“A vidi čovik, ovce su za šišanje” (FOTO: Lupiga.Com)
“Večeras sam se, kao što je poznato, popeo na Brdo ukazanja, u društvu mojih prijatelja, braće Vasilj, i drugih naših zajedničkih prijatelja. Potom sam u društvu prijatelja završio na večeri gdje smo blagovali brancina (lubina), pili malvaziju Kozlović, prepustili se stihovima Škore, Grdovića, Mate Bulića…” – ovako Zdravko Mamić, jedna od glavnih regionalnih medijskih tema u najavi ljeta opisuje svoj dan u Međugorju, gdje je dočekao nepravomoćnu presudu Županijskog suda u Osijeku, zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz “Dinama”, i toga što je državni budžet oštetio za još dodatnih 12 milijuna.
Lijepa cifra, i u evropskim brojkama. Petnaest milijuna eura dovoljno je da se ukažete na Karibima, na prolazu kroz London u Gucciju kupite plastične sandale koje je nekad pravila splitska “Jugoplastika”, i pod slamnatim šeširom nastavite uživati u koktelima, jer je malvazija, ipak malo preteška za tropsku klimu. Ali, šta će popularni Maminjo tamo? Nit’ ga ko zna, nit’ pozna, ni druga, ni novinara koji će u stopu pratiti njegova kretanja “u društvu prijatelja”, koje je tri puta spomenuo u nepune dvije rečenice. Zamislite užasnuta lica, recimo, dvoje engleskih penzionera nakon što Zdravko raščereči mrtvu ribu, kapitalca iz toplog mora, a onda se prepusti stihovima - jednom kada život moje oči sklopi, kamenom me pokri, Neretvom poškropi. Nema čak ni Večernjeg lista, izdanja za BiH, u kojem se da pročitati da je Zdravka osudila UDBA. Nigdi zore, niti bijela dana…
Naprosto ne može. Jer, kao što blagost karipskog zvuka ne ide uz revanje Kralja dijaspore i njegovih kumova, tako Zdravko Mamić nije mogao završiti niđe drugo, nego u krilu Kraljice mira. A u društvu prijatelja, jakako, kojih je uvijek bilo i kojih će uvijek i biti sve dok bude krava muzara, odnosno Dinama, odnosno stvari koje su pravile nečije druge ruke, dok nije došlo silovanje privatizacijom.
Spisak Mamićevih “prijatelja” zaista je velik. I, poput njegova jelovnika, pun kapitalaca: Tuđmana i Šuška, preko Karamarka i Sanadera, sve do Kolinde, a o sitnim ribama da ne govorimo. Majstor, šta drugo da se kaže.
E sad, prema vijestima koje stižu s terena, stvari stoje ovako: Zdravko se doista ne krije, ali je podilija misto. Kad pitate “di je”, dobijete jednostavan odgovor “eno ti ga, sidi u Regini”, a ako malo dublje uđete u razgovor, ispada da ima i onih koji misle da je pravilno postupio – “a vidi čovik, ovce su za šišanje”, dok drugi nemaju milosti za rudimentarnog pobjednika otimanja javnog na štetu privatnog: “Nek’ sidi, ima od čega”. Što, za one neupućene u dinarsku leksiku znači da treba odležati kaznu koju mu je namijenio osječki sud.
No, ako se odmaknemo od zavodljivog diskursa opjevavanja mentaliteta varanja države i ljudi u kojem su Hercegovci, valjda, prvaci svijeta, ostaje crna rupa zvana Bosna i Hercegovina, Zdravkova “druga domovina”, koje se takvi sjete samo kad treba bižat pred rukom pravde. Mamićev plan je jasan - u najgorem slučaju će odležati u zatvoru otvorenog tipa, što znači da će, sa svojim novcima i vezama, više biti vani nego unutra. Jedino što ga u tome može omesti je da će u slučaju pravomoćnosti presude Hrvatskoj morati vratiti 80 milijuna kuna.
Vino, ganga, Neretva ... (FOTO: Pixabay)
Još je u tom kraju, naime, svježa anegdota kad je Miroslav Kutle, tajkun nepoznatog zanimanja u snježnobijeloj Sergio Tacchini trenerci, odjeći teniskih šampiona, u laganom kasu, nakon svog bijega iz Hrvatske i trodnevnog derneka tomu u čast, stao ispred restorana svog poznanika u Međugorju i pozvao ga na trim turu na brdo ukazanja. Teške glave od prethodne noći, s nevjericom što ga se zove da slobodno vrijeme provodi mučeći samoga sebe, domaćin je odbrusio, da se nose u neku stvar i on i ko ga je nagovorio, i da ide sam jer “kad’ si kra’, nisi mene zva’”
U tom smislu, domaćini, a i svi mi ovdje, bismo svakako trebali razmisliti da pored vjerskog uvedemo i novu disciplinu: krim-turizam. Kad superbogati ruski tajkuni mogu uplaćivati ture da sedam dana provedu kao klošari ispod mostova u Parizu, i kad turističke agencije zarađuju na tome, zašto kriminalci, a i oni njima skloni, iz cijeloga svijeta ne dođu u Bosnu i Hercegovinu da provedu nezaboravan tjedan širom zemlje – u Banjoj Luci, Sarajevu, Međugorju, gdje bi ih ugostili “prijatelji”, i gdje bi se mogli opustiti uz brancine, ćevape, mućkalice i stihove eminentnih umjetnika koji opjevavaju beskrajnu ljubav prema domovini? Bio bi to nesumnjivo pun pogodak. Ovamo svetište, tamo dženet i džehenem na zemlji, pa šta ko voli. Jer, kad se sve sabere i oduzme, stvari nikada nisu stajale gore.
U susjednom zaseoku od onoga gdje Zdravko Mamić provodi svoje vrijeme čekajući da se nešto desi, u posljednjih godinu dana naglo je povećan broj samoubojstava, a mjesta se prazne iz dana u dan. Ljudi, pogotovo mladi odlaze, jer više ne mogu ni trpjeti ni gledati ono što im se radi, a glasačka mašinerija zaposlena preko HDZ-a odrađuje svoj posao ostavljajući na vlasti one koje Mamić naziva prijateljima. I tako u krug. Sve i da vrati 80 milijuna kuna, Zdravku Mamiću ima što ostati od onoga što je radio posljednjih četvrt stoljeća. A ako sve izgubi, ostat će mu prijatelji, s kojima će uz lubin i malvaziju uvik moć' zapivat': sa Širokog puše povjetarac/tu se pjeva ganga i bećarac/volim Čapljinu, Posušje i Grude/Stolac, Ravno, sve poštene ljude.
