Zastupnica srpske manjine Anja Šimpraga u petak je održala možda najvažniji politički govor u Saboru u ovom stoljeću, a Karolina Vidović Krišto iz Domovinskog pokreta je odnekud uzrujano dotrčala, sva zadihana da joj nešto prigovori. I zamislite što je nesretnica teško dišući, puf puf puf, rekla, kako je Šimpragi zajedljivo spustila, da je u Saboru službeni jezik hrvatski, a hrvatski se, molit ću lijepo, ne kaže august nego kolovoz.
Zbilja, koji rječnik hrvatskog jezika koriste zastupnici Domovinskog pokreta, da ga odnesemo u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu jer tamo, između tri milijuna svezaka, takvoga pouzdano nema. Knjižničarka bi se vratila iz depoa prašnjava i znojna nijemo šireći ruke, objašnjavajući kako otkad god se sakupljaju i bilježe naše riječi, vjekovima unatrag, sve od Fausta Vrančića i Bartula Kašića, europska klasična imena mjeseci ovdje se govore i pišu ravnopravno sa slavenskima.
Otkrit ćete ih, na primjer, u hrvatskoj poeziji, ako još tkogod čita hrvatsku poeziju, kod Antuna Gustava Matoša gdje "majsko veče bojom tuge šara", ili kod Tina Ujevića gdje "radost vinograda duše preliva se, gusta, u kace teške noći i u plam augusta", ili kod Antuna Branka Šimića kojemu "u vrtu ispod aprilskoga sunca pucaju polako prvi pupovi", ili kod Dobriše Cesarića, kad "maj već miriše, a njega nema, i nema, i nema, nema ga više…".
Ova posljednja, "Balada iz predgrađa", čak se i pjeva, Arsen Dedić ju je uglazbio, a kad smo kod Arsena, grijeh je ne spomenuti da u glasovitoj "Kući pored mora" "na stolu novine još leže s nekim datumima jula", i da u pjesmi Vlahe Paljetka očajni ljubavnik još i sada drhti, "u tihoj majskoj noći", čekajući da mu bezobraznica Marijana dođe na prvi randevu, i da je proljeće Branimiru Johnnyju Štuliću "trinaestog u decembru ili bilo kog drugog"...
Mogli bismo ovako ovlašno i napreskok u nedogled nabrajati. Primjera da je netko naš napisao januar, maj, oktobar ili novembar tako je mnogo da se morate upitati gdje je Karolina Vidović Krišto uopće živjela? Koje knjige čitaju zastupnici Domovinskog pokreta? Koje filmove oni gledaju? Jesu li bili možda koji put u kazalištu i slušaju li bokci bistrički neke pjesme izuzev Škorinih?
Zabrinemo se često za kulturne navike našega svijeta, osobito onih koji se izdaju kao izrazito nacionalno svjesni, koji vlastito domoljublje stavljaju visoko iznad tuđih ljubavi za hrvatsku grudu. Osim saborskog ispada Vidović Krišto primijetili smo tako posljednjih dana i generala Miljenka Crnjca. Čitajući vijest kako će ga u srijedu u Kninu predsjednik Zoran Milanović odlikovati za goleme zasluge u "Oluji", sjetili smo se jedne manje slavne epizode iz ratnog puta ovoga branitelja.
U februaru devedeset druge upravo je Crnjac, kao zapovjednik Sto dvadeset treće brigade Hrvatske vojske, na Papuku bezobzirno uništio, ili dao uništiti, jedan predmet čiste ljepote. Želeći se valjda u svakom smislu dokazati kao naš, istaknuti i u kunsthistorijskom, a ne samo u vojnom pogledu, očistiti naš krajolik od sumnjive umjetnosti u predahu borbe s četnicima i srbokomunistima, eksplozivom je srušio najvažnije djelo našega, po mnogima, najvećeg kipara dvadesetog stoljeća.
Trideset metara visok metalni kip Vojina Bakića Miljenku Crnjcu zaista je mogao smetati samo zbog imena "Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije" jer ništa u njegovom izgledu zaista nije odavalo socijalističku i partizansku prirodu. Bila je to apstraktna umjetnost, našem ratnom heroju, a prije rata nastavniku ONO i DSZ u požeškom Centru za usmjereno obrazovanje "Zvonko Brkić", bliska koliko i sekvencioniranje dvostruke spiralne zavojnice DNK.
Kako bilo, Bakićeva razlistana forma Crnjcu se baš ozbiljno zamjerila. Svjedoci kažu da je danima tutnjalo, čitav se kraj tresao. Strašno je mnogo dinamita puklo na Papuku da bi se jedna umjetnička dragocjenost, napravljena od nehrđajućeg čelika, u suradnji s najboljim jugoslavenskim avioinženjerima, pretvorila u gomilu sekundarnog otpada. Valjda je to već i samo po sebi vrijedno Reda Petra Krešimira koji će mu Zoran Milanović u srijedu okačiti na uniformu. Mogao bi možda predsjednik ratnog heroja usput uzeti i da mu bira slike na Pantovčaku.
Većina našega svijeta, a osobito oni nacionalno svjesniji poput Karoline Vidović Krišto ili Miljenka Crnjca, oni koji vlastito domoljublje stavljaju visoko iznad tuđih ljubavi za hrvatsku grudu, nemaju zaista bogzna kakve kulturne potrebe. Koliko Hrvati čitaju, slušaju muziku, posjećuju kazališta i galerije, njima bi bilo dovoljno podijeliti goblene i betonske kipove iz Peveca, čitati im liriku iz srednjoškolskih spomenara, zasvirati na tamburicama i... ništa, to im je dosta.
