaliciji sa sve snažnijim Dodikovim SNSD-om postane većinska politička snaga koja bi zemlju mogla promijeniti i otgrnuti od nacionalista. Tu tadašnju mogućnost u iluziju je veoma brzo pretvorio Dodik, prešavši sprintom put od lidera koji stranku uvodi u Socijalističku internacionalu do pouzdanog partnera Kremlja i populističko-fašističkih pokreta u Evropi.
Kao jedan od ključnih argumenata protiv ulaska građanskih stranaka u vlast često se navodi debakl SDP-a nakon perioda od 2010. do 2014. godine u kojem je Zlatko Lagumdžija držao ključne poluge vlasti na svim nivoima. Pri tom se najčešće kao uzrok katastrofalnih rezultata SDP-a navodi upravo “učešće u vlasti sa SDA”. Lukavo, ali potpuno neutemeljeno objašnjenje! Nisu birači 2014. godine kaznili SDP što je bio u vlasti sa SDA, već zato što su Lagumdžija, njegovi asistenti (Elvedin Grabovica, Damir Hadžić, Marin Ivanišević, Hamdija Lipovača…) i njegovi adlatusi (Nermin Nikšić, Svetozar Pudarić, Mirza Kušljugić…) doživljeni od javnosti i birača kao veći i puno bahatiji kriminalci, samo moderniji, od njihovih kolega iz SDA. Nezajažljivost, halapljivost, korumpiranost, nepotizam… nisu zarazne bolesti nego stvar vrlo svjesnog izbora, pa čak i kad se sjedi u vladama sa SDA-ovcima. Grobar socijaldmokratije u BiH, od čijeg se vladanja još nisu oporavile ni BiH, ni SDP, danas se čak ima obraza predstavljati njenim spasiocem!? Osim toga, je li SDA kriva što je Lagumdžija, čuvajući vlastite dilove sa Dodikom, pristao na i danas važeći Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH, po kojem se Bosancima i Hercegovcima danas administrativno jednostavnije i lakše preseliti i nastaniti u Mariboru ili Minhenu, nego u Srebrenici ili Prijedoru?
‘Ta će Merkelova!
Na nedavnoj tradicionalnoj sigurnosnoj konferenciji u Minhenu Angela Merkel je izjavila:” Međunarodni poredak se raspada pred našim očima!” Ali, vrisak njemačke kancelarke u Bosni i Hercegovini nema ko da čuje. Ona je zabrinuta za sudbinu i interese njemačke države. To što i krhotine raspada o kojem govori kancelarka Merkel biti dovoljne da izazovu katastrofalne posljedice po BiH, uključujući i mogući raspad zemlje – neke od ovdašnjih lidera raduje, a neke se sa ovim i sličnim upozorenjima – sprdaju. U tome prednjače nekadašnji Lagumdžijini “mladi lavovi” Damir Mašić i Saša Magazinović. Najdalje je, ipak, otišao ideolog Naše stranke Tarik Haverić: upozorenja o dramatičnosti položaja države BiH u aktuelnim regionalnim, evropskim i globalnim odnosima on je nazvao “lažnom sviješću” i “udruženim patriotskim poduhvatom”, jasno aludirajući na poznati termin iz rada haškog Tribunala za ratne zločine “udruženi zločinački poduhvat”.
Kada je čitav svijet 2008. godine upalio alarm zbog nadolazeće globalne recesije, tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić je umirivao ovdašnju javnost tvrdeći da naša zemlja nema razloga za brigu: valjda je bio zabavljen time da novi Audi Q7 za svoj kabinet kupi od svog prijatelja u salonu u Republici Srpskoj po cijeni 25.000 KM skupljoj od cijene po kojoj su isti automobili za njegove bošnjačke i hrvatske kolege kupljeni od generalnog distributera Audija u BiH. I trud mu, u oba slučaja, nije bio uzaludan.
Dok su snage Jugoslovenske narodne armije mjesecima pripremale rovove za predstojeću ratnu opsadu Sarajeva i dok su šleperi “banana” punili skladišta artiljerijskih projektila za buduću vojsku Ratka Mladića, YUTEL je pacifizirao Bosance i Hercegovce lancima ljudskih ruku koje su za mir. Istovremeno, “Slobodna Bosna” je proglašavana ekstremističkim medijem zbog otkrivanja priprema za predstojeće genocidno kasapljenje zemlje.
Jednako, dakle, kao sarajevski magazin tada, na isti način lideri Naše stranke i SDP-a danas tretiraju one koji su zabrinuti što se sedmicama pred zgradom Ministarstva spoljnih poslova Srbije u Beogradu nalazi dugački transparent na kojem piše “Ako Kosovo nije Srbija Republika Srpska nije BiH”, što Dodik otvoreno govori da su srpski specijalci sa fantomkama i dugim cijevima na međuentitetskoj liniji razgraničenja na Dobrinji i Vracama generalna proba funkcioniranja “Granične službe Republike Srpske”, što Zagreb intenzivnije nego u vrijeme Franje Tuđmana vodi kampanju protiv BiH u svim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima je Hrvatska član, otvoreno rehabilitirajući dokazani udruženi zločinački poduhvat, “Herceg-Bosnu” i osuđene ratne zločince, što predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker učestalo upozorava na mogućnost “povratka Zapadnog Balkana u devedesete godine”, što dugogodišnja izvjestiteljica za Balkan Doris Pack govori da “Dodik samo čeka priliku”… Ili što su zahvaljujući infantilnoj politici Bakira Izetbegovića danas Turska i njen od Amerike i Evropske unije prezreni lider Erdogan jedini prijatelji BiH na koje se ona, kao, može osloniti…
Ima neke božanske pravde, mada više liči na kaznu, u tome što su SDA i njen lider doveli zemlju u situaciju u kojoj se danas nalazi i u kojoj se zabrinutost i iskreni patriotizam njenih građana izlažu sprdnji. Bakir Izetbegović je odavno pokazao apsolutnu nedoraslost za vođenje državne politike; on bi najradije dijelom države u kojoj ima vlast vladao načinom na koji Kliničkim centrom Koševo upravlja njegova supruga ili Ilidžom njegov načelnik Senaid Memić; svojim primitivnim, šovinističkim napadom na Peđu Kojovića pokazao je lice kojeg bi se trebali stiditi svi pristojni građani ove zemlje.
I baš zato lideri BH bloka moraju pokazati političku doraslost i uzeti što je moguće više vlasti od SDA i njenih otpadaka, gdje je god to moguće. Dodatno i zbog toga što kao “zapeta puška” na dio vlasti koju može uzeti građanski blok čeka Dodikov i Čovićev partner Fahrudin (po vlastitom priznanju: državnik) Radončić. Zbog privatnih dilova sa njim Nikšića i dobro uhljebljenog Kojovića, Radončić bi od apsolutnog izbornog gubitnika mogao postati najveći – pobjednik. Dirljiva je Radončićeva briga za sudbinu socijaldemokratije i građanske opcije u BiH, zbog čega se on, eto, spreman žrtvovati i nastaviti vladati sa kolegom (državnikom) Izetbegovićem. No, zanimljivo je da niko od lidera građanskih stranaka koji su protiv ulaska u vlast ne objašnjava u čemu je suštinska razlika između Izetbegovićeve SDA i Radončićevog SBB-a, osim što je Radončić puno poželjniji partner Dodiku i Čoviću u dovršetku razbijanja države. Ako ohrabruje dosadašnja hrabrost Dine Konakovića i transparentnost Edina Forte u radu kantonalnih vlasti u Sarajevu u kojoj je i SBB, zašto se ne bi pokušalo isti model primijeniti i u radu vlada u kojima bi partner bio SDA?
Bosnu i Hercegovinu je za pet posljednjih godina napustilo 173.011 građana. Istovremeno, Fondacija Bertelsmann iz Berlina je objavila da Njemačka u sljedećih 40 godina treba 260.000 useljenika godišnje kako bi nadoknadila manjak radnika. Tek u svjetlu ovih podataka vidi se sva ciničnost izjave lidera Naše stranke Peđe Kojovića: “BH blok je ideja da ova zemlja može bolje, da svi mi građani BiH, i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i ostali zaslužuju mnogo bolje od ovog što živimo 25 godina. Naivno ili ne, ali ja u to vjerujem. Pomirit se s tim da će ovako biti zauvijek je, suštinski, odustajanje od BiH.” Ovakvu demagogiju nije se usudio prosipati Zlatko Lagumdžija ni kad je bio na vrhuncu svoje moći! Za početak, Kojoviću je dobro, a svi su izgledi da će mu biti još i bolje: otkad se prije 10 godina vratio u BiH primio je najmanje 100 plata iz budžeta, a već je osigurao i narednih pedesetak. No, teško da je time ispunio očekivanja onih koji su glasali za građanske stranke i njihove lidere vjerujući u promjene, a ne u njihovo dobro plaćeno aktivno grickanje košpica na tribinama iznad terena na kojem se igra utakmica koja odlučuje o životima građana koji su im vjerovali.
Vlast u Bosni i Hercegovini je kao nefunkcionalna kanalizacija, potpuno začepljena višedecenijskim taloženjem zločina, kriminala, korupcije, nekompetentnosti, nepotizma, nemorala… Iz nje se širi nesnosan smrad, koji ovdašnji građani sve teže podnose. Da bi se zaštitio od njega, ako već ovdašnji građani i lideri to ne žele ni pokušati, svijet će mandat za rješenje problema dati Beogradu i Zagrebu, da ga konačno riješe na način na koji im to višekratno kroz historiju nije polazilo za rukom. Zato Bosni i Hercegovini trebaju građanske snage koje će suspregnuti gadljivost, začepiti nos, obući ribarske čizme i početi sa raščišćavanjem kanalizacije.
Nema više vremena i prostora za popuštanje pametnijih. Oni odlaze iz Bosne i Hercegovine.
