U četvrtak uveče, u Kamernom teatru u nekadašnjem Sarajevu, Enko Mehmedbašić kao da se opraštao od samoga sebe i nas, tačno pedeset dvoje sretno sjetnih ljudi u publici. Došli nekadašnji lokalci da se uz njega vrate vremenu vedrine u onom birvaktile našem gradu, danas svačijem. A sluti da je u vlasništvu onih koji eto ne znaju ko je Enko, šta je humor koji poštuje i glupost ako je dobronamjerna i iskrena ali uveseljava umjesto da mrzi. Onih koji pojma nemaju kako to da prisutni sentimentalci znaju šta su hektolitri tinte a kamoli ona jedna, Enkina "Kap tinte".
Nisu došli oni što se ne smiju jer im smijeh ne paše. Mnogi među njima, doduše, nemaju ama baš nikakvog razloga za tugu, već im je neko, valjda, kazao da prevažni ljudi danas moraju da se klone smijeha, to nije in, već stalno moraju namicati onu duboku boru između obrva jer eto izbora, a samo se dvorske lude tada smiju. One što pripadaju lažno ozbiljnima. U suprotnom, ljudi će, ne daj Bože, pomisliti da oni što treba da se bave našom dramom ne smiju tamo gdje se ori dobronamjerni smijeh jer bi ispalo da im je sve ovo okolo šega. A svi znamo da nije! O njima i drami unaokolo Enko je znao puno toga smiješnog kazati. Naravno, on je sasvim ispravno shvatio o čemu se to veče radilo. Znam da jeste. Kiša bila, i utakmica, šta ćeš. Kome je do smijeha.
Na kraju te divne noći posveti Enko jednu posebnu, drugačiju priču od svih drugih u onih predstavljenih šest knjiga koje mu je priredio Goran Mikulić sa njegovim Art Rabicom. Vidio sam, bilo lakše Enki kazivajući nam da bi eto baš tu priču volio pročitati jednostavno zato što nije da nije smiješna, već je smiješna do tuge, istine i tišine. Jedna, malo drugačija pričica iz kantona Belisima. Smiješna kao priča i tužna do suza, kao sudbina. A svakome ko je pročita, ili čuje, ostaje da prema vlastitim dometima, ambicijama i gabaritima odrediti o kojim se suzama radi, tužnim ili radosnicama. Dobri, šejtanski Enko. Bard dobrote kojoj se satira klanja. U gradu koji se nekada smijao baš onako ljudski, dobrohotno i od srca. Zamislite, bez zlobe.
Priča o onom kobajagi kantonu, na početku kaže:
Te godine bilo je veoma toplo i narod se sasvim pokvario. Nije bilo samo nešto trulo u državi Danskoj nego i u kantonu Belisima – sjeverno od juga.
Lijepo je primjetila jedna dvorska budala da narod ne treba držati na tolikoj vrućini, već u hladnoj i zatvorenoj prostoriji, ali sad je bilo kasno.
Nisu više htjeli da slušaju – čak ni muziku.
Dugo su kopali i sasvim su iskopali svoju zemlju. Sad su i sami vidjeli da su donekle pretjerivali u tome. Vodu su popili, a šume posjekli.
Šta da rade ?
Bilo im je dosadno i počeli su da se bune. Svaki čas su pravili neke trivijalne, trećerazredne revolucije, koje čak ni istorija nije zabilježila. Te revolucije je organizirao sam kralj u svom dvorištu kako ne bi morao ići daleko da hvata pobunjenike, a i da pritom može kontrolisati da se neko ne povrijedi, ili da jedan drugom ne kaže neke ružne riječi.
To ga je u popodnevnim časovima znalo iskreno zabaviti.
Međutim, puk se bio suviše razmazio i više nisu htjeli da revolucije traju samo od 4 do 6 popodne nego i do kasno u noć, što je ometalo miran san dvorjana i, uopšte, bilo je sasvim nepristojno...
I tako priča ide dalje, do Mona Lize koja je ćurila sa jednog prozora i zagonetno se smiješila.
Imao sam utisak da su i oni što im je bilo smiješno, i oni kojima je sve to bilo tužno, da su shvatili o čemu im to Enko priča, iz tog kantona Belisima. Posebno u malo kasnijem dijelu gdje se dvorska budala prisjeća kako su, predlažući da zarate sa nekim, "i prošle godine raspisali konkurs za najboljeg okupatora, pa se niko nije javio..."
Tako je to bilo sa Enkom u petak uveče, uz još neke lijepe gitare, klavir, saksofon i raju što su zapjevala. Baš kao u kantonu Belisima. Kod mnogih od onih prisutnih pedeset dvoje posjetilaca, slutilo je u mraku, zaiskrila je ona "kap tinte" kojom nas je Enko potsjetio kako smo bili nasmijani i sretno smiješni. U jednom "kantonu" koji se nije zvao Belisima, ili možda i jeste.
I još nešto, važno. U Kamernom ostatku Sarajeva priča je pokazala kako se i koliko Enko preračunao u matematici vlastitog života, uvodeći u predigri večeri kao usputno opraštanje sa tim njegovim čudesnim, dobrohotnim podsmijehivanjem životu samo da bi drugima bilo lakše. Ovaj put potkrale su mu se najmanje tri zablude, mimo svih onih ostalih koje dobrota vazda nosi.
Prva je da nikakvog odlaska u njegovom slučaju nema, jer on je ono što je njegovo djelo, a to je već sada – zavazda. Druga je što nema gdje otići i da hoće jer odlasku izvan sebe nikada nije bio sklon. A treća je u tome da mu nije vakat, pa nije ni vrijeme.
Onda su svirali tamburaši, hej. A Enko je tajno, u ćošku sa rajom, popio pivu. Bilo bi mi silno drago da je to zato što je i on skontao da su one tri zablude istinite.
