Kada se aktivizam pretvori u seksistički meme
Dok god se aktivizmom bave zvijezde poput Bone Voxa, koje se ne bore protiv kapitalizma već protiv njegovih "kontra-efekata" i pritom odgovaraju moralno anksioznom ukusu malograđana u finim gestama, lijepom odijevanju i kulturnom izražavanju, mediji će objeručke prihvatiti i Emmu Watson, Beyonce, Cynthiu Nixon, Jane Fondu, Meryl Streep, Evu Longoriu, Aliciu Keys... No, ista pravila ne vrijede za Pamelu čiji je politički stav u startu diskreditiran svođenjem njene persone na američku bimbo, a na ljevici kojoj ionako nikad ništa ne paše posprdno dočekan forama o "drugarici Pameli" koju se izgleda ne može ozbiljno shvatiti jer je "starleta".
"Kada neki prosvjednici unište automobil ili zapale dućan, oni zapravo napadaju privatno vlasništvo koje je osnova kapitalizma. Kada napadaju policajce, to je simboličan čin odbacivanja i izazivanja represivnih državnih aparata – onih sila koje štite kapital.
Mrzim nasilje... ali što su nasilje i spaljeni skupi auti spram strukturalnog nasilja francuskih – i globalnih – elita?"
Ovako je prošlog tjedna na prosvjede u Francuskoj reagirala na Twitteru ne Lena Dunham, Malala Yousafzai ili Oprah, već bivša Baywatch spasiteljica i Playboyeva zečica Pamela Anderson, dodavši kako je do situacije došlo uslijed rastućih tenzija i sraza između elita i siromašnih – ne samo u Francuskoj, već i cijelom svijetu. What a time to be alive.
Pop politika nije nikakva novost, naročito ne na američkoj političkoj sceni koja je uvijek predvodila u politici zabave i zabavnoj politici mameći svojim šarenilom ostatak svijeta: od hladnoratovske američke "jazz diplomacije" koja je popularizirala američki individualizam, kako u glazbenom, tako i u ideološkom smislu, do eksplozije celebrity aktivizma u obliku Bona Voxa i Live Aida te Angeline Jolie i UN ambasadorstva kojim su se SAD afirmirale kao svjetski policajac i kadija, melem i spas, odgojna batina oca i nježna ruka majke.
U toj sprezi Hollywooda i Kongresa koja je samo blještaviji i ogoljeniji nastavak tisućljetne isprepletenosti kulture i politike nema ničeg naročito novog i uzbudljivog pa ipak, cijeli svijet poludi od ideje da su i slavne osobe građani i građanke sa stavovima – ponekad autentičnim, češće podmićenim ili izmanipuliranim – a naročito kad je riječ o ženi, i to kakvoj.
Dok god se aktivizmom bave zvijezde poput Bone Voxa, koje se ne bore protiv kapitalizma već protiv njegovih "kontra-efekata" i pritom odgovaraju moralno anksioznom ukusu malograđana u finim gestama, lijepom odijevanju i kulturnom izražavanju, mediji će objeručke prihvatiti i Emmu Watson, Beyonce, Cynthiu Nixon, Jane Fondu, Meryl Streep, Evu Longoriu, Aliciu Keys... No, ista pravila ne vrijede za Pamelu čiji je politički stav u startu diskreditiran svođenjem njene persone na američku bimbo, a na ljevici kojoj ionako nikad ništa ne paše posprdno dočekan forama o "drugarici Pameli" koju se izgleda ne može ozbiljno shvatiti jer je "starleta".
No, drugarica starleta se aktivizmom bavi već dugi niz godina. Nakon Baywatcha posvetila se zaštiti životinja u PETA-i rekavši: "Trebala sam usmjeriti pozornost na nešto smislenije i sadržajnije. Bilo mi je dosta priča o mojim grudima i muškarcima". Početkom ove godine posjetila je Juliana Assangea u ekvadorskoj ambasadi, istaknuvši kako je tretman koji prima ravan torturi, sporoj i bolnoj smrti za koju odgovornost snose SAD i UK. Izrazila je simpatije prema Ekvadoru koji je izvrgnut teškim pritiscima i u intervjuima isticala važnost Assangeove uloge u raskrinkavanju nedemokratičnosti i ratnih zločina Zapada. Ovi susreti su u pravilu završavali tračevima o ljubavnoj vezi s Assangeom – žena, dakle, ne može biti politički angažirana, zainteresirana, investirati vrijeme, novac i trud u nešto ako to neće uroditi snošajem ili barem muškarčevim tapkanjem po "lijepoj pametnoj glavici".
Nedavno se dotaknula i talijanskih vlasti koje su situaciju u Italiji učinili vrlo nalik onoj u Europi 30-ih godina prošlog stoljeća. Njenim riječima, Europa bi trebala biti "zabrinuta zbog ovog otklizavanja u novu formu fašizma u Italiji".
"Isus je bio izbjeglica: njegovi roditelji pobjegli su iz Egipta u Judeju kako bi izbjegli pokolj. Sjetite se ovoga uoči Božića. Voljela bih kad bi ljudi iskazali pravi kršćanski duh prema izbjeglicama". Kada je konkretno uprla prstom u ministra unutarnjih poslova i zamjenika premijera, Salvinija, odgovorio je kako jedino i osoba njegovog kalibra može: "Danas me napala važna američka političarka – Pamela Anderson. Bila mi je draža dok je nosila bikini".
Stav koji – razočaravajuće – dijele i mnogi pripadnici/e lijeve scene, barem sudivši po reakcijama i komentarima na društvenim mrežama, kao da je njeno prihvaćanje i manipuliranje titulom seks simbola "nefeministično" ponašanje zbog kojeg gubi kredibilitet. Svjesna toga, ali beskompromisna, nazvala je to "maltretiranjem na drugoj razini".
Madonna-whore kompleks ljevice
Neki drugovi su ponosno pozdravljali političke izjave s različitih strana: od pankera bez diplome, posla i para do bivšeg srpskog nogometaša Ivana Ergića koji dijeli s publikom stavove o elitama, prekarijatu i nogometu kao industriji love – jer oni "znaju o čemu pričaju". Zašto onda Pamela ne bi bila kvalificirana kritizirati vanjsku politiku svoje zemlje, prosvjede u Francuskoj u kojoj je živjela, industriju kojom se bavila?
Neki drugovi su puni razumijevanja za klasno-društveni kontekst pripadnika najnižih slojeva koji bi ih prvom prilikom istukli na ulici (teško je običnom čovjeku izaći iz svog homofobnog, rasističkog, šovinističkog miljea i vlastite kože kad su ga okolnosti takvim predodredile), ali ne uvažavaju – malo pretenciozno rečeno, ali kud puklo – "revolucionarnost" i iskorak kakav je iz svog miljea napravila zgodna, financijski situirana plavušica bujnih grudi koja je za potrebe izlaska iz karijernog posrnuća mogla posegnuti i za sredstvima koja zahtijevaju manje kritičkog promišljanja. U buci i vrisci o političkoj korektnosti, prešućena je Beyonce i njeno marketinški isplanirano prostituiranje afroameričke kulture i feminizma, WASP-ica Lena Dunham i njeno prostituiranje feminizma podrškom Hillary Clinton, kao i njena simpatičnija verzija Ellen DeGeneres, sve uz blagoslov NGO "marksističkih" drugova i drugarica.
Da, izričaj Pamelinog aktivizma može biti ponekad naporan i infantilan, a njeni stavovi o #MeToo pokretu uz samoproklamiranu "feminističnost" iznenađujuće plitki, no kako očekivati od žena da se odvaže na politički (ili bilo kakav) angažman kad će odmah biti dočekane na nož čak i na tradicionalno safety zone – ljevici?
Pamelu i njoj slične nisu proslavili politički korektni i profinjeni hodočasnici akademskih kružoka (ako im je vjerovati na riječ jer nemamo uvid u njihova četiri zida) već šoferi i radnici koji su njene slike držali po garažama i skladištima – isti oni za koje se ljevica načelno bori, dok s gađenjem gleda na sav taj (ne)ukus i čudi se njihovoj nezainteresiranosti za Gramscijevo razmatranje kulturne hegemonije. Njena izjava, pa makar bila upakirana u oskudni crveni badić, zainteresirala je i pridobila makar mali dio tih "letargičnih masturbatora" iz svoje publike i u tom smislu jedna njena objava na Twitteru vrijedi više od petoljetke sveučilišnog foteljašenja i Facebook aktivizma. Kao što i na našim prostorima, uostalom, učini dnevno-politički komentar Jelene Karleuše ili Severine (šteta što su kurve).
U areni u kojoj je bitku već diskreditiranih korumpiranih titana zamijenila šljokičasta bitka holivudskih zvijezdica, ljevica nije ni sudac pa ni zadnji red publike već ono prosvjedničko siroče koje dijeli letke ispred stadiona i na koje nitko ne obraća pozornost. Strahovanje od trivijaliziranja politike i naricanje nad radničkom klasom koja više (?) ne čita knjige u tom smislu je nepotrebno jer nije nikakva novost, kao što nije ni novost da je pop politika ovog smjera možda dobra za milenijalce kojoj će njihove zvijezde biti uvod u aktivizam.
Danas je uslijed razvoja masovnih medija politika šoubiznis više nego ikad, a odabir političkih predstavnika ne razlikuje se previše od odabira toaletnog papira u dućanu. Sve je politika: odlučivati tko ima legitimitet i pravo na političke prosudbe je Sizifov posao, a pokušavati spriječiti to – naročito u doba poplave informacija i defragmentiranja politike – naprosto suludo. Tajna sprega politike i dokolice prilično je notoran povijesni končić od pamtivijeka, no čini se kako upravo ljevica koja tu kritiku plasira ne zna kako ili ne želi uopće iskoristiti subverzivni potencijal ponarodnačenja politike i konačno – objesiti one koji su joj prodali uže.
