Siromašni nisu nikakva manjina, pa da bi se njihova prava trebala štititi. Siromašni su većina. Stoga bi druge, bogatašku manjinu, na primjer, trebalo štititi od njih.
Svakako ste primijetili da ugrožen možeš biti nacionalno, vjerski, rodno. Može biti ugroženo tvoje pravo na seksualno opredjeljenje. Možeš biti žrtva mizoginije, homofobije, islamofobije, antidemokratskih praksi, mogu biti osporena tvoja ljudska, politička kao i životinjska prava.
Jedino nisi ugrožen ako si siromašan. Jer, ako si siromašan, ti nisi žrtva nikakve fobije ili izma. Ti zapravo i nisi žrtva, zato što si za svoje siromaštvo sam kriv: jer se nisi snašao, prilagodio vremenu, nisi dovoljno vrijedno ili dovoljno mudro radio. Ako si siromašan, tvoja prava nisu osporena. Jer, da jedeš, griješ se i platiš fakultet djeci – to ne spada u tvoja prava.
Nisi, dakle, ugrožen ako djetetu ne možeš dati novac za užinu ili mu platiti ekskurziju. Niti je ono zbog toga ugroženo. Za siromašne ne važi ono: možeš biti sve što poželiš. Jer siromašni neće postati bogati, ma kako to žarko željeli.
Zato nema druge nego pljunuti na new age proroke koji ponavljaju kako se nemamo čega stidjeti, kako trebamo prihvatiti sebe i uživati u sebi. Stvarno? Da prihvatimo siromaštvo?
Naša se djeca neće stidjeti jer su odjevena u jeftine krpe i jer nemaju gadgete kojima se hvale druga djeca? Biti siromašan ne znači biti žigosan i izopšten? Ako ste išli u školu i imali posla sa djecom-vršnjacima, znate kako je među njima izražena hijerarhija, kako se oni drugačiji brutalno kažnjavaju. Znate kako vas to što imate manje i djeca ste društveno manjih roditelja, isključuje iz zajednice. Ali, šta ima veze? Enjoy poverty - prihvatite vlastito siromaštvo i uživajte u njemu.
Naravno, ovdje je moguć ciničan odgovor. Siromašni nisu nikakva manjina, pa da bi se njihova prava trebala štititi. Siromašni su većina. Stoga bi druge, bogatašku manjinu, na primjer, trebalo štititi od njih. Siromašni bi morali napokon odbaciti svoje predrasude i naučiti da prihvate bogate.
A niko, zapravo, iz zajednice nije tako potpuno isključen kao oni najsiromašniji. Oni koji nemaju ni prema kome nisu tako surovi kao prema onima koji imaju još manje od njih. Kao što niko prema homoseksualcima nije tako agresivan kao latentni homoseksualci - homosocijalne zajednice, poput navijačkih grupa i raznih religijskih bratstava, na primjer, tako niko ne gaji tako potpun i aktivan prezir prema siromaštvu kao takozvana srednja klasa, koja je i sama latentno siromašna.
Evo vam primjer za to šta znači biti apsolutno isključen. U Ulcinju, u gradu u kojem živim, postoji nekoliko romskih dječaka i momčića koji na semaforima prose i gradom šetaju obučeni kao djevojčice. Momčići nose suknje, šnale u kosi, ponekad štikle i šminku: u osnovi, djeca su u dragu.
Mali je to grad, a u malim gradovima je zajebano biti drugačiji: nemaš se gdje sakriti. Kada bi neko bijel prošetao gradom obučen kao žensko, bio bi to prvorazredan skandal. Nesumnjivo bi bio ispraćen uvredama i pokojim udarcem. Pitanje je jedino ko bi te prvi nabio nogom u prkno: čestiti Crnogorci ili vehabije? Na Cigančiće u dragu niko se, međutim, ne obazire.
Jer oni nisu dio zajednice.
Jer oni zapravo ne postoje.
Jer to niko i ništa nosi haljinu.
Jer se to šta oni nose i rade nikoga ne tiče: ne više nego u šta su obučeni golubovi.
Ja vam, tako, mislim kako sve isparcelisane identitetske društvene borbe kojima svjedočimo za cilj imaju da prikriju jednostavnu činjenicu; da bjesni klasni rat i da u njemu, kako je to u nastupu iskrenosti objasnio Warren Buffett, bogati deru siromašne.
Šta nam to govori? Da je podjela na one koji imaju i one koji nemaju temelj sistema. Da ona ne smije nestati, jer bi sa njom nestao i sistem. Sve druge društvene borbe za jednakost su poželjne i biće podržane – i neka će, treba. Ali jedan zahtjev za jednakost, onaj koji upućuju siromašni, nema šansu. Nema NVO-a, grantova i fondova za to, a javni intelektualci se radije bave nekim drugim, otmjenijim stvarima.
Svaki zahtjev za jednakost koji okreće guzicu siromašnima i zadovoljava se jednakošću samo za sebe, manjkav je. Kada tražimo solidarnost, nije li elementarno pristojno da je i ponudimo?
