Na jučer održanom prvom krugu austrijskih predsjedničkih izbora uvjerljivo je pobijedio kandidat ekstremno desne Slobodarske stranke (FPÖ) Norbert Hofer, osvojivši 36,4% glasova. Na drugom mjestu, kojim si je osigurao drugi krug, završio je formalno nezavisni kandidat (iako podržan eksplicitno od Zelenih) Alexandre Van der Bellen s 20,4% osvojenih glasova.
Na jučer održanom prvom krugu austrijskih predsjedničkih izbora uvjerljivo je pobijedio kandidat ekstremno desne Slobodarske stranke (FPÖ) Norbert Hofer, osvojivši 36,4% glasova. Na drugom mjestu, kojim si je osigurao drugi krug, završio je formalno nezavisni kandidat (iako podržan eksplicitno od Zelenih) Alexandre Van der Bellen s 20,4% osvojenih glasova. Potpuni kolaps su na izborima doživjeli kandidati tradicionalno najsnažnijih stranaka u Austriji, konzervativnih “narodnjaka” (ÖVP) i socijaldemokrata (SPÖ). Završili su na četvrtom i petom mjestu, iza još jedne nezavisne kandidatkinje, osvojivši oba oko 11% glasova. Iako su u Austriji ovlasti predsjednika prilično ograničene, manje-više ceremonijalne, izbore je obilježila visoka izlaznost od 70%, što dovoljno govori o zaoštravanju političke situacije.
Analitičari su instantno posegnuli za dva glavna objašnjenja uspjeha “slobodnjaka”: opće nezadovoljstvo vladajućom Velikom koalicijom koju čine narodnjaci i socijaldemokrati, kao i eksploatacija tzv. izbjegličke krize. Iako su predizborne rasprave i iščekivanja bili prilično formirane u tim okvirima, razloge uspjeha kandidata Slobodarske stranke treba ipak tražiti u nešto dugotrajnijim procesima , kako u onima koji su obilježili samu stranku tako i u onima koji su paralelno oblikovali političku klimu u Austriji u posljednjih dvadesetak godina.
Kratka povijest slobodnjaka
Nakon što je dugo godina tavorila u marginalnosti, na rubu parlamentarne prisutnosti, i prije svega obilježena koketiranjem s nacističkom prošlošću, Slobodarska stranka je svoj uzlet doživjela na izborima 1999. godine kada je pod vodstvom Jörga Haidera osvojila treće mjesto i u koaliciji s narodnjacima formirala vlast. Haider je uspio modernizirati stranku koja se nalazila pred raskolom – s jedne strane stara pronacistička frakcija, a s druge mlađi “nacional-liberalni” protržišni karijeristi – ne dopustivši prevlast nijedne opcije. U kontekstu kraja devedesetih godina kad je postalo jasno da su poslijeratna obećanja vječnog ekonomskog rasta i općeg blagostanja stvar prošlosti, Haider se poslužio sad već klasičnim manevrom iz populističkog repertoara. U nedostatku relevantne lijeve opcije, uspostavljen je dvostruki antagonizam: obični ljudi protiv elita, odnosno političkog establišmenta u vidu narodnjaka i socijaldemokrata, kao i obični ljudi protiv varalica na socijalnoj pomoći i imigranata svih vrsta.
No, ta populistička retorika se pokazala nedovoljnim ideološkim zaklonom pri obnašanju vlasti i sva proturječja s protržišnom politikom s izašla na vidjelo. Slobodnjaci su sudjelovali u vlasti koja je vjerojatno bila najdosljednija u antiradničkoj, liberalizacijskoj i privatizacijskoj politici posljednjih desetljeća u Austriji. Potpuni gubitak uvjerljivosti njihovih pozicija rezultirao je raskolom u stranci i padom popularnosti za dvije trećine glasova. Ipak, nakon što je stranku preuzeo Hans-Christian Stacher 2005. dolazi do rekonsolidacije i ponovnog uzleta na vrlo sličnim osnovama. Teškog političkog bremena iz epizode obnašanja vlasti riješili su se jednim potezom: jednostavno su tu epizodu pripisali tadašnjim stranačkim kadrovima koji su kasnije eliminirani iz stranke. Iako zasnovan na sličnim temeljima kao i uzlet iz kasnih devedesetih, ovaj današnji se ipak događa u ponešto promijenjenim okolnostima.
Simptom krize
Za početak, dogodila se ekonomska kriza koja je rezultirala i političkom krizom na svim nivoima Europske unije. Iako se Austrija relativno bezbolno provukla kroz krizu u odnosu na neke druge članice, a prije svega zbog integriranosti u njemački izvozni model, razina nezaposlenosti nikad nije bila veća od 1945., a definitivno je uznapredovala i socijalna nesigurnost, najvidljivija u tzv. nesigurnim oblicima radnih odnosa. Slobodnjaci su tu situaciju iskoristili za kritiku Bruxellesa i upravljanja eurokrizom, što im je donijelo priličnu popularnost jer su stranke establišmenta i dalje ostale na bezostatno prooevropskim pozicijama. Također je uslijed krize došlo i do nestanka parlamentarnog “sanitarnog kordona” za ekstremnu desnicu u Europi. Drugim riječima, cijeli politički spektar se pomaknuo toliko udesno da su se radikalnije pozicije slobodnjaka normalizirale, toliko da koaliraju sa socijaldemokratima na lokalnom nivou.. I treća stvar, za razliku od prethodnog perioda i raspršenih žrtvenih jaraca, ovaj put su se fokusirali isključivo na muslimane, još i prije pojave izbjeglica.
Premda je izbjeglička kriza pripomogla njihovoj popularnosti, ona se kreće na razini od 30% u svim ispitivanjima javnog mnijenja još od aprila prošle godine. To jest, izbjeglice nisu poslužile kao okidač za ekstremni rast popularnosti, već više kao navodna potvrda onog što su slobodnjaci odavno govorili. Osnovna politička lekcija koja se može izvući iz promjene političke dinamike u Austrija jest ta da autoritarni populizmi nisu rezervirani samo za bivše socijalističke zemlje poput Poljske i Mađarske koje se navodno vraćaju u okrilje autokrata jer nisu bile spremne usvojiti demokratske lekcije tranzicijskog procesa, a kako nas žele uvjeriti građanski analitičari. Kao i u slučaju uspona Marie Le Pen koja je odmah čestitala pobjedniku prvog kruga, razloge za uspon ekstremne desnice treba tražiti u promašenim politikama socijaldemokrata trećeg puta, nepostojanju lijeve alternative i kapitalističkim procesima koji proizvode društvenu atomizaciju i nesigurnost. Izostanak sindikalnih i drugih oblika organiziranja na principima univerzalne solidarnosti otvara prostor organiziranju zasnovanom na diskriminatornoj solidarnosti: bez obzira radilo se o Beču, Parizu ili Varšavi i bez obzira što je riječ o krajnje proturječnim politikama.
