Ovoga ljeta svim je dekanima nacionalnih sveučilišta u Japanu stigla obavijest iz ministarstva obrazovanja da ukinu humanistiku i društvene znanosti, ili da ih nekako preformuliraju u "utilitarnije" znanosti. Koliko god nadrealno i orvelovski zvučalo, ova je obavijest dio novoga plana japanske vlade da se totalitarno (i totalno) okrene znanostima koje su "iskoristivije." No kao i priroda, čovječanstvo je ekosistem koji može biti narušen minijaturnim ukidanjem elemenata koje prostom oku ništa ne znače.
Hakubun Shimomura, japanski ministar znanosti, odgovoran je za orvelizaciju visokog obrazovanja u toj zemlji
Mateja Kovačić
Osmog lipnja ove godine svim je dekanima nacionalnih sveučilišta u Japanu stigla obavijest iz ministarstva obrazovanja da ili ukinu humanistiku i društvene znanosti, ili da ih nekako preformuliraju u "utilitarnije" znanosti. Koliko god nadrealno i orwelovski zvučalo, ova je obavijest dio novoga plana japanske vlade da se totalitarno (i totalno) okrenu znanostima koje su "iskoristivije." Jedna od nuspojava takvog zaokreta bi moglo biti i docilnije stanovništvo, koje vrlo vjerojatno odgovara sadašnjem desničarskom establišmentu. Sada bi vam se mogao okrenuti brojčanik u glavi pa ćete sami sebi kazati kako je to shvatljivo i prihvatljivo jer inženjeri i prirodni znantvenici doslovno grade konstrukciju našega svijeta, dok se sociolozi, antropolozi, filozofi, jezikoslovci, itd. samo apstraktno izražavaju o svijetu ili nas gdjekad podsjete na svoja beskorisna etička razmišljanja pa blebnu nešto tipa "atomska bomba možda i nije tako dobra ideja."
Ono što ovim putem dovodim u pitanje, koje je mnogo globalnije naravi nego što to mislimo, jest neutralizacija dijela kritičkog mišljenja i rada koje labavo uravnotežuje svijet između dvije surove paralelne stvarnosti: one u kojoj je bomba detonirana i one u kojoj još nije
Podsjetila me cijela ta priča o iskoristivosti i neiskoristivosti (zapravo se tu ne radi o koristi, već iskoristivosti što su dva različita stanja) na događaj u kojemu sam bila protagonistica prije nekoliko godina. Prijavila sam se na natječaj za MEXT-ovu (Ministry of Education, Culture, Sports, Science and Technology – Japan) stipendiju koju Japanska Vlada dodjeljuje stranim studentima na godišnjoj razini. U Hrvatskoj se ona dodjeljuje jednoj osobi godišnje, prema dosad nerazjašnjenim kriterijima. Sjećam se svog intervjua pred višečlanom komisijom koju je predvodio jedan molekularni biolog (!) i bio zadužen za evaluaciju svih pristiglih prijava pa tako i moje, koja se fokusirala na globalne aspekte japanske popularne kulture (!).
Moj projekt nije bio raketna znanost, ali jednom je molekularnom biologu zasigurno izgledao kao nakupina konceptualnih i sadržajnih hijeroglifa. Za vrijeme intervjua, moj ispitivač mi je jasno davao do znanja što misli o projektu vrlo ekspresivnim neverbalnim gestama ili, ne-hijeroglifski rečeno: njišući se na stolici s rukama prekriženima iza glave. Nakon mog izlaganja, nezainteresirano me pogledao i, kvaziruskim naglaskom koji niti Rade Šerbedžija ne bi razumio, izgovorio tu rečenicu na kojoj sam mu zapravo zahvalna, jer me hrani, pokreće i gura naprijed: "AJ em a sajentist. AJ produs tings in laboratori. End vot vil JU prodjuce?" (JA sam znanstvenik. JA proizvodim rezultate u laboratoriju. A što ćeš TI poizvesti?")
Japanska je vlada kroz povijest bila poznata po tzv. "socijalnom inženjeringu" kojim su industrijalizirali i modernizirali zemlju i naciju 1868. – 1912.; tehno-nacionalizirali 1912. – 1945. i tehnologizirali i amerikanizirali 1945. – 1989.
Mislim da rečenica govori sama za sebe i ne treba daljnju razradu. Ovdje je iskoristiva na dvije razine: da utvrdi opći pristup japanske vlade humanističkim i društvenim znanostima te da potvrdi općeprihvaćeni stav na globalnim i lokalnim razinama da je (prirodna) znanost ne samo nadređena svim drugim područjima ljudske aktivnosti, nego i dominantno stvara način na koji vidimo, razumijemo i odnosimo se prema svijetu. Od Znanstvene Revolucije naovamo, prirodne su se znanosti etablirale kao korisne i iskoristive, napose u području medicine, ratovanja, naoružanja, industrijalizacije, informatizacije, itd. I sad nešto zanimljivo: do dvadesetog stoljeća tehno-znanost nije postojala; drugim riječima, znanost je bila pretežito teoretske naravi i, unatoč uvriježenom mišljenju, do pojave primijenjene znanosti u dvadesetom stoljeću, tehnologija je ovisila o obrtnicima i rukotvoriteljima koji nisu imali teoretsku naobrazbu. Jamesu Wattu je fizika značila koliko i baki što izrađuje pašku čipku studij tekstila i dizajna.
Japanska politika prema humanističkim i društvenim znanostima nije nikakva novotarija: u Drugom svjetskom ratu su bili novačeni samo studenti humanistike i društvenih znanosti, dok su studenti prirodnih znanosti i inženjerstva bili izuzeti od ratovanja. Poruka je jasna: u društvu postoje grupe jednakije od drugih i grupe koje su potrošne i bezvrijedne.
Nadalje, japanska je vlada kroz povijest bila poznata po tzv. "socijalnom inženjeringu" kojim su industrijalizirali i modernizirali zemlju i naciju 1868. – 1912.; tehno-nacionalizirali 1912. – 1945. i tehnologizirali i amerikanizirali 1945. – 1989. U ožujku 1960. godine, ministarstvo obrazovanja u vladi premijera Nobusuke Kishija tražila je ukidanje studija humanističkih i društvenih znanosti na svim nacionalnih sveučilištima, uz nakanu da strukturu vlade u budućnosti sačinjavaju inženjeri i prirodni znanstvenici (hrvatskoj Vladi bi doduše koristilo više prirodnih znanstvenika i inženjera nego političara. Sadašnje stanje je odraz neravnoteže koji dokazuje da se i s politikom može pretjerati te da je iskoristivost i korist takve vlade tako minijaturna da ju može izbaviti samo sveobuhvatni re-inženjering. Dok japanska vlada želi na vlasti sve osim humanista i društvenjaka, slučaj hrvatske vlade pokazuje da smo zapeli u svemiru u kojem prevladava mišljenje da se politikom - i vlašću - trebaju i mogu baviti samo političari. Dugogodišnja praksa govori sama za sebe.)
"AJ em a sajentist. AJ produs tings in laboratori. End vot vil JU prodjuce?"
U povijesnoj perspektivi, nacionalistička politika Shinza Abea vodi prema još jednom inženjeringu, ponovno u tehno-znanstvenim okvirima, uz prateću militarizaciju. Ne dovodim u pitanje ponovnu uspostavu vojske, koje se Japan odrekao nakon Drugog svjetskog rata niti naglasak na industriji te prirodnim znanostima i tehnologiji kao sredstvu za jačanje ekonomije. Danas neću dovesti u pitanje niti etičnost pristupa iskoristivog potencijala prirodnih znanosti i tehnologije, jer niti prirodna znanost niti tehnologija nisu izuzeti od ljudskosti i pratećeg hubrisa (objektivnost je mit). Ono što ovim putem dovodim u pitanje, koje je mnogo globalnije naravi nego što to mislimo, jest neutralizacija onog dijela kritičkog mišljenja i rada koje labavo uravnotežuje svijet između dvije surove paralelne stvarnosti: one u kojoj je bomba detonirana i one u kojoj još nije.
Kao i priroda, čovječanstvo je ekosistem koji može biti narušen minijaturnim ukidanjem elemenata koje prostom oku ništa ne znače. Marginalizacija pojedinih elemenata isto tako dovodi do sistematskih promjena koje se ne odražavaju na isključivo vidljivim razinama, već u načinu na koji razumijemo svijet u kojemu živimo, bez da smo svjesni samoga procesa razmišljanja. Jedna grupa ljudi ima zadatak osvješćivati taj proces i dekodirati kulturu, a kultura je sve – bez nje nema niti atomske bombe (i u toj samodestruktivnoj ljudskosti leži njen paradoks).
Mateja Kovačić, asistentica na istraživanju i vanredna profesorica na Hong Kong Baptist University, u Hong Kongu i Tokiju živi od 2012. godine. Bavi se antropologijom tehnologije i znanosti, studijem materijalne kulture, bioetikom, biopolitikom i japanskom popularnom kulturom i animacijom.
*Članak je inspiriran prilogom objavljenim u The Japan Times, 23. kolovoza 2015, u autorstvu Takamitsua Sawe (dekan Sveučilišta Shiga)
H-ALTER
