Tjerana tvrdom logikom nužde opstanka i samoodržanja, ljudska vrsta je, od svog postanka, uvijek iznova, upućivana na uspostavljanje onog tipa egzistencijalnih odnosa sa svijetom koji će joj omogućiti što sigurniju realizaciju tog osnovnog životnog zadatka. Principijelno, isti životni problem se postavlja i pred svako drugo živo biće ili vrstu, a razlika se pokazuje samo u načinu i sredstvima realiziranja tako postavljene egzistencijalne zadatosti.
Autor Esad Bajtal
Opremljena krznom, jakom vilicom, kandžama i krilima te snažnom ili, na drugi način miljeu prilagođenom tjelesnom konstitucijom, svaka životinja svoj opstanak duguje upravo toj svojoj “dovršenosti” čije se funkcionalno značenje iscrpljuje u potpuno pragmatičnoj usklađenosti tjelesne građe sa karakterističnim životnim uslovima za datu vrstu. I zato životinje određene vrste srećemo samo u onim životnim staništima koja izravno i izvorno korespondiraju zahtjevima njihove genetski naslijeđene bio-funkcionalne opremljenosti. Međutim, za razliku od životinja, čovjek živi i srećemo ga u svim mogućim klimatskim i geografskim sredinama: od žarkog pojasa Ekvatora pa sve do polarnih predjela vječitog snijega i leda. Ali, čemu on to zahvaljuje svoju neshvatljivo široku klimatsko-prostornu rasprostranjenost?
Paradoksalno, ali prije svega svojoj konstitucionalnoj “otvorenosti” kao posljedici maćehinsko-nedarežljivog odnosa Prirode prema njemu, što će Ničeu (F. Nietzsche, 1844–1900), uviđajući konstitucionalno-antropološku neodređenost, biološku nespecifičnost i nedovršenost Čovjeka, dati za pravo da ga definira kao “još neustanovljenu životinju“, u tom smislu da, upravo takav, u svoj svojoj nedovršenosti i otvorenosti, apsolutno nije funkcionalno korespondentan ni jednoj prirodnoj i životnoj sredini na način koji zapažamo u anatomsko-fiziološkoj strukturiranosti životinjskog ili biljnog svijeta. I upravo ta, prirodno uskraćena mu “garancija” opstanka čini da on, u svojoj antropološkonaturalnoj nedorečenosti i egzistencijalnoj ugroženosti, na asocijativno-psihološkoj ravni, biva izručen vlastitoj svijesti kao “…riskantno biće, sa konstitucionalnom šansom da propadne“. Dakle, potpuno nespreman za životnu utrku on bi “unutar prirodnih, praiskonskih uslova, kao biće koje živi na zemlji sred najspretnijih životinja koje bježe i najopasnijih grabljivica odavno (per definitione, E.B.), bio iskorijenjen“. (A. Gehlen). Budući da se to ipak nije dogodilo, opravdano se postavlja pitanje Tajne čovjekova opstanka? Odgovor na pitanje pomenute tajne mora se vezati upravo za činjenicu postojanja te, prividno pogubne nespecifičnosti s jedne, i za, iz nje proizilazeći, kompenzativni i komplementarni mehanizam svijesti/inteligencije, s druge strane. Upravo u svijesti, i osviještenosti za fakticitet prirodnobiološki generirane i funkcionalno pogubne indisponiranosti, čovjek nalazi oslonac i ishodište vlastitog opstanka, tako što prirodni eksperimentalno-biološki novum (samo)svijesti funkcionalizira u pravcu realiziranja životno dosuđenog mu zadatka samoodržanja. Snagom svoje inteligencije, kao životinja koja misli, čovjek vlastitu refleksno-konstitucionalnu suspendiranost kompenzira tako što svoju izvornu “otkinutost” od svijeta prirode, počinje da preokreće u svojevrsnu prednost, movens specificum, kojim, nemogućnost vlastite prilagodbe svijetu mijenja za svjesnu aktivnost kojom zatečeni svijet prilagođava samom sebi, promovirajući se tako, iz samo-živog, u kulturno-historijsko biće, tj. biće višeg reda, potpuno neovisno od klimatsko-geografskih i prirodno-genetskih ograničenja pripadajućeg speciesa. Time, on, rođenjem zatečeni i ne baš prijateljski mu naklonjen svijet, naporom vlastite intelektualne aktivnosti planski preobražava u novi, ljudski svijet.
Naravno, milioni godina, tom preobrazbom kumuliranih generacijskih iskustava, učinili su da on svoja, u početku difuzna i nasumična nastojanja tipa “pokušaj-pogreška”, vremenom, iskristalizira u mentalnu, obuhvatno-sintetsku cjelinu, obogaćenu smislom i svrhom koja dozvoljava egzistencijalnu iskoristivost, a da, pri tom, ne zahtijeva od svake pojedine individue ili generacije da kreće “ab ovo”, tj, od nule, nego čini mogućim, u skraćenoj formi učenja, preuzimanje postojećih povijesnih iskustava i obavezu njihovog kontinuirano i pedagoški vođenog razvijanja i bogaćenja.
To zgusnuto duhovno iskustvo, maksimalno oslobođeno slučajnosti koje bi ga činile manje pouzdanim i efikasnim životnim sredstvom nego što to uslovi opstanka traže – današnjim jezikom zovemo Nauka.
Nauka je proizvod ljudske svijesti, čovjekova uma, i upravo njima (umu i svijesti), tj. samome sebi, čovjek duguje to da je opstao na životnoj vjetrometini uprkos svoj svojoj bioantripološkoj indisponiranosti i egzistencijalnoj vulnerabilnosti, koja kao pečat zle sudbine prati njegovo, ničim izvorno opravdano, tumaranje po vrletnim i do zagušljivosti prašnjavim drumovima životne povijesti.
(Nažalost, prokletstvo dijalektike življenja čini da se, isti taj faktor svijesti/inteligencije, danas, otjelovljen u formi visoko razvijene tehnike i tehnologije, pokazuje kao apsolutno prijeteće-uništavajući za ljudsku vrstu i njen opstanak. Ali to je okvir za neku drugu temu i drugu priliku, pa ga hic et nunc stavljamo, onako huserlovski, u zagradu).
Međutim, nauka, kao nauka u modernom smislu te riječi, izvan okvira prethodno naznačene iskustvene opštosti, svoj imidž usmjerene i specifično kanalisane duhovne aktivnosti, zadobija tek rodonačelničkim nastojanjima Rodžera Bekona (R. Bacon), zagovornika scientiae experimentalis, koji ispod koprene skolastičkog XIII stoljeća hrabro traži da se unutrašnje, meditativno iskustvo čovjeka, zamjeni spoljašnjim koje, sada putem osjeta, dakle čulno, dovodi do istinskog znanja i predstavlja osnovu nove, eksperimentalne znanosti.[1]
“Iznad svih spekulativnih znanja i vještina stoji vještina vršenja eksperimenta, i ta je nauka carica svih nauka“, govorio je u žaru nagnuća vlastite iskustvene samouvjerenosti. Taj postskolastički iskustveni trend, snažno podržan renesansnim gibanjima i ekspanzivnim razvojem prirodnih znanosti, kroz istraživačke napore Kopernika, Galilea, F. Bacona, R. Descartesa, Newtona…i njima sličnih, dostigao je vrhunac u naše moderno doba, koje svoju znanstvenu zbiljnost i ozbiljnost vezuje, uglavnom, za eksperiment kao metod koji, u svojoj epidemijskoj nezaustavljivosti, poprima značenje i vrijednost nezamjenjive institucije u zdanju nauke, koja opet, sa svoje strane, nije u stanju da vlastite domete i dostignuća realizira, i opravda, bez te vrste opipljive podrške i u koju se, po sveopštoj inerciji znanstvene mode, zaklinju najveća imena znanosti naših vremena. Dominacijom kartezijansko-mehanicističke paradigme, u nauci je konačno prevladalo tvrdo uvjerenje kako se tajna upitnosti Svijeta može uspješno odgonetati samo objektivno, tj. bez učešća subjektivnog faktora. U osnovi logike te paradigme, leži zahtjev da nauka mora biti objektivna. A biti objektivan, za modernu nauku znači vezati se za činjenice (pozitivizam), jer samo one daju znanja koja su pouzdana i sigurna. Da je to baš sasvim tako, danas više nismo posve sigurni, a svoju sumnju u ranopozitivistički[2] koncept nauke prvi će izraziti engleski filozof D. Hjum (D. Hume, 1711–1776), tvrdnjom da nikakav kvantum opaženih činjenica nije garancija za sigurno predviđanje na osnovu njih. Pitanje kauzaliteta za Hjuma čisto je psihološki problem i svodi se na kategoriju navike, jer nikakva učestanost ponavljanja određenog događaja, u datom kontekstu prošlosti, ne garantuje pojavu tog događaja u istom ili sličnom kontekstu budućnosti. To je čas začinjanja jasne sumnje u neporecivu efikasnost one empirijske znanosti čija je izvorna prepoznatljivost osigurana upravo činjenicom eksperimentalne zasnovanosti, koja mjerenje i iskustvo predpostavlja teoriji, pa smo, danas, svjedoci kako u situaciji “znanstvene specijalizacije dolazi do zanemarivanja pojmovnih šema što vodi negaciji svake spoznaje koja nema empirijski karakter”, kaže I. Kuvačić, uz napomenu da je svoje rezerve prema, isključivo empirističkom toku i vrednovanju znanosti, izrazio i velikan moderne fizike Albert Ajnštajn (A. Einstein 1879 –1955).
Znanstvena nedovoljnost eksperimenta
U daljnjoj elaboraciji ove problematike, primjeri, koji slijede osnovnu argumentaciju teksta, podrivaju neprikosnovenost dosta raširenog vjerovanja u svemoć i važnost eksperimentalnih nalaza za razvoj znanosti. Utoliko više, ukoliko isti namjenski figuriraju u službi apsolutne neporecivosti i samodovoljnosti. Naravno, istini za volju, ozbiljni kritičari eksperimenta i ne žele ovaj nekritički potpuno obezvrijediti u smislu poricanja svake njegove vrijednosti. Oni samo hoće da jasno argumentiranim relativiziranjem njegovih stvarnih dometa, odreknu pravo na nekritičku apodiktičnost s kojom njegove rezultate uzimaju znanstvenici, zagovornici strogog objektivističkog stanovišta, a takvih, od atomske fizike pa do psihologije i sociologije, nije baš mali broj. Tako npr. francuski znanstvenik i matematičar od autoriteta, A. Poenkare (Henri Poincare, 1854 –1912), tvrdi doslovno sljedeće: “Eksperiment je jedini izvor istine. Samo nas on može naučiti nešto novo; samo nam on može dati izvjesnost”, smatrajući da su to dvije tvrdnje koje “niko ne može osporiti”. Vidjet ćemo, poslije, kako će mu se to stanovište isključivosti, zastupano u studiji “La science et l`Hypothese” (1902), “obiti o glavu”, kako to (u trenucima kad svjedoči situacijama negativnih bumerang efekata), vrlo slikovito formulira narodna uzrečica. Naime, zagovornici bezrezervnog afirmativnog stanovišta u pogledu znanstvene vrijednosti eksperimenta, zanemaruju da njegova primjena (uz svo poštovanje onih vrijednosti koje ovaj metod pokazuje i koje su nedvosmisleno potvrđene u historiji eksperimentalnih znanosti), ne može biti neograničena i da sama činjenica postojanja predmetno-sadržajnih razlika među znanostima (prirodne-društvene/duhovne), u svojoj fundamentalnoj strukturiranosti čini domete samog eksperimenta principijelno ograničenim, uz neizbježnu napomenu da ta ograničenja dobivaju na specifičnoj oštrini, još jednom, i u trenutku praktične primjene eksperimenta na konkretni znanstveni problem.
Evo primjera R. Maya, iz studije “Psychology and the Human Dilemma” (1967.), koji se poziva na istraživanje R. Rosenthala, sa Harvard University[3],
o “predrasudi eksperimentatora“. Rosenthal, u okviru eksperimenta sa štakorima u labirintu, koristi tri grupe studenata. Prije ulaska u eksperimentalnu situaciju grupe su dobile različite informacije (resp. exp. faktor):
1. Prvoj grupi studenata je rečeno da su štakori naročito inteligentni.
2. Drugoj grupi nije ništa rečeno.
3. Trećoj grupi je saopšteno da radi sa izrazito glupim štakorima.
Objektivno, bile su to potpuno proizvoljne informacije, jer su štakori svih grupa nasumice izabrani i bili jednako prosječni – sa ili bez posjedovanja nekih sposobnosti. Međutim, uprkos tome, rezultati eksperimenta su se distribuirali tačno u skladu sa sugestijom u okviru inicijalne informacije date učesnicima eksperimenta:
Najbolje rezultate dali su štakori iz prve grupe, dok su rezultati štakora treće grupe izrazito najgori, i sa razlikom na nivou statističke značajnosti.
Neobičnost nađenih rezultata tjerala je Rosenthala i saradnike da ponavljaju eksperiment u raznim varijacijama, uključujući i eksperiment sa ljudima; rezultati su uvijek bili isti.
U čemu je stvar?
Cijelo objašnjenje ovog neobičnog efekta svodi se na psihološku činjenicu da se hipotetičko očekivanje eksperimentatora sasvim nenamjerno prenosi na ispitanike: pokretima tijela, bojom i intonacijom glasa te finesama nesvjesnog jezika koji koristimo, a da to i ne znamo (dakle, nesvjesno). Nalazi su ponavljani unatoč svim predostrožnostima kojima nauka raspolaže, i koje u takvim okolnostima koristi u svrhu postizanja maksimalne objektivnosti rezultata.
Nevažna je ovdje razložnost i analiza mehanizama tog uticaja. Ali, za potrebe ovog spisa bitno je to da sami nalazi, u smislu podrivanja tvrdog objektivističkog stanovišta, postaju indikativni u tolikoj mjeri da samo stanovište čine pseudoobjektivističkim, a njegove zastupnike u njihovoj isključivosti – nerealno pretencioznim i, iako paradoksalno, samim tim i neobjektivnim.
Ali, tu nije kraj.
Neobjektivnost objektivističkog stanovišta nije specifikum samo psihologije, sociologije i tzv. duhovnih znanosti, nego se taj paradoks u svojoj učinkovitosti proteže i dalje: na prirodne znanosti, i izvjesna šokantnost te činjenice prestavlja dodatno opterećenje na tasu nelagode što je pred sličnim rezultatima osjećaju i najozbiljniji »objektivisti«. To što neki od njih, i dalje, uporno istrajavaju na svom stanovištu govori samo o svojevrsnom sljepilu nepopravljivih objektivista i njihovoj nespremnosti da se suoče upravo sa onim na čemu toliko sami insistiraju i za čim toliko čeznu – sa činjenicama. Evo jedne, prisutne na polju prve i najprirodnije od svih prirodnih nauka, koja svoju afirmaciju egzaktne znanosti duguje upravo eksperimentalnim nalazima i mogućnostima vlastite eksperimentalno zasnovane metodologije.
Fizika.
O njoj je riječ.
Naime, iluzornost i neutemeljenost tvrdog objektivističkog stanovišta potvrdila je fizika našeg vremena, izričući mu posmrtno slovo (na usta jednog od svojih najvećih predstavnika, Hajzenberga /W. Heisenberg/, oca principa neodređenosti), formulacijom da je naše klasično shvaćanje “prirode kao vanjskog objekta iluzija, te da je subjekt uvijek dio formule i da se čovjek, promatrajući prirodu, mora u nju uklopiti, kao i eksperimentator u svoje eksperimente, ili umjetnik u prizore koje slika. Polarizacija subjekta i objekta, kaže dalje Heisenberg, predstavlja ono što su on i Niels Bohr nazvali načelom komplementarnosti, jer u našim se eksperimentima ne pojavljuje samo priroda, nego priroda promijenjena i transformisana našom aktivnošću u toku istraživanja“.
Za metodološki relativizam
Sve, dakle, govori da znanost kao primarno ljudska djelatnost, po vlastitoj vokaciji okrenuta istini, ukoliko takva želi i ostati, mora biti otvorena za sve korelativne mogućnosti Svijeta i spremna da stvarnim uvažavanjem metodološkog relativizma u svom pristupu, napusti postmodernistički neodrživo stanovište dogmatizma. Tek time, vođena radoznalošću kojoj je samo otkriće kao-otkriće, adekvatna nagrada za naučno poštenje sadržano u pogledu široko otvorenih očiju, i bez predrasuda, ona osvaja središte samog života.
A samo “u životu” nauka je kod kuće.
Izvan života ona nema nikakvog smisla.
Za razliku od umjetnosti, nauka se ne može (o)pravdati l’art pour l’art-istički. Osim toga, žmireći se ništa bitno ne otkriva, jer u mraku sljepila, pa i onog metodološkog, dolazi do potiranja svih razlika (“u mraku su sve krave crne”), a sam opip (iskustvo, eksperiment), bez adekvatne teorije, nudi samo nesigurne i proizvoljne iskaze opterećene neosviještenim nagađanjem. Tek u svjetlu kritički utemeljene teorije, iskustvene činjenice dovode istinu svijeta do riječi. Stoga je, svako reduciranje znanstvenog postupka na samo jedan pol znanstvenog kontinuuma – istinski neodrživo. Na primjeru H. Poincarea, očituje se, sasvim jasno i poučno, sva pogubnost stanovišta eksperimentalne isključivosti, i spremnosti da se a priori precijeni važnost eksperimentalnih nalaza (Kaufmannovi ogledi), i da ih se uzme za dovoljan razlog donošenja zaključka “kako princip relativnosti možda ne vrijedi onako kako se do tada mislilo“, čime je Poincare propustio jedinstvenu povijesnu priliku da realizuje ono što je, poslije njega, učinio metodološki fleksibilniji duh mladog Alberta Einsteina. Naime, nisu rijetka mišljenja da je teorija relativnosti, u svojoj konačnoj formi, bila Poincareu toliko blizu (“na dohvat ruke”), i da je pravo pravcato čudo kako mu se dogodilo da ne izvede do kraja “sve konzekvence koje su u izvjesnom smislu već bile sadržane u njegovim razmišljanjima“, i “kako da nije napravio korak koji se gotovo nametao, i koji je u datoj situaciji zapravo bio najprirodnije rješenje.” (N. Sesardić).
To je, uglavnom, suština čuđenja što ga brojni historičari znanosti izražavaju nad činjenicom da mu je “ispred nosa” pobjeglo otkriće specijalne teorije relativnosti. Blizina mogućeg otkrića, koje mu je ipak izmaklo, snagom svoje nevjerovatnosti, naprosto tjera znanstvene analitičare da traže nepojmljive razloge zahvaljujući kojima je H. Poincare ostao “kratkih rukava”. Tako Goldberg, jedan od začuđenih, svoje objašnjenje zasniva na činjenici da Poincare, iako konvencionalist u filozofiji, ostaje empirist u fizici, te, u skladu s tim stanovištem, na princip relativnosti “gleda kao na zakon koji je indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip – u smislu konvencionalističke filozofije.” Tim primjerom na tragu smo konačnog rasvjetljavanja učinaka zamešateljstvujućeg činodejstva što ga producira kruto pristajanje znanstvenika uz stanovište objektivističke pozicije. Svoje uvjerenje da je “eksperiment jedini izvor istine i da nas samo on može naučiti nečem novom“, Poincare je platio propuštanjem jedinstvene prilike da bude autor jednog od najvećih otkrića u povijesti svjetske znanosti. A. Einstein, koji, u svom racionalnom oprezu, nikada nije pokazivao sklonost da bezrezervno stane iza rezultata eksperimentalnih nalaza, analizirajući odnos teorije i empirije u znanstvenom radu, reći će sasvim jasno:
“Čak i kada bi savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih linija bili nepoznati, gravitacijske jednadžbe bi još uvijek bile uvjerljive jer one izbjegavaju inercijalni sistem (fantom koji djeluje na sve, ili koji sam ne trpi nikakvo djelovanje). Zaista je prilično čudno da su ljudi obično gluhi za najjače argumente, a da uvijek teže da precjenjuju tačnosti u mjerenjima”.
Zanimljivo i nezaobilazno je objašnjenje G. Keswanija, koji, ogromno i izuzetno znanje iskusnog Poincarea, neočekivano, ali psihološki pronicljivo, interpretira u smislu parazitarnog faktora: u činjenici da je svoju teoriju formulirao kao vrlo mlad, Keswani nalazi mogućnost da Einstein, možda, i nije bio dovoljno svjestan problema vezanih za svu težinu revolucionarnosti njegovog rješenja. On je vidio “samo ono što je te 1905. trebalo vidjeti, kaže Keswani, a Poincare je sagledao stvar u cjelini, sa dugim sjenkama sumnje” (with long shadows of doubt), koje su ga spriječile da načini onu vrstu povijesnoznanstvenog iskoraka što ga je učinio mladi i “nadobudni” Einstein. Dio objašnjenja, za proćerdano otkriće, u slučaju Poincarea, može se naći i u njegovim vlastitim redovima, gdje u poglavlju “Hipoteze u fizici“, (La science et l’Hypothese, 1902.), nedvosmisleno saopštava da se, u naučnom radu, nije moguće zadovoljiti samim eksperimentom, budući da opažanje bez generaliziranja nije ništa.
Međutim, greške nastale ranijim generalizacijama, razmišlja svjesno Poincare, naknadno “čine čovjeka sve opreznijim pa on sve više opaža i sve manje generalizira“. Tako, zahvaljujući iskazu samog Poincarea, naslućujemo dio tajne njegova neuspjeha. Ovdje, dakle, subjektivni faktor potisnutog straha (prisutan u formi opreza od moguće pogreške), pokazuje jaku tendenciju da se probije na površinu, do same svijesti znanstvenika. A onda taj strah/oprez, kao-uza-zid, naprosto prikiva istraživača uz eksperiment. U tome strahu (»oprezu«), nalazimo nesvjesni razlog automatskog prijanjanja uz eksperiment kao konačni kriterij opredjeljenja u izboru vlastitog metodološkog stanovišta objektivista.
Ali, za razliku od Poincarea, čija je svijest o nedovoljnosti samog eksperimenta, izgleda, bila teorijska, Einstein je posjedovao i praktičnu svijest o značenju teorije, tj. važnosti “pojmovnih šema” kao “općih sistema apstraktnih stavova koji govore o uvjetima međusobnog odnosa empirijskih fenomena”, bez kojih istraživač biva lišen adekvatnog pojmovnog okvira, a samo istraživanje ostaje slijepo i neefikasno.
Historija znanosti obiluje nizom primjera koji potvrđuju uvjerenje o značaju “pojmovnih šema” u smislu važnosti teorije kao neizbježne konstitutivne komponente svih nauka, čija funkcija je da “baca svjetlo na cijelo područje istraživanja” transcendirajući time ograničenost situacije posmatranja i mjerenja toliko karakterističnu za strogi empirijski nazor: Aristotel i Galilej, nisu mogli apsolvirati probleme aerostatike zbog sputavajućih ograničenja što su dolazila od neadekvatnih teorija “o prirodi koja se boji praznine” – horor vacui. Primjer Toricellia i Boylea govori da su mogli ići dalje tek zauzimanjem stanovišta da zrak ima težinu i da je elastičan, dok se Lavoasier legitimira kao preteča moderne hemije, tek momentom napuštanja “flogističke teorije” E.G. Sthala, po kojoj pri sagorijevanju, tj. oksidaciji odlazi flogiston (hipotetička supstanca), koji izgara materiju, dok je Lavoasier pokazao da se oksidacijom težina povećava zbog veze materije sa kisikom.
Kakav je onda, konačno, odnos teorije i eksperimenta?
To je ustvari starogrčko gnoseološko pitanje (ovdje dato u užoj, epistemološkoj formi), porijekla naših znanja: je li ono razumno ili iskustveno, pitanja na kojemu se razbuktala još nedovršena borba racionalizma i empirizma, u okviru koje naizmjenično dominiraju zastupnici jedne ili druge linije mišljenja, aktualizirajući problem, uvijek iznova, u njegovoj dihotomnoj upitnosti sve do pojave njemačkog filozofa Imanuela Kanta (I. Kant, 1724 –1804). Tek Kantovim kriticizmom[4] pomireni su i sintetizirani razum i iskustvo mada, i danas, individualna opredjeljenja, koja svoj izbor utemeljuju na preferencijalnoj prevazi jednog ili drugog elementa, ne dozvoljavaju da tačka na problem odnosa teorije i eksperimenta bude konačno stavljena, iako je, nema nikakve sumnje, samo rafinirana kompleksnost korelativnog djelovanja iskustva i teorije jedini garant realiziranja istinske spoznaje koja je moguća samo u okvirima ograničenja što ih, uzajamno, nameću vladajući duh vremena i konstelacija datih društvenih i materijalnih odnosa koji, logikom “sine qua non“, određuju pravac i povijesno moguće domete znanosti.
Tekst ‘Znanje, eksperiment, nauka‘, objavljen je prvi put davne 1991.g. u “Galaksiji“, časopisu za nauku i tehnologiju, Beograd, br. 229, a zatim sa neznatnim izmjenama prenošen u više drugih časopisa. Pored ostalog i u časopisu za društvena pitanja i kulturu demokra/t/cije, “Hijatus“, Zenica, br. 8, 1997.g.
Posljednji put tekst se pojavljuje u knjizi prof. dr. Omanović Mustafe: Organizacija, metode i vrednovanje naučno-istraživačkog i razvojnog rada, I dio, (str. 75-85), Zenica, 2004.g. Međutim, izuzev ovlašne i neodređene zahvale «kolegi Esadu Bajtalu na ustupljenom eseju» (Predgovor, str. 4), sadržaj i knjiga M. Omanovića uskraćuju čitaocu jasnu informaciju o kojem «ustupljenom eseju» je riječ, budući da autor eseja nigdje nije označen na eksplicitan način, tj. na način kako to podrazumijeva uobičajena normativno-metodološka i znanstvena korektnost onoga koji nečiji tekst preuzima za svoje potrebe.
[1] Prema nekim biografima, izgleda da je R. Bacon sav svoj imetak (oko 2.000 funti), potrošio na eksperiment kako bi dotadašnjem znanju i metafizičkom skolastičkom metodu suprotstavio konkretna naučno-eksperimentalna istraživanja.
[2] Osnivačem pozitivizma literatura obično označava francuskog filozofa Ogista Konta (Comte Auguste, 1798.-1857.), i njegovo djelo Cours de philosophie positive, 1830.g.
[3] Najstarije sveučilište USA, osnovano 1636. godine u gradu Cambridge (Massachusetts). Samo ime potiče od imena jednog suosnivača, John Harvard-a.
[4] Filozofsko nastojanje nazvano prema Kantovu postupku u ‘Kritici čistog uma‘, da se prije izgradnje filozofskog sistema istraže priroda i granice uma kako bi se izbjegao nekritički dogmatizam (Chr. Wolffa) i skepticizam (D. Humea). Time je vrijednost metafizičkih spoznaja učinjena ovisnom o prethodnom kritičkom ispitivanju uma i utvrđivanju njegova dosega, kaže D. Pejović.
