Ilustracija: Alva Skog, Jelly
Svoju odgovornost vlasti ne priznaju, kao da se radi o nečemu u Bangladešu, a ne u Bosni i Hercegovini
Piše: Dino Šakanović za Prometej
Zar stvarno mislite da ova država, Bosna i Hercegovina, postoji zbog nas? Zar neko stvarno misli da mu od plaće oduzimaju 60% doprinosa, da plaća 17% PDV-a na svaku uplatu, da mu država drakonski carini lijekove i dječiju opremu za njegovo dobro? Sav taj silni namet na ovaj naš jadni vilajet nikad nije ni bio zbog nas, već zbog njih – vladajućih. Mi od svih tih nameta imamo samo štetu, a oni samo korist. Sve drugo je samo priča i postoji samo na papiru.
Bosnom i Hercegovinom ne vladaju kapitalisti, čak ni oni starinski kapitalisti sa cilindrom i cigarom. Još gore, Bosnom i Hercegovinom vladaju begovi. Kakva je razlika između kapitaliste i bega?
Kapitalist je neko ko nešto proizvodi i često izrabljuje one koji rade za njega. Beg ne proizvodi ništa. On samo izdaje. Naši begovi izdaju državu kao svoj posjed. Zlostavljanje „štićenika“ Zavoda Pazarić je samo rezultat tog izdavanja države kao posjeda.
Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić samo na papiru postoji zbog svojih „štićenika“. Da bi se nekog nazvalo štićenikom, sama riječ podrazumijeva da bude ZAŠTIĆEN. Djeca u Zavodu Pazarić ne samo da nisu zaštićena, već su mučena i zlostavljana.
U stvarnosti, za koju se svi pravimo da je ne vidimo, Zavod Pazarić postoji zbog svog upravnog odbora, zbog direktora i zbog zaposlenika. Kao i svaka druga institucija u Bosni i Hercegovini. Vlast samo izdaje ta radna mjesta svojim poslušnicima.
Što se vlasti u Bosni i Hercegovini tiče, najdraže bi im bilo da štićenici ni ne postoje. Kao ni građani. Njima to ne treba. Jedino što im treba su plačaći poreza i mjesta za uvaljivanje stranačkih kadrova.
„Štićenici“ Zavoda su samo smetnja rukovodstvu Zavoda, samo neko nužno zlo koje je najbolje svezati za krevet i radijator, da im ne smeta u toku dana. Jer ipak Zavod postoji zbog pozicija i fotelja, a ne zbog „štićenika“.
Scene horora koje smo vidjeli u Zavodu Pazarić nisu nešto što se dešava samo u tom Zavodu. Iživljavanje nad djecom s posebnim potrebama u Zavodu samo je dio općeg iživljavanja nad nemoćnima u Bosni i Hercegovini. Nemoćni „štićenici“ Zavoda prolaze torturu koju prolaze i mnogi drugi nemoćni, samo na drugi način i van institucija. Tako su „štićenici“ samo smetnja zaposlenicima Zavoda Pazarić, pacijenti su smetnja doktorima, građani su smetnja šalterskim službenicima, studenti su smetnja profesorima…
Djeca u Zavodu Pazarić su vezana zato što su nemoćna da se suprotstave. Da se ikako može opravdati postojanje Zavoda bez „štićenika“, ne bi ni bilo „štićenika“. Da profesori mogu primiti platu bez studenata, ne bi ni bilo studenata. Da postojanje radnih mjesta u zdravstvu ima ikakvog smisla bez pacijenata, ne bi ni primali pacijente. Budući da to ne može baš tako, djeca se vežu za radijatore i krevete, studenti se ponižavaju, a nad pacijentima koji čekaju satima, danima i mjesecima se iživljava, samo da što manje smetaju onima koji primaju plaću da bi pomogli tim ljudima.
Sve što se dešava u Zavodu Pazarić ne dešava se zato što neko ne zna za to. Naprotiv, dešava se zato što vlasti apsolutno nije briga. Smisao svega je izdati radna mjesta u Zavodu, a zauzvrat dobiti glasove. Sve mimo toga vlasti ne zanima. Ako su djeca vezana za radijatore, što se vlasti tiče – i neka su. Njima je to sasvim uredu, dok god je posjed izdan poslušnom kadru.
Vidjeli smo i da masu parlamentaraca apsolutno nije briga za djecu sa posebnim potrebama koja su vezana. Isto kao što ih nije briga za penzionere koji u redovima čekaju penzije, pacijente koji čekaju pregled mjesecima, studente koji čekaju godinama da im mentori pregledaju magistarske radove… Glasali su uredno stranački, bez imalo ljudskog u sebi. Zaštitili su radna mjesta ljudi koji su moralno odgovorni i zakonski krivi što se djeca vežu za radijatore.
Pozitivno je to što ipak čak i u Bosni i Hercegovini postoji neka granica, kad prekipi i kad se podigne na proteste protiv zlostavljanja i ugnjetavanja. Već su održani i najavljeni novi protesti širom Bosne i Hercegovine protiv zlostavljanja štićenika Zavoda Pazarić.
Poslije 2014. godine vlasti su se opametile. Sve od 1992. do 2014. vlasti su znale ignorisati proteste. Kad su 2000-ih protestvovali radnici, mlatila ih je specijalna policija. Borce također. Dok god je specijalna policija bila jača, protesti su bili samo sporedna smetnja za vlasti.
Međutim, od 2014. godine kada su gorile zgrade, vlasti imaju novu taktiku – sakrivanje. Nema više svađanja i inaćenja sa prosvjednicima. Nova taktika je sakriti se iza sjednica, sastanaka, komisija, poziva, saopćenja, zahtijeva… Svi će reagirati nekako, nešto će reći, od nekoga će nešto „odlučno zahtijevati“ i „snažno će se zalagati“.
Naravno, neće baš odmah popustiti, da ne bi ispalo da se lako popušta narodu pa da narod ne bi počeo tražiti još i više. Tek poslije općeg javnog zgražanja i bijesa vlastima je odjednom postao bitan Zavod Pazarić pa će kao pokazati da su brižni i riješit će problem. Svoju odgovornost vlasti naravno ne priznaju. Kao da je Zavod u Bangladešu, a ne u Bosni i Hercegovini.
Na kraju, u najgorem slučaju će biti smijenjena uprava Zavoda, a radna mjesta ponovo izdana nekome drugom. Stara uprava će biti „kažnjena“ novim radnim mjestima negdje drugo, kako se ne bi bunila i pravila probleme. Akutna pojava će biti riješena, djeca više neće biti vezana za radijator, a sve drugo će ostati isto.
Možda izgleda kao mala i beznačajna pobjeda. I jeste. Za državu će stvari ostati iste. Ali neće više biti isto za nemoćne „štićenike“ Zavoda Pazarić koji će prestati biti smetnja i zaista će postati štićenici – osobe sa ljudskim dostojanstvom. Barem neko vrijeme. Poslije protesta i javnog zgražanja, niko se više neće usuditi vezati djecu s posebnim potrebama za radijator! Makar toliko možemo biti ljudi.
