Pobijedila je Dodikova većina. Narod između istine i pobjednika uglavnom bira pobjednike. Ovo kasnije, do Božića minulog utorka i policije pod maskama bilo je pripremanje terena za konačni obračun s onima koji su do sada smetali ali ih se moralo trpiti. Otkako su pobjednici i narod uz njih, bez straha šta će biti na izborima, eto još jednog partnera koji zna s kim treba a s kime ne, uvijek. Tzv. »međunarodna zajednica« u Sarajevu iskazala je srceparajuću nelagodu povodom pendreka i maski u Banjaluci, uz molbu »liderima« da se smire, posvete, budu razumni, učine napor... Sve kako treba i taman onoliko da se sačuvaju reputacija, nivo i obraz. Naročito europski. I mir u svijetu, uz pobjednika Dodika.
Ako netko misli da je pravda za Davida ili za bilo koga drugog važnija od »stabilnosti« koju garantiraju Uniji lokalni »lideri« balkanskih plemena, silno se prevario. Jer nisu ni Davor ni David bitni ikome u strukturama, ali velika priča o njihovim pulenima jeste
Priča o »Pravdi za Davida« u Bosni i Hercegovini – ova je u Banjaluci, a mogla je biti i u bilo kojem drugom gradu – priča je o BH realnosti i maskama pod kojima se ta realnost zbiva. U ovom slučaju formalno policijskim a suštinski političkim. Iza policije je politika, a iza politike je ipak većina naroda koji za tu politiku glasa. I to više puta.
Dalja hronologija je poznata. Malo policije i sve više politike. Slučaj dolazi pred Narodnu skupštinu RS-a, na Trgu Krajina u aprilu je tada deset hiljada ljudi, pa u maju posebna sjednica NSRS... Davor izjavljuje da »nije ni terorista, ni vehabija ni obavještajac..., da je to borba za pravdu i istinu...«. Anketni odbor Skupštine 5. juna zaključuje da »postoji osnov sumnje da je David Dragičević ubijen i očekuje da se o ovom pitanju što hitnije odredi Tužilaštvo RS-a«. Glavni okružni tužilac 4. jula potvrđuje da je donesena naredba o provođenju istrage protiv NN lica zbog ubistva Davida Dragičevića. Tri dana kasnije na drugom velikom skupu na Trgu Krajina, okupilo se 15 hiljada ljudi a brutalno je pretučen Vladimir Kovačević, novinar BNTV – inače uočljivo mrske Dodiku. Tužilac je napad okvalificirao kao pokušaj ubojstva. Jedan napadač je uhapšen, drugi je u bjekstvu. U međuvremenu počinju »istražne igre«. Kontradiktorni su naknadni nalazi sudskih vještaka, domaćih i stranih, privođenja su povodom brisanja snimaka nadzornih kamera oko kuće koju je navodno »opljačkao David« u noći ubojstva, promjene su iskaza raznih »svjedoka«, dovodi se grupa eminentnih advokata iz Zagreba, Beograda i Sarajeva (došli, vidjeli, porazgovarali s kim je trebalo i – otišli, osim onog sarajevskog). Onda uoči samih oktobarskih izbora u BiH, u Banjaluci miting na kojem je 40 hiljada ljudi. Vlasti kažu uprkos tv kamerama – između sedam i osam hiljada! Samo malo bolje nego minulog utorka kada RTRS, javni medijski servis RS-a, skoro pa nije ni zabilježio krvava i brutalna zbivanja na Trgu Krajine gdje se policija obračunavala s roditelčjima umjesto s ubojicama. S maskama i »čarapama« na glavama tukli su, hapsili i odvodili... A more autentičnih video snimaka s mjesta događanja već je kružilo unaokolo po Bosni i mnogo dalje. Jedan od lidera iz RS-a je kazao dan kasnije kako je sve to bilo namješteno u Sarajevu da bi izgledalo kao da je neka revolucija u Banjaluci...
Mnogi su u BiH, i Republici Srpskoj posebno, onog petka uoči izbora 7. oktobra, pomislili kako je 40 hiljada ljudi na protestima signal da je banjalučkoj vlasti kraj. Bila je to velika greška. Dodik je postao pobjednik jači nego prije slučaja »David«. Sasvim logično. Zašto? Sve što je došlo kasnije odgovor je na to pitanje, a novi-stari lider i oni oko njega pripremili su »božićni nastavak«.
Davor Dragičević u međuvremenu registrirao je udruženje Pravda za Davida u Ministarstvu pravde BiH u Sarajevu. I povezao se s Murizom Memićem, ocem sarajevskog momka Dženana, ubijenog pod još uvijek do kraja nerasvijetljenim okolnostima u zimu 2016. godine. U vezi s tim mnoge su istražne, sudske, tužilačke kontroverze... I dok se Davor nadao da će mu »viši nivo« pomoći, u Banjaluci su stvar »spustili« na onaj niži, lakše kontrolisan. Tužilaštvo je slučaj prebacilo u Prijedor. Ovi spremno šalju poziv Dragičeviću za ispitivanje »zbog ugrožavanja sigurnosti«. On odbija ovu igru i poziv, 17. decembra članovi njegove grupe okupljaju se ispred NSRS-a gdje se odlučuje o novoj vlasti entiteta, a četiri dana kasnije podnesene su prekršajne prijave protiv dvadeset članova grupe »Pravda za Davida«. U utorak, 25. decembra, policija pod maskama u Banjaluci tuče, hapsi i odvodi demonstrante s Trga. Kobajagi slučajno na Božić. Toga dana bezmalo cjelokupni diplomatski kor je izvan BiH, po brdima i skijalištima. Zasluženo, kako bi drugačije. U Banjaluci je jedino ambasador Ruske Federacije u BiH Petar Ivancov. Ranije najavljeno. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, u svom banjalučkom uredu, obavještava ga kako je »u Federaciji na sceni opstrukcija formiranja Vijeća ministara BiH...«
Ovdje se dolazi na početak, sve do odgovora i na pitanja koja se ne pominju. Prije svega, kako je sve ovo moguće, ako se stvari promatraju iz pozicije onih što još uvijek vjeruju u pravdu, sistem, istinu, zakone pa sve do nečega što je u uređenim društvima – logika. Zar nije bilo normalno provesti sve potrebne istrage, vještačenja, pokupiti izvorne snimke nadzornih kamera, saznati šta je to jadni momak možda i slučajno otkrio a nije smio, pa tragom toga doći do onih koji imaju interesa to sakriti. Vjerovatno bi tako i bilo da su pod maskama samo kriminalci i dio policije. Ali, onoga časa kada se ukazala politika pod maskama, pa tako opasnost za »naše« i mogućnost za pobjedu »njihovih«, eto druge priče. Što bi se reklo u narodu – drugi par rukava!
A mogući scenario je jednostavan: Evo i bez optužbe da je politički vrh učestvovao inicijalno u cijelom skandalu što je završilo ubojstvom Davida pa se pokrenula lavina, puno je slutnji da je stvar mnogo jednostavnija i bliža ovdašnjim mentalitetima i realnostima. Recimo, momak jeste uhapšen iz nekog razloga koji je zabrinuo korumpirane u policiji na nižem nivou. Zato su sitni mafijaši u sprezi sa nižepozicioniranim zaštitnicima tamo-gdje-treba, tukli Davida do smrti. Možda ne i s namjerom da bude tako, ili eto, šta da se radi. Batinaši se možda preigrali, desi se to kad se nešto opasno u vezi s njima, ili nekim njihovim otkrije. Recimo nešto o drogi ili oružju, neki tajni kanal, veza, diler i sl. Onda neki mali šefčić pravi grešku i pokušava da posuši stvar i zaštiti »svoje«, a time i sebe. Njega potom štiti prema istoj matrici neko malkice viši i važniji. Bahato se vjeruje da će i mediji, i porodica, i narod, uz malko volje i neke institucije »odraditi« što treba i – zbogom, idemo dalje. Tu, međutim, počinje politika pod maskama. Prvo lokalna, pa onda i ona mnogo krupnija iz sasvim drugih razloga. Jer nisu ni Davor ni David bitni ikome u strukturama, ali velika priča o njihovim pulenima jeste.
Priča se otima podzemnom planu. Amaterskih pokušaja očiglednih brisanja tragova cijele priče – pomnoženo s upornošću oca Davora i s Trgom Krajine, glasnim i žilavim – bilo je previše. I počelo da sluti na posljedice i za one koji vjerovatno i nisu čuli u početku za Davida i njegovo kobajagi samoubistvo. Na terenu »mi« ili »oni« u predizbornoj utakmici, ankete su pokazale, 52 posto ljudi u RS-u je hladno kazalo da »slučaj i Trg treba počistiti«. A šta je sa onih 40 hiljada na Trgu Krajine 5. oktobra među kojima su i odjednom političari iz opozicije Dodiku? Odgovor je jednostavan: Njih je manje od onih 52 posto! I završilo se kako se završilo. Pobijedila je Dodikova većina. Narod između istine i pobjednika uglavnom bira pobjednike. Ovo kasnije, do Božića minulog utorka i policije pod maskama bilo je pripremanje terena za konačni obračun s onima koji su do sada smetali ali ih se moralo trpiti. Otkako su pobjednici i narod uz njih, bez straha šta će biti na izborima, eto još jednog partnera koji zna s kim treba a s kime ne, uvijek. Tzv. »međunarodna zajednica« u Sarajevu iskazala je srceparajuću nelagodu povodom pendreka i maski u Banjaluci, uz molbu »liderima« da se smire, posvete, budu razumni, učine napor... Sve kako treba i taman onoliko da se sačuvaju reputacija, nivo i obraz. Naročito europski. I mir u svijetu, uz pobjednika Dodika. Ako netko misli da je pravda za Davida ili za bilo koga drugog važnija od kobajagi »stabilnosti« koju među nervoznim lokalnim balkanskim plemenima garantiraju Uniji »lideri« tih plemena, silno se prevario. Pravda, istina i moral u svjetskom poretku odavno više ne stanuju. Lukave poglavice, pragmatične i dobro savjetovane od bjelosvjetskih profesionalaca »stabilokrata«, to odavno znaju.
Eto zato se Davidu pomoći više ne može, a Davoru i pravdi maske neće sakriti istinu. Pa šta?
