Bakir Izetbegović ovih dana napravio je omanju kafansku državničku turneju. Sa polovičnim uspjehom. U motelu pored Sarajeva sa Miloradom Dodikom je dogovorio da odblokira evropski put BiH, dok u kafani u Orahovici sa Draganom Čovićem nije uspio dogovoriti ništa
Jedna od najcitiranijih, ujedno i najjezivijih „dubokih misli“ iz vremena Jugoslavije glasila je: „Kafane su naši univerziteti“.
Zato što to jeste bilo tako, završili smo – onako.
U današnjoj Bosni i Hercegovini kafane nisu samo univerziteti, nego su još i skupštine, vlade i predsjedništva.
Tako je član kolektivnog predsjeništva BiH i predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, ovih dana napravio omanju kafansku državničku turneju. Sa polovičnim uspjehom. U motelu pored Sarajeva sa Miloradom Dodikom je dogovorio da odblokira evropski put BiH, dok u kafani kod Fikreta Pljevljaka u Orahovici sa Draganom Čovićem nije uspio dogovoriti ništa. Jer ovaj u kafanu nije ni došao.
PO UGLEDU NA NME
Da bi Bosna i Hercegovina friško odblokiranim putem zaista stigla u EU, svako treba dati svoj doprinos u ispunjavanju takozvanih „evropskih obaveza“. Svi, pa i mi novinari. Stoga „Žurnal“, u želji da dostigne najviše standarde evropskog novinarstva, analizu o uticaju kafane na bosanskohercegovačku politiku donosi u formatu koji je do savršenstva doveo ugledni britanski magazin NME.
Ta sada već elektronska novina, naime, svakodnevno donosi tekstove o „Pet stvari koje smo naučili iz novog selfija Kim Kardašijan Vest“ , „Deset stvari koje vjerovatno ne znate o Pokemon Go“ i „Petnaest stvari o kojima se najviše priča nakon premijere novog Bijonsinog spota“.
Moram priznati da sam isprva smatrao da su ti tekstovi idiotski. Mislio sam da je to dio sveopšte retardacije ljudske vrste: koja se, doduše, nikada nije visoko digla, ali uvijek može niže pasti. Držao sam, još, kako su naše prigradske kafane, po svojim intelektualnim dometima i korpusu znanja, u odnosu na NME i svijet o kojem ta novina piše – i Oksford, i Kembriž i Prinston i Jejl, ujedno. Ali standard je standard, naročito kad je evropski – možeš ga ne odobravati, ali ga moraš prihvatiti.
Dakle, kojih smo pet stvari o Bosni i Hercegovini naučili nakon Bakirove posjete Orahovici?
Jedan. Fikret Pljevljak, vlasnik kafane u kojoj se Izetbegović i Čović nisu sastali, pravi dobar burek. Način na koji je Bakir Izetbegović to saopštio novinarima ne ostavlja mjesta sumnji. Ali čak ni dobar burek ne može ujediniti bosanskohercegovačke političare. Situacija, dakle, nije ozbiljna, ali je bezizlazna.
Dva. Bakir Izetbegović je štedljiv i dobronamjeran čovjek – voli da da i ne voli da se baci. Kako to znamo? Zato što je novinare pozvao da uđu kod Fikreta i pojedu ono što se spremilo za Čovića i njegove.
Učinio je to iako su mu novinari postavljali provokativna pitanja, na primjer – zašto se sastaju u kafanama, a ne u institucijama sistema. Našto je Bakir odgovorio:
„A što da ne? Svejedno je gdje ćemo se dogovoriti“.
Baš tako. Kao što je svejedno i gdje se neće dogovoriti, što je češći slučaj. Ovdje ne treba biti licemjer. Treba poći od sebe. Gdje biste se vi radije ne-dogovorili: u nekakvoj bezličnoj kancelariji ili kod Kibeta? Gdje biste vi više voljeli da vam propadnu pregovori o izmjeni Ustava: u skupštini ili u bašči kod Ene, na Sedreniku? Da li biste, nakon što druga strana demonstrativno napusti pregovore, radije ostali sami sa šest čaša kisele na stolu, ili bi vam pregovarački neuspjeh lakše pao ako biste utjehu potražili u napuštenoj jagnjetini i ostavljenom roštilju?
Tri. Moguće da postoji dobar razlog zašto Čović nije došao. Na osnovu čega to tvrdimo? Na osnovu Fikretovog menija. Prisjetimo se, Bakir je novinare pozvao na „burek i ribu“. To otvara niz pitanja. Jesu li uz burek servirali jogurt? Šta su služili uz ribu? Blatinu? A jel bila hladna ko zmija? Ako burek nije bio od pastrmke, ili od galeba, poslužiti ribu nakon njega uvreda je za dobar ukus. Možda je Čović mislio doći, a onda u protokolu vidio da će nakon bureka poslužiti ribu? Možda ga je tu pukla paranoja? Koga i ne bi? Koja bi budala povjerovala u dobre namjere onoga ko ti nakon bureka i jogurta iznese ribu i crno vino?
Četiri. Bakir Izetbegović dvije godine nije bio na godišnjem i ponekad voli da ode u restoran. Šta više voli, burek ili ribu? E, to ne znamo, zato što se od onolikih okupljenih novinara niko nije sjetio da pita. Iako su pitali svašta: i o prekompoziciji vlasti, i o odnosima Banjaluke i Sarajeva... sve, samo ne ono što je bitno.
Pet. Dragan je, bez obzira na možebitne rezerve prema mesno-ribljem meniju, trebao doći u Orahovicu, kod Fikreta. Zašto? Zato što bi to bilo dobro za njegov narod. Kako mi to znamo? Bakir Izetbegović je rekao kako to što Čović nije došao nije dobro ni za bošnjački, ni za hrvatski narod. Logiciramo: ako nije dobro što nije došao, bilo bi dobro da je došao. Je li to logički zaista tako? To zavisi od logičke škole, odnosno od univerziteta, odnosno od kafane. Koja je logička škola na snazi kod Fikreta Pljevljaka, u Orahovici? To ne znamo. Ali znamo, ponovimo, da je dobar burek.
Pametnome dosta.
