Foto: AFP / Elvis Barukčić / Požar u Čapljini 2017.
Iako postoji načelno razumijevanje ugroženosti Bosne i Hercegovine pred klimatskim promjenama, ono nije dovoljno da bi se prevazišle interesne podjele koje postoje na različitim stupnjevima organizacije države. Stoga ne čudi da je i bh. sustav civilne zaštite u rasulu; te da se usprkos sve učestalijim potrebama za državnom intervencijom u slučajevima prirodnih katastrofa, rasprave na ovu temu oblikuju baš kao i sve ostale – kao pitanje političkih interesa ostvarivanih kroz prizmu nacionalne pripadnosti.
Prvi Nacionalni izvještaj BiH o klimatskim promjenama iz 2009. godine, kao i Procjena ugroženosti Bosne i Hercegovine od prirodnih ili drugih nesreća koju je izradilo Vijeće Ministara BiH 2011. godine, ukazali su na sve učestalije ekstremne vremenske uvjete u BiH kao i činjenicu da će u budućnosti biti sve više izložena prijetnjama od klimatskih promjena.
Razlog tomu prvenstveno leži u geografskom položaju BiH, ali i veoma ograničenim mogućnostima koje zemalja ima u adaptaciji za rješavanje klimatskih rizika. Iako oba dokumenta donose brojne zaključke i preporuke kako unaprijediti sistem prevencije, zaštite i spašavanja u slučaju prirodnih nesreća, među kojima je unaprjeđenje međusektorske i međuentitetske koordinacije i saradnje svih aktera u provođenju mjera zaštite – praksa je pokazala, kao i mnogo puta do sada, da donošenje ili potpisivanje različitih dokumenata, zakona, uredbi ili programa ne mora značiti ništa.
Svjedočili su tome građani Maglaja, Doboja i Šamca 2014. godine kada su ih s krovova kuća od nabujalih rijeka prvo spašavali njihovi sugrađani ili volonterske ekipe iz drugih gradova, pa tek onda pripadnici civilne zaštite i vojnici Oružanih snaga BiH. Tada je valjda svakom građaninu BiH, makar na par dana, postalo jasno da država nema nikakav sistem koordinacije po pitanju spašavanja ljudi i imovine u trenucima prirodnih nesreća, i da je prvi susjed/komšija važniji, a sigurno i brži, od svih entitetskih, kantonalnih i općinskih institucija civilne zaštite zajedno.
Sličnom iskustvu bili su izloženi i građani Čapljine i južnog dijela Hercegovine tokom prošlogodišnjih požara kada su ljude, stoku i materijalna dobra spašavali zajedno s vatrogascima čija se oprema nije promijenila od 80-tih godina prošlog stoljeća, dok su pomoć iz zraka pružala dva helikoptera Oružanih snaga BiH, od tri koja su u funkciji.
Usitnjavanje i dezorganizacija sustava
I dok poplave, požari i ostale prirodne nesreće ne poznaju državne, entitetske, kantonalne ili općinske granice, sistem zaštite i spašavanja u BiH upravo unutar tih granica pokušava odgovoriti na ovakve i slične posljedice klimatskih promjena. Ovaj životno važan sistem za sve građane na cijelom teritoriju BiH uslovljen je međusobnim političkim odnosima na svim administrativnim nivoima, i kao takav godinama radi “na aparatima”.
Riječ je o decentraliziranom sistemu u kojem postoje 4 nivoa organizacije: državni, entitetski (FBiH i RS) i Brčko Distrikt, te kantonalni i općinski. Operativni nivo čine entitetske institucije Federalna uprava Civilne zaštite, Republička uprava civilne zaštite RS i Odjel javne sigurnosti Brčko Distrikta, te kantonalne i gradske/općinske uprave civilne zaštite u entitetu FBiH. Od 2001. godine Republička uprava CZ RS i Federalna uprava CZ imaju potpisan ugovor da će međusobno surađivati i pružati pomoć u zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih, kulturnih i drugih dobara od opasnosti i posljedica prirodnih i drugih nesreća velikih razmjera koje ne poznaju međuentitetske linije razgraničenja. U praksi, ostala je tek puka informacija u medijima i bespućima interneta da eto jedan takav ugovor zaista i postoji.
Uloga države kroz Vijeće ministara BiH i Koordinacijsko tijelo za zaštitu i spašavanje BiH, a prvenstveno Ministarstvo sigurnosti BiH (Sektor za zaštitu i spašavanje) gotovo je u potpunosti svedena na koordiniranje i usklađivanje “na svim nivoima” bez ikakvih stvarnih nadležnosti, a time i bez mogućnosti da promptno i efikasno djeluje na cijelom teritoriju države u slučaju prirodnih ili drugih nesreća. Kad je riječ o civilnoj zaštiti u BiH prvi elementi državne strukture i upravljanja pojavili su se upravo uspostavom Ministarstva sigurnosti BiH 2003. godine tj. njegove organizacijske jedinice – sadašnjeg Sektora za zaštitu i spašavanje.
Dodatnih pet godina vlastima u BiH trebalo je da donesu Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju u BiH. Još četiri bile su potrebne da Vijeće ministara na osnovu ovog Zakona osnuje 2012. godine Koordinacijsko tijelo BiH za zaštitu i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća u BiH, iako je rok za njegovu uspostavu bio šest mjeseci po donošenju zakona (15. maj 2008.). Riječ je o stručnom operativnom tijelu Vijeća ministara BiH kojeg čine predstavnici resornih državnih i entitetskih ministarstava te Vlade Brčko Distrikta.
Prema poslovniku Koordinacijsko tijelo trebalo bi se sastajati barem jednom u tri mjeseca, a njegov glavni zadatak je da koordinira aktivnosti zaštite i spašavanja na cijelom području BiH, dok su niži nivoi vlasti odgovorni za rukovođenje operacijama na terenu. No koliko je ovo tijelo samo jedan od dokaza nefunkcionalnosti državnog nivoa, govori i podatak da je tokom poplava 2014. godine bilo lakše proglasiti tri vandredna stanja – u RS-u, FBiH i Brčko Distriktu, umjesto da je KT BiH, shodno svojim nadležnostima, podnijelo zahtjev za proglašenje vandrednog stanja na nivou države.
No, kako da KT BiH djeluje kada nije u stanju niti da se sastaje? Upravo o tome govore i podaci iz Izvještaja revizije učinka aktivnosti institucija BiH za provođenje zaštite i spašavanja iz oktobra 2016. godine: u 2013. i 2014. godini KT BiH održalo je ukupno 7 sjednica (tokom poplava niti jednu), u 2015. godini niti jednu, a 2016. godinu dočekali su i kraj svog mandata i biranje novih članova. Prema dostupnim informacijama, u 2017. godini novi saziv KT BiH sudjelovao je na jednoj obuci te se sastao ukupno dva puta.
Propao plan sistema zaštite i spašavanja
Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju u BiH pored osnivanja KTBiH predvidio je i da Vijeće ministara formira Operativno komunikacijski centar BiH – 112 te uvede sistem jedinstvenog europskog broja za hitne slučajeve 112. I dok je OKC BiH -112 formiran, no ne i u potpunosti funkcionalan, jedinstveni broj za hitne slučajeve i dalje ne postoji. BiH tako je službeno jedina zemlja u Europi u kojoj 112 nije broj za hitne slučajeve, nego politička previranja o preuzimanju nadležnost, naravno bez odgovornosti. I dok je Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio Prijedlog zakona o dopuni Zakona o komunikacijama koji regulira ovo pitanje, Dom naroda ga je odbio i njegova daljnja sudbina ostaje neizvjesna.
Gotovo identičan scenarij zadesio je i Program razvoja sistema zaštite i spasavanja od nesreća na nivou institucija i organa BiH, također predviđen Okvirnim zakonom iz 2008. godine. Iako sa skoro desetljećem zakašnjenja, Ministarstvo sigurnosti prijedlog Programa uputilo je Vijeću ministara BiH koji ga je usvojio i proslijedio zajedničkoj Komisiji za odbranu i sigurnost BiH. Unatoč tome što su i komisija i Predstavnički dom parlamentarne skupštine BiH podržali ovaj Program, Dom naroda PS odlučio ga je odbaciti, čime je propao još jedan pokušaj da se državni sistem zaštite i spašavanja pokuša učiniti funkcionalnim i efikasnijim na korist svih građana BiH.
Nalazi i zaključci do kojih se došlo revizijom pokazali su, pored prethodno navedenih, brojne propuste institucija BiH u preduzimanju adekvatne aktivnosti na unaprjeđenju sustava zaštite i spašavanja na nivou države. Revizija je utvrdila da je proces donošenja planskih i operativnih dokumenata zaštite i spašavanja dugotrajan proces bez funkcionalnog mehanizma koji bi nadležnim institucijama omogućio praćenje i kontrolu njegovog provođenja.
Pokazalo se i da ključni dokument o Procjeni ugroženosti BiH od prirodnih ili drugih nesreća godinama nije ažuriran, a odluka o formiranju specijalne mješovite jedinice za zaštitu i spašavanje na nivou BiH još uvijek nije donesena. Iako se nakon majskih poplava 2014. godine ukazivalo na neophodnost izrade i ažuriranja jedinstvene baze podataka o izvorima opasnosti koje mogu izazvati prirodne ili dr. nesreće, kao i baze podataka o snagama i sredstvima za zaštitu i spašavanje, BiH još uvijek ne raspolaže neophodnim podacima.
Logičke začkoljice
Ipak, ključni problem svakako je nedostatak materijalne i kadrovske opremljenosti za reagiranje u kriznim situacijama. Analiza Ministarstva sigurnosti BiH pokazala je nizak stepen razvoja kapaciteta i infrastrukture – nedostatak i zastarjelost sredstava i opreme, nesigurne i nedostatne izvore financiranja za nabavak iste, nepostojanje trening centara za zaštitu i spašavanje po međunarodnim standardima, te nedostatak potrebnog ljudstva.
Primjerice, Oružane snage BiH u narednom desetljeću mogle bi u potpunosti ostati bez pilota zbog penzionisanja kadra. Ukoliko pilota i bude, teško da će imati čime da upravljaju s obzirom da su helikopteri OS BiH u prosjeku stari 50-tak godina. BiH je jedina zemlja u regiji koja nema specijalizirane letjelice za gašenje požara unatoč činjenici da je njen jug područje s visokim rizikom od požara, posebno u ljetnim periodima kada temperature nerijetko dosežu i 40 stupnjeva. I dok državne vlasti traže rješenje, entiteti i kantoni razmišljaju o kupovini helikoptera i airtractora za vlastite potrebe, koji bi, po pretpostavci, spašavali samo unutar tih istih entiteta i kantona.
Jer ako je “logično” da u slučaju životno opasnih situacija pacijenta s Pala umjesto u Univerzitetsko-klinički centar Sarajevo udaljen svega 18 km, treba prevesti sve do Univerzitetsko-kliničkog centra Republike Srpske u Banja Luci udaljenog “svega 132 kilometra zračne linije”, onda “logično” postaje da će u slučaju požara, potresa ili poplava u Istočnoj Hercegovini pomoć također prije stići iz Bijeljine nego recimo Mostara. I sve to, naravno, jer nadležnosti entiteta ne smiju da se prenose nikome, entitetske granice važnije su od života bh. građana i nije baš neki problem ako se u ime tih istih granica malo i žrtvuju, kako su to i navikli da čine posljednjih 25 godina.
