Jeste li promatrali sebe ili druge ljude i uvidjeli koliko puta radite nešto što zapravo ne želite? Budete tamo gdje ne želite biti, trošite svoje vrijeme na nekoga do koga vam uopće nije stalo. Zašto to radimo? Koji to mora biti motiv raditi nešto što ne želimo?
Jeste li promatrali sebe ili druge ljude i uvidjeli koliko puta radite nešto što zapravo ne želite? Budete tamo gdje ne želite biti, trošite svoje vrijeme na nekoga do koga vam uopće nije stalo. Zašto to radimo? Koji to mora biti motiv raditi nešto što ne želimo?
Najčešći odgovor koji sam dobila, bio je: Mora se. Hm?! Hm?!?! Hm?!?!
Pitam se zašto se nešto mora i tko je to odredio?
Postoji nekoliko ključnih faktora. Naime, ili uopće nismo osvijestili da nešto zapravo automatski odrađujemo iako nam uopće ne čini zadovoljstvo. Ili nam je to jasno, ali zbog nečega mislimo da tako trebamo i dalje. Jednostavno nam nije na pamet pala ideja da bi to moglo drugačije. Ili kada nam padne ideja da bi to možda i moglo drugačije dolazi ono glavno ograničenje kad je u pitanju promjena – strah.
Strah od toga što će ljudi reći i kako ćemo preživjeti ako počnemo djelovati drugačije.
Npr. shvatimo, da s prijateljicom s kojom smo bili jako bliski u osnovnoj školi više nemamo tema za razgovor, ali se i dalje viđamo jer je takva bila navika do sada. Što ćete učiniti? I dalje nevoljko ići na kavu s njom ili pronaći način da smanjite susrete ili jednostavno prekinete druženje?
Najčešće se bojimo da ne povrijedimo drugu osobu. Prijateljica je ista kao što je bila i prije, draga i simpatična, ali vama je postalo dosadno s njom. Razgovori su za vas postali prazni i površni. Osjećate da ste svih ovih godina narasli, proširili spoznaje, imate druge interese, misli, način života. Ne znači da ju više ne volite ili ne poštujete, jer svatko ima svoj put, ali budimo iskreni što osjećate dok ste s njom? Ako u odgovoru nema ništa ugodno, inspirativno, interesantno, toplo onda je vrlo vjerojatno da se s njom viđate iz čiste navike. A takve navike ne potiču iskrenost, ljubav, strast i radost života. I što je najbitnije zapravo ste neiskreni prema toj osobi jer ne izražavate istinsku ljubav, nego trpljenje.
Sve što podrazumijeva takvu vrstu trpljenja u svojoj biti nije izraz iskrene ljubavi. To su više izgovori koje nesvjesno smišljamo jer nam je lakše ostati u rutini življenja nego donositi odluke i mijenjati se.
Sjedite s nekim s kime ne želite sjediti i glumatate da vam je dobro. Što u tome ima pozitivno?
Zašto radimo posao koji ne volimo? Zato što mislimo da je nemoguće raditi ono što volimo i još zaraditi za život, zato što je “baš sad kriza” ili mislimo da nismo dovoljno dobri za nešto bolje, nemamo sreće, nije dobar trenutak itd.
Bojimo se što će drugi reći ili hoćemo li moći preživjeti, nismo spremni izaći iz zone “ugode”, potruditi se malo više za život kakav želimo.
Možda nismo nikada razmišljali da smo mi ti koji možemo izabrati i kreirati život kakav želimo pa se nismo niti potrudili. Živjeli smo s onime što su nam servirali i to prihvatili kao istinu i način na koji se “mora” živjeti.
Zašto prihvaćati prosjek? Zašto ne živjeti punim plućima? Zašto ne testirati život i ići za onime što volimo?
Zar nije izazov biti hrabar, raširiti svoja krila i osjetiti kako izgleda život koji volimo?
Napisala: Iva Solarević Jeličić, prof.
Izvor: ordinacija.hr
