bosanskamisao.ba
Već preko 30 godina stanovnici BiH se navikavaju da žive u uslovima konstantne, permanentne krize. Uspjelo nam je na našu žalost, da nam ta kriza eskalira i u krvavi ratni sukob, s beskonačnim tragičnim posljedicama i gorkim iskustvom, koje je trebalo naučiti ili ako hoćete natjerati bh. stanovništvo da stvori uslove za brže i efikasnije rješavanje svih nadolazećih kriza i kriznih situacija. No, danas 28 godina nakon završetka rata mi smo i dalje na samom početku, vrteći se u začaranom krugu istih neriješenih pitanja, koja su dovela do tragičnih sukoba na ovom prostoru, bez ikakvih naznaka da će se išta promijeniti nabolje u skorijem periodu.
piše: Muhamed Kovačević
Propale političke nade
Paradoksalno zvuči, ali sve činjenice ukazuju na to, da je politički ambijent i da su politički odnosi bili dramatično podnošljiviji i korektniji prije 20 godina negoli danas. Pitajući se zašto je tako, možemo doći do odgovora da je tada, prije 20 godina, sadašnja politička elita bila u političkim pelenama, bez ikakve političke moći i uticaja. Tragikomično djeluje činjenica da su tadašnji politički akteri, koji su obnašali političke funkcije, lakše rješavali probleme, koji danas izgledaju apsolutno nerješivo. Razlog, zašto nam izgledaju nerješivo, leži u činjenici da su te tadašnje nove i prosperitetne snage sadašnji apsolutni kočničari svakog razvoja i progresa, osim onog koji se temelji na organizovanom kriminalu. Ovo podijeljeno, ekonomski skrhano društvo, s ozbiljnim simptomima raznih društvenih patoloških devijacija, pristalo je da sudjeluje u predstavi koju režiraju tri klauna, koji iz nemoći da žive u sadašnjom vremenu, a kamoli da razmišljaju o budućnosti, svom odanom gledalištu serviraju prošlost, odnosno teme iz bolne prošlosti, uvijek podgrijane novom dozom provokacije na nacionaloj ili pak vjerskoj osnovi, upravo na onaj način, na koji se vjerna publika „prima“ već, evo, preko 30 godina. To perverzno mrcvarenje tim temama, naravno, ima svoje posljedice, koje se ogledaju u sve većem broju autobusa, koji razvoze one koji više niti mogu niti žele da učestvuju u ovoj bolesnoj predstavi. I oni svojim odlaskom samo potvrđuju pobjedu tri lokalna klauna, koji svakim odlaskom obrazovanih i sposobnih radnika povećavaju svoj uticaj nad preostalom sirotinjom, koja nije u mogućnosti da napusti ove prostore. Taj debalans je sada toliko izražen da ne treba uopšte maštati o tome, da će se desiti neka opštenarodna pobuna, jer ovdje se treba javno priznati da naroda više nema. Ono što je trebalo biti narod, to su sada istraživački novinari, koji stavljajući svoje glave u torbu, za smiješno mali novac, bukvalno rizikuju svoj život da bi spriječili procese, koje bi u stvari trebalo da sprečavaju same institucije sistema, kojima naravno ne pada na pamet da to rade. Nakon svega, postavlja se pitanje, ima li gore, odnosno može li gore?
Impotentni diktator(i)
A gore, nažalost, uvijek može. Najbolji primjer za to nam je Ukrajina. Da li će se nama dogoditi isti scenarij, teško je reći, ali prema svemu dosad viđenom, međunarodna zajednica (ma šta god to bilo) takav scenarij ovdje neće dozvoliti. Opšti je kompromis svjetskih sila da u eksperimentu zvanom BiH, više nema oružanih sukoba velikog intenziteta i širokih razmjera. Ako nekada neki luđaci i odluče da se uhvate oružja, NATO će sigurno brzo i efikasno djelovati i riješiti tu stvar. Na našu žalost, osim toga – ratnih sukoba, sve ostalo je dozovoljeno. Visoki predstavnik, koji ima apsolutnu moć da uredi društveno-političke odnose u eksperimentu koji se zove BiH, nema niti će imati namjeru da radi svoj posao. Zato mi danas živimo u vremenu organizovanog kriminala, gdje nam vodeći predstavnici obavještajno-policijskih službi ili su povezani ili uhapšeni zbog posla u vezi s proizvodnjom i distribucijom droge, gdje je krađa javnih sredstava postala uobičajna praksa, gdje se broj političkih ubistava kao i onih u kojima je politika saučesnik, sada već broji u desetinama; gdje se na naše oči gase područne osnovne škole, ubijaju djeca zbog neadekvatnog medicinskog liječenja. Sve je to naša realnost, koju nam svakodnevno začinjavaju raznorazni tzv. intelektualci, kulturni i javni radnici, apelujući na našeg impotentnog diktatora da se konačno udostoji i počne miješati u svoj posao, za koji je inače fantastično plaćen, a koji ne želi da radi, ostavljajući ovu nesretnu i pogubljenu sirotinju da životari dan za danom, grčevito se boreći da preživi i izbjegne sve zamke i nevolje, koje može da im prouzrokuje ovdašnja vlast, oličena u privatiziranim institucijama, koje rade isključivo za boljitak političkih partija i članova političkih partija, kojima su pripale na upravljanje u procesu podjele plijena – vlasti.
Nedočekana budućnost
Upravo zbog toga sva priča o vlasti, o osmorkama, opoziciji, odnosno opštepoznatoj borbi za isključivi lični interes, prezentovan zauzimanjem funkcije (fotelje) i uhljebljenjem svojih podaaika, više nema smisla. Teško da išta i ima smisla. Ja sam ovih dana u Njemačku ispratio svog komšiju, koji ima 43 godine, porodicu i koji je ovdje imao privatni posao. U razgovoru s njim, sa čovjekom koji je imao apsolutno sve uslove da ima lijep i lagodan život, saznao sam ono što i vi svi dobro znate, a to je da odavde ide ne zbog sadašnje lične sigurnosti i udobnosti, nego zbog budućnosti djece. O tome, naravno, ovdje niko ne vodi računa, niti ima kakav plan kako bi to radio. A naša djeca, neopterećena presuđenim ratnim zločincima, važnim ustavnim ili neustavnim datumima, privatnim institucijama i stranačkom disciplinom, masovno odlaze odveć umorna od životarenja na rubu eskalacije.
