Sad kad ruske bombe uništavaju ukrajinske gradove, postoji dobar razlog da se fokusiramo na oligarhe koji podržavaju Kremlj. No da li američki multimilijarderi i saudijski prinčevi imaju manji politički uticaj? Da li iznose manje novca u inostranstvo? I da li svoj uticaj koriste bolje?
Piše: Yanis Varoufakis
S engleskog prevela: M. Evtov
Čim je Roman Abramovič, odnedavno na meti britanskih sankcija protiv ruskih oligarha, objavio da prodaje fudbalski klub Chelsea, predatori su se bacili na plijen. Jedna atletska zvijezda, velikani Cityja, pa čak i jedan ugledni kolumnista Timesa, svaki u ime nekog američkog multimilijardera, sjatili su se u London u trci da kupe klub. U međuvremenu je počeo dugo odgađani proces likvidacije mnoštva londonskih nekretnina u vlasništvu ruskih oligarha. Zašto tek sad?
Najjednostavnije rečeno: zbog pravnih temelja Zapada.
Vladavina prava – za trule bogataše
Istina je da su zapadnjački lideri poticali ovaj priljev novca. Godine 2011. David Cameron, tadašnji britanski premijer, apeluje na ciljnu skupinu u Moskvi da „investira“ u Britaniju. A oligarhe nije bilo teško uvjeriti da preplave London svojim novcem.
Zakonodavstvo zapadnjačkih zemalja sprečava vlade i javnost ne samo da na bilo koji način preispituju bogatstvo pohranjeno u njihovim jurisdikcijama, nego i da znaju gdje je i koliko ga ima.
Zašto bi se inače bezbrojne korporacije registrovale u američkoj državi Delaware, koristeći adrese poštanskih pretinca koje njihovim vlasnicima garantuju anonimnost?
U stvari, zapadnjačke demokratije štite strano bogatstvo od bilo kakve kontrole još i više nego domaće. U izvještaju iz 2021. godine, prikladno nazvanom „Problem kleptokratije u Velikoj Britaniji (The UK’s Kleptocracy Problem), londonski think tank Chatham House otkriva da su zlatne vize za prodaju oligarsima iz cijelog svijeta odobravane nakon „provjera... [za koje] su bili odgovorni isključivo njihovi vlastiti zastupnici – advokatske firme i menadžeri njihovih bogatstava.”
U mojoj zemlji, Grčkoj, nakon efektivnog bankrota naše države 2010. godine, svaki oligarh je za mizernih 250.000 eura (276.000 dolara) mogao bez ikakvih pitanja kupiti zlatnu vizu, sve u paketu sa šengenskom (i mogućnošću da živi i putuje po čitavoj Evropskoj uniji).
Slične vize prodaju i druge zemlje Eurozone koje su pod fiskalnim pritiskom, potičući tako trku ka dnu, što svjetski oligarsi veoma cijene.
Milijarderi su heroji poduzetništva, a oligarsi su negativci?
Iako sada, kad ruske bombe uništavaju ukrajinske gradove, postoji dobar razlog da se fokusiramo baš na ruski novac, ostaje zagonetka zašto se samo ruski milijarderi nazivaju oligarsima.
Zašto se oligarhija, što znači vladavina (arche) nekolicine (oligoi), smatra isključivo ruskim fenomenom? Zar saudijski i emiratski prinčevi nisu oligarsi? Zar američki milijarderi, poput onih koji sad hrle da kupe FK Chelsea, krijumčare iz svoje zemlje manje novca nego njihovi ruski pandani? Zar su politički manje uticajni? Ili takvu moć koriste bolje od Rusa?
Najbogatijih 0,01% Rusa (1% najbogatijih među 1% najbogatijih) iznijelo je iz Rusije oko polovine svojih bogatstva, nekih 200 milijardi dolara, i sakrilo ih u Veliku Britaniju i druga utočišta. U isto vrijeme je 0,01% najbogatijih u Americi iznijelo iz SAD-a oko 1,2 biliona dolara, uglavnom da bi izbjegli plaćanje poreza.
Dakle, u smislu količine, na svaki dolar koji ruski plutokrati sakriju u inostranstvu da bi izbjegli kontrolu, američki plutokrati sakriju svojih 10 dolara.
Što se tiče političkog uticaja ruskih odnosno američkih milijardera, uopšte nije jasno ko ga ima više.
Iako brojni ruski oligarsi nesumnjivo imaju uticaj na predsjednika Vladimira Putina, on nad njima ima više kontrole nego što vlada SAD-a ima nad svojim milijarderima.
Od 2010. godine, kad je Vrhovni sud SAD-a odlučio da korporacije, kao da su fizička lica, imaju pravo [u ovom slučaju se to pravo tretira kao sloboda govora, op.ur.] donirati političkim kampanjama, 40% svih doprinosa za kampanje daje 0,01% najbogatijih u Americi. To se pokazalo kao odlična investicija u očuvanje bogatstva.
Je li slučajnost što su američki milijarderi u godinama nakon „deregulacije“ finansiranja kampanja ostvarili najnižu poresku stopu u više od jedne generacije [u SAD] i apsolutno najnižu u bogatim zemljama? Je li slučajnost što je Služba za unutrašnje prihode SAD-a lišena resursa? Prema jednoj mjerodavnoj empirijskoj studiji o američkom zakonodavstvu, ništa od ovoga nije slučajno: korelacija između zakona koje donosi Kongres i onoga što preferira većina Amerikanaca neznatno je veća od nule.
Dakle, ako su i neruski milijarderi oligarsi, da li to što Zapad insistira isključivo na Rusima znači da su „naši” oligarsi, i oni koje tetoše naši saveznici, u nekom smislu bolji? Ovdje gazimo po opasnom etičkom tlu.
Tvrdnja da su saudijski milijarderi koji stoje iza decenijskog razaranja Jemena „bolji“ od Abramoviča bila bi pravi apsurd.
Kad bismo se usudili ustvrditi da su američki naftaši koji su požnjeli neočekivani prihod od protivzakonite američko-britanske invazije na Irak moralno superiorni u odnosu na vlasnike Rosnefta i Gazproma, Putin bi se osjetio rehabilitovanim.
Stoji to da Putinovi oligarsi zatvaraju oči kad god neki hrabri novinar u Rusiji zaplati glavom. Ali u međuvremenu Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, vene u britanskom zatvoru visoke sigurnosti, u uslovima koji graniče s mučenjem, zato što je razotkrio ratne zločine koje su zapadnjačke zemlje vršile nakon protivzakonite invazije na Irak. A kako su zapadnjački oligarsi i vlade reagovali kad su njihovi saudijski poslovni partneri raskomadali Jamala Khashoggija, kolumnistu Washington Posta?
Nakon Putinove invazije na Ukrajinu, britanska vlada izjavljuje da će odlučno strgnuti veo tajne i obmane koji pokriva novac smješten u Britaniju radi izbjegavanja poreskih obaveza i kontrola. Ostaje da se vidi da li se realnost poklapa s retorikom. Već se vide znaci napetosti između ambicije da se novac oligarha zaplijeni i imperativa da Britanija ostane „otvorena za poslovanje“.
Možda je u ukrajinskoj tragediji jedini tračak nade to što je stvorila priliku za pomnije ispitivanje ne samo oligarha s ruskim pasošima, nego i njihovih američkih, saudijskih, kineskih, indijskih, nigerijskih i, da, grčkih pandana. Izvrsno mjesto za početak bile bi londonske vile za koje Transparency International kaže da su prazne. Kako bi bilo da ih predamo izbjeglicama iz Ukrajine i Jemena? A kad smo već kod toga, što ne bismo i FK Chelsea predali njegovim navijačima.
IZVOR: Project Syndicate
