Detalj slike “Seljanka sa prućem” (1852), Jean-Francois Millet. Izvor: Muzej Hermitage, Sankt Peterburg
Kate Kirkpatrick predaje religiju, filozofiju i kulturu na King's Collegu u Londonu. Saradnica je Kraljevskog umjetničkog društva i Akademije za visoko obrazovanje, blagajnica Sartrovog društva Ujedinjenog Kraljevstva i izvršna urednica studija o Simone de Beauvoir. Autorica je biografije “Becoming Beauvoir” objavljene 2019. godine.
Nezavisna žena razumije da se razni aspekti onoga što radi “snažna žena” trebaju poštovati – međutim, ona također razumije i to da ne mora u ime ljubavi raditi sve sama
U “Drugom spolu” (1949) Simone de Beauvoir je tvrdila da žene odrastaju u društvu gdje su pod uticajem “mnoštva neusaglašenih mitova” o ženama. Umjesto da bivaju ohrabrene da biraju svoje snove i slijede projekte koji su značajni za njihov život, Beauvoir tvrdi da ih ti “mitovi” koji im se nameću, bilo putem književnosti ili historije, nauke ili psihoanalize, navode da misle da žena postoji da bi bila tu za druge - posebno za muškarce. Kroz čitavo djetinjstvo djevojčice su “kljukane” pričama koje su ih uvjerile da je uspjeh žene zapravo uspjeh u ljubavi – te da će ih uspjeh u nečemu drugom učiniti manje vrijednim ljubavi.
Iako su neke od Beauvoirinih tvrdnji zastarjele, njena metoda prikazana u “Drugom spolu” bila je revolucionarna, izuzetno važna i još uvijek vrijedna pažnje: u prvom tomu istražila je neke od “činjenica i mitova” koje su muškarci napisali o ženama. U drugom tomu pokušala je objasniti kako je to ženama dok postaju žene u svijetu gdje ih muškarci određuju – te kako ih je to dovelo do toga da se osjećaju rastrgano i nezadovoljno.
Dok su dječaci odgajani tako da vjeruju da mogu cijeniti svoju samostalnost i kreativnost i uz to imati uspješne privatne odnose, Beauvoirina analiza pokazala je da se obrazovane žene često osjećaju kao da moraju birati između slobode i ljubavi. “Žena je osuđena”, napisala je, “na to da osjeća neuspjeh i krivicu, jer da uspije zadovoljiti mitski ideal ženstvenosti postala bi iluzija, a ne osoba. Od nje se očekuje da utjelovi neljudski entitet: snažnu ženu, izvrsnu majku, čestitu ženu i tako dalje”. Budući da je ženstvenost tako usko povezana sa davanjem prednosti potrebama drugih te dopadljivošću i darežljivošću, kada žena “misli, sanja, spava, čezne i teži” za sebe, ona postaje manje ženstvena – što je, barem za vrijeme 1940-ih, značilo da je postala lošija žena.
U francuskom izdanju “Drugog spola” jedan od tih mitova o ženstvenosti – la femme forte (snažna žena) – pojavljuje se više puta nego u engleskom prijevodu. Uz spomenuto poglavlje, “snažna žena” ima važnu ulogu u Beauvoirinoj raspravi o zastupljenosti žena u vjerskim tekstovima i tradicijama. Hebrejska i kršćanska Biblija sadrže hvalospjeve o snažnim ženama. U kršćanstvu (kako je to Beauvoir vidjela) djevica je cijenjena zbog “čednog i poslušnog” načina na koji se sačuvala za svog muža: uprkos svojim tjelesnim žudnjama, ona ostaje nepokolebljiva. U politeizmu hinduizma i drevnog Rima, Beauvoir je uvidjela da božice također ispoljavaju sličnu žensku moć obuzdavanja.
No, snažna žena iz 31. poglavlja Mudrih izreka, divnog akrostiha u hebrejskoj Bibliji, konstantno biva komentarisana i direktno citirana, jer je ta 'snažna žena' nije samo čedna – ona je također neumorna, ne žali se i marljiva je. Beauvoir citira:
*
Za vunu i lan brine se […]
Rano, dok je još noć, ustaje […]
[…] ne gasi joj se noću svjetiljka.
[…] hljeb lijenosti ne jede.
*
Uzimajući u obzir što cjelina pjesme govori, to što je Beauvoir izabrala baš ove stihove je intrigantno (ako ne i produkt retoričke majstorije koja ignoriše mogućnost manje kritičnog čitanja), jer se žena ovog slavnog antičkog teksta čini izuzetno samostalna za to vrijeme. Nije prikazana isključivo putem erotskih ili porodičnih uloga, a Beauvoir je bila zagovornica “samostalne žene” koja kombinuje ljubav sa drugim projektima svog života. “Snažna žena” iz 31. poglavlja Mudrih izreka radi, zarađuje i upravlja vlastitim novcem, kupuje zemlju, sije i trguje, i sve to radi tako uspješno da ostvaruje profit koji potom investira u vinograde i izrađuje ljubičastu odjeću za svoju porodicu (luksuzna boja koju si je malo ko mogao priuštiti u to vrijeme) a njen rad hvale kada prolazi kroz gradsku kapiju.
Dakle, šta je tu loše? Prema Beauvoir, loša je činjenica da je taj ideal snažne žene “sveden na kućanske poslove”, vrstu posla koja je nesrazmjerno predstavljen djevojčicama i ženama kao dio ženske “sudbine”, kao način da iskažu svoju ljubav drugima. “Snažnu ženu” u Mudrim izrekama hvale njen muž, djeca i čitav grad zbog njene marljivosti i uspjeha, no Beauvoir smatra da su ove hvale zapravo mamac koji je naveo žene da se žrtvuju bez uzajamnosti – čineći svoj dom utočištem mira i odmora za sve druge osim za njih same. Ta namještaljka je toliko stara da je nevjerovatno da je i dalje tako uspješna: mamac je ljubav, a zamki je koliko mnogo – i još se od žena očekuje da joj doprinose. Mit snažne žene oblikovao je žene da misle kako je očekivano da ukoliko vole nekoga da se brinu za vunu i lan, ne gase svjetiljku noću i ustaju rano te odolijevaju iskušenju “hljeba lijenosti”. Naravno da je pomoć porodici da uspije demonstracija njene ljubavi – kao što je to i zapostavljanje ličnog uspjeha.
Prije sto godina Honoré de Balzac savjetovao je muškarcima da ako hoće da navedu svoje žene da budu zadovoljne tim što su robinje – da ih uvjere da su kraljice, a da su kućanski poslovi najljepši dio njihove vladavine. Međutim, ako ljubav znači služiti, i ako je u služenju slava vladavine, Beauvoir se zapitala: zašto muškarci nisu voljni dijeliti tu obavezu?
Kao što je to napisala u eseju nakon “Drugog spola”:
Sa svim tim naklapanjem koje je napisano o izuzetnosti takve velikodušnosti zašto ne damo muškarcima šansu da ispolje takvu privrženost, da izgube sebe kao što je to što očekivano od žena?
Prema mom čitanju, Beauvoirin prigovor ideji “snažne žene” iz 31. poglavlja Mudrih izreka nije to da je snažna – ni nužno to što je požrtvovana. Njen prigovor je da nikada ne čujemo njenu stranu priče, tako da je nemoguće znati da li njena marljivost proizilazi slobodno iz njenih vrijednosti i pogleda na život ili iz naviknutosti na ideal marljivosti sve do tačke u kojoj sam razlog njenog postojanja postaje to da olakša i učini udobnijim život drugim ljudima.
U periodu od 70 godina od objavljivanja “Drugog spola” više žena je počelo raditi, a feministkinje su skovale nove termine koji označavaju terete koje današnje “snažne žene” moraju nositi – psihička opterećenja, dvostruki teret, treća smjena. Ipak, Beauvoirin glas je i dalje itekako važan za ovu temu. Ona nije htjela reći da kućanski poslovi nisu važni niti da je ekonomski produktivan ili kreativan rad nužno važniji od brige. Ona navodi da fiskalni rad ženama ne garantuje slobodu; briga za druge kao i briga drugih za nas je središte onoga što nas čini ljudima, a bez brige ljudska bića teško da mogu napredovati.
Nezavisna žena razumije da se razni aspekti onoga što radi “snažna žena” trebaju poštovati – međutim, ona također razumije i to da ne mora u ime ljubavi raditi sve sama.
Autorica: Kate Kirkpatrick, Aeon
Sa engleskog jezika prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba
