Rezervni kapetan II klase Dimitrije Tucović je 20. novembra 1914. poginuo u Kolubarskoj bici protiv austrougarske vojske na Vrače Brdu blizu Lazarevca. Poginuo je u 33. godini života
Mali dodatak ovogodišnjim nacionalnim mundijalskim znamenjima
Autor: impulsportal.net
Evo šta u svojoj knjizi "Srbija i Albanija" napisa Dimitrije Tucović (1881-1914), istaknuti srpski socijaldemokrata koji je kritikovao politiku srpske države prema Albancima, naglašavajući potrebu srpsko-albanske povezanosti i saradnje.
"Danas je postalo vrlo rizično propovedati potrebu zajedničkoga rada sa Arbanasima. U pogubnoj utakmici da opravda jednu naopaku politiku buržoaska štampa je stvorila o Arbanasima čitavu kulu neistinitih i tendencioznih mišljenja, a osvajačka politika Srbije sa svojim varvarskim metodama morala je Arbanase ispuniti dubokom mržnjom prema nama."
„Na jučerašnjem maršu pokazalo se u punoj svetlostl besnilo ratnih strasti. Vojnici su izgubili svaki čovečanski osećaj i kao besni psi jure rojem pored druma od kuće do kuće, tražeći šta će opljačkati. Deca i žene uzaman zapomažu da spasu što imaju, dok ih naperena puška u grudi ne ućutka. Gledao sam kako jedan vojnik svlači s dece na kolima koja beže ponjavu i preti majci da će je ubiti ako bude zapomagala. Jedan trese košnicu, drugi prosipa rakiju, treći vadi hleb iz vatre. Nastao je takav haos kao da ova zemlja ne postoji i kao da niko nikoga ne pripoznaje.“
(Iz ratnog dnevnika Dimitrija Tucovića, 16. novembra 1914. godine)
Gornji opis je vezan za stanje prije povlačenja srpske vojske preko Albanije koje je omogućeno zahvaljujući ondašnjem albanskom lideru Esad-paši Toptaniju koji je dao garancije i zabranio napade na srpsku vojsku, a svako ko to uradi "učiniće veliki grijeh".
Srpsko-albansko prijateljstvo je trajalo vijekovima, zajedno su sa bosanskom vojskom stali pred otomansko-tursku imperiju na Kosovu polju, imaju istu i sličnu prošlost, iste i slične nacionalne epske junake, suživot gradili uzajamnom besom zbog koje su u II svjetskom ratu zajedno dali svoje živote narodni heroji Kosova Ramiz Sadiku i Boro Vukmirović.
U čemu je nastao koegzistencijalni problem?
U stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - bez davanja značajke ostalima!?
U FNRJ sa policijskom palicom Aleksandra Rankovića?
U nedefinisanju mnogih prava i odnosa na prostoru AP Kosovo u okvirima SR Srbije i SFRJ?!
Na Gazimestanu Slobodana Miloševića?
Taj Gazimestan je bio samo tačka na mnoga neriješena pitanja odnosa između ova dva vijekovima uzajamno vezana naroda kroz period balkanskih "nacionalnih buđenja" koja traju još od 19-og vijeka.
Život jednih pod kapom i/ili čizmom drugih istorijski uvijek poluči nemire i tektonske istorijeske poremećaje na određenom terenu.
Aktuelno stanje na Balkanu sa fokusom na Kosovo jeste samo ishod kratkovidosti beogradske politike i nedostatak razumjevanja za oštar i dalekosežan um ljudi poput Dimitrija Tucovića.
I da...
Dvoglavi orao ima isto istorijsko uporište i izvorište, i albanski i srpski, ma koliko se to nekome dopadalo ili ne dopadalo.
Srpski dvoglavi orao Nemanjića (lijevo) i albanski dvoglavi orao Skenderbega (desno) - oba su nastala od vizantijskog dvoglavog orla
Žrtve pogrešnog odnosa ka Kosovu u novijoj istoriji jesu i Albanci i Srbi zbog "uvoznih politika" koje su poremetile njihovo istorijsko zajedničko trajanje, a sve to žalosno sve i do danas traje.
Nema tu stvarnog pobjednika. Sa vremenom svi gube, jer nijedan problem se ne rješava politikom debelo konfrontiranih strana kojima su glave i mozak daleko od sopstvenog tijela.
Dositej Obradović bilježi kazivanje jodnog svog arbanaškog savremenika koji mu je kazao: "Mi smo sa Srbi jedan rod i pleme bili."
Isto nikako ne znači da su Arbanasi (Albanci) bili Srbi, već da su sa srpskim narodom dijelili trnovitu stazu sopstvene istorije u kojoj su se uzajamno oslanjali jedni na druge.
Marko Miljanov, narodni književnik iz 19-og vijeka zapisa:
" Niko nije više od Arbanasa s malijem dobrim zadovoljan, i malijem zlim ogorčen!"
To se u potonjim istorijskim previranjima zaboravilo i potisnulo, pa je sve ovo od danas posljedica neimanja dovoljnog sluha za otvorene ljudske umove kao što je to bio um srpskog socijaldemokrate Dimitrija Tucovića.
Neka orlovi slobodno lete sa drugim pticama!
U prirodi, sa prirodnim okruženjem i pravilima.
Bez nasilja izopačenih ljudskih umova.
