Kurt Bassuaner, jedan od osnivača Vijeća za demokratizaciju politike, piše o tome kako prepuštajući uslovljenost domaćim političarima, EU prioritizira 'stabilnost' elita u odnosu na interese bh. građana
Savjet za vanjske poslove EU je, prošlog petka, izglasao aktivaciju Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje sa Bosnom i Hercegovinom, koji je već dugo vremena bio odgođen zbog neispunjavanja uslova koje je EU postavila BiH.
Nova inicijativa EU za zemlju, koju su prije četiri mjeseca pokrenule Njemačka i Velika Britanija, efektivno je uklonila prepreku aktivaciji sporazuma potpisanog rane 2008. godine – implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci iz decembra 2009. godine.
Umjesto toga, politički lideri su morali samo potpisati “neopozivu pisanu izjavu” da će napraviti reforme koje već dugo vremena kasne, a koje su navedene u Sporazumu o rastu i zapošljavanju koji je EU najavila prošle godine. Uz dogovor političkih partija da formiraju vlast na državnom nivou i nivou Federacije BiH, postoji i glasno izražen optimizam da je ponovno otvoren Evropski put za Bosnu i Hercegovinu.
Visoka predstavnica EU za sigurnosnu i vanjsku politiku, Federica Mogherini, izjavila je da se nada da će se “održati energija i momentum koji sam zatekla u Sarajevu prošlog puta, a koji se tiču procesa reforme za približavanje Evropskoj uniji”.
Ne vjerujem uzbuđenju. Ostaje daleko od jasnog koje reforme tek treba da dođu. Međunarodna zajednica predvođena Evropskom unijom u Bosni, čini se da vjeruje da će Sporazumom za stabilizaciju i pridruživanje na snazi, uz prividnu obavezu bh. političara za reforme, uobičajeni motivi procesa proširenja imati željeni efekat.
Bosna i Hercegovina se čini kao samo jedan primjer trenda koji je postao jasniji nakon ishoda Arapskog proljeća te produbljivanja krvoprolića u Siriji. Stabilnost je sada parola svim zapadnim akterima na Zapadnom Balkanu kao i za ostatak mediteranskog sliva. Napredak je poželjan, ali ne po cijenu nestabilnosti.
I, dok apetiti o tome koliko nestabilnosti na Zapadnom Balkanu se može tolerisati između EU i međunarodnih aktera variraju, dominira opreznost u njemačkom gledištu.
Ovo se manifestiralo prošle godine, tokom oklijevanja o odluci za prestanak isplaćivanja IPA fondova. Također, očigledno je to i u stavu spram korištenja međunarodnih finansijskih institucija kao poluga za pritisak na političke elite – čiji opstanak ovisi o prilivu stranog kapitala za finansiranje njihovih patronatskih sistema- da usvoje reforme kojima se odupiru. Ova borba se nastavlja unutar EU, sa nekim članicama, poput Velike Britanije i zemalja Benelux-a, koje pozivaju na strožiju politiku.
Ostaje da se vidi kakav će biti ishod u naporima da se “pisana obaveza” razvije u političku agendu. Naznake ne izgledaju obećavajuće. Glede pisane obaveze, čini se da će lista zadataka za vladu, kao vremenski okviri te posljedice biti napravljeni konsenzualno u ime “vlasništva” a ne po ugledu na zapadni front i princip uslova.
Ove količine prepuštanja sopstvene uslovljenosti Evropske unije, pristup je koji će teško ostaviti ozbiljan dojam na lokalne političare. To je poput mogućnosti da sami ocjenjujemo sopstvene domaće zadatke.
Zbog činjenice da se EU bavi isključivo sredstvima proširenja, EU, koju predvodi Berlin, jednoglasno je smanjila kolektivni međunarodni uticaj na političare, a koji za cilj ima podsticanje na reforme.
Odbijajući da u planiranje pristupa uključi i aktere van EU, te ostavljanje po strani obaveza koje je EU preuzela sa EUFOR-om, Evropska unija je na frontu sigurnosti a time i stabilnosti, ostavila slobodan prilaz.
EU namjerno isključuje svoju odgovornost da održi sigurno okruženje, SASE, koju je preuzela 2004. godine, kada je od NATO-a preuzela odgovornost za Dayton.
EUFOR broji svega 600 trupa. Kada bi došlo do toga da se testira, doživio bi neuspjeh. To političkim elitama ostavlja slobodu da koriste svoje najkorisnije sredstvo, mogućnost stvaranja straha bez ograničenja. Drugo sredstvo društvene kontrole, patronaža, time je sigurna.
Kada se izbjegne jasnoća o tome ko je zadužen za SASE, što je britanski Sekretar za vanjske poslove Philip Hammond pokušao riješiti u svom oktobarskom članku, jedini pritisak za održavanje stabilnosti je novac.
Političari su toga svjesni, te se stoga i ne mogu zastrašiti da izvedu neophodne reforme. Zaključali su EU i širu međunarodnu zajednicu u plaćanje reketa za zaštitu.
Vanjski akteri žele održati Bosnu stabilnom te su za to voljni da plate, time štiteći interese elita koje nemaju interese u reformama koje bi unaprijedile sudbinu građana. Bosansko prokletstvo resursa, jeste međunarodna zajednica.
Još gore, postavljena je scena za međunarodnu zajednicu predvođenu Evropskom unijom, da napravi štetu Bosni i Hercegovini, koja je već i sada neprekidna u ime reforme. EU je sada talac sopstvenih izjava o napretku.
Kada je već investiran politički kapital, taj napor se mora prozvati uspjehom. Promocija iluzije momentuma – što do danas vidimo u Strukturiranom dijalogu o pravosuđu i domaćim poslovima – primjenjuje se i na cjelokupan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Proces de facto konfederalizacije Bosne i Hercegovine, na primjer, aktivno se pominje u srpskim i hrvatskim političkim strankama pod maskom takozvanog “mehanizma koordinacije.”
Pored toga, EU se stavlja u bezizlaznu situaciju, kako političkom okolnošću tako i institucionalnom navikom. Iako su Sporazum o rastu i Inicijativa postavljene kao odgovor na kolektivne brige, bh. građani su tek alat u ovom pristupu.
Od njih se očekuje da pomognu EU u ispunjavanju njezinih političkih ciljeva, bez ikakvog prethodnog napora da se razvije agenda koja bi služila interesima građana i onim sličnim EU članicama (kao i poreznim obveznicima).
Postoji potencijal da bh. građani vide EU i širu međunarodnu zajednicu kao ujedinjenje sa sopstvenom oligarhijskom političkom klasom protiv njih. Ovo se može razviti u veoma nezgodnu poziciju za EU – u onu koja je u suprotnosti sa “Stabilnost iznad svega” političkim temeljom.
Naravno, ovaj potencijalni smjer ovisi o političkim odlukama koje se još uvijek mogu napraviti unutar struktura EU, članstva, te aktera van EU.
Do sada, iako je bilo glasnih primjedbi o preuzetom smjeru i metodama od strane SAD-a, drugih aktera van EU, pa čak i nekih EU članica, postoji privid jedinstva iza ove EU inicijative.
Međutim, priklanjanje politici koja je osuđena na propast, teško je čvrst politički izbor. EU bira neuspjeh u Bosni, što ne ide u prilog njezinim interesima.
Članice Savjeta za implementaciju mira koje nisu članice EU, drugi međunarodni akteri, čak i članovi EU Parlamenta treba da iskoriste sav pritisak i pokušaju odvesti ovu inicijativu u pravom smjeru. Ako to ne mogu učiniti, tada ne bi trebali ni tek tako prihvatiti cijeli proces.
Veliki dio ovog smjera će ovisiti o novom EU vodstvu u BiH te o novom Specijalnom predstavniku EU/Šefu delegacije, Lars Gunnar Wigemark-u. Njegov prethodnik, Peter Sorensen, igrao je na sigurno i bez uspjeha u definiranju uloge “ojačanog Specijalnog predstavnika EU” kao stvarnog aktera u Bosni. Politika ostaje na birokratskom autopilotu.
Izgradnja kolektivne podrške u Bosni, za funkcionalnu državu koja bi se eventualno mogla pridružiti i doprinijeti EU, morat će dostići kratkoročne te srednjoročne ciljeve inicijative te Sporazuma za rast.
Potencijalna kolektivna podrška postoji. Ali, da bi se pokrenula, EU, posebno Komisija, morat će napustiti svoju sigurnu zonu: ostvarujući domaći pritisak na prividne partnere u političkoj eliti.
Poljoprivreda je očit sektor gdje je ovo moguće i gdje postoji jasna podrška. Međutim, još uvijek ne postoji dokaz da se o takvom kreativnom skoku razmišlja, kamoli da se na tome strateški radi.
(Tekst preuzet sa portala Balkan Insight, prevela Armina Mujanović).
Izvor: Slobodna Bosna
