Zapošljivost se može okarakterisati kao radna fleksibilnost i mobilnost osobe. Novo zaposlenje može biti u istom ili čak drugom sektoru rada
Autor: Ajka Rovčanin
Zamjena koncepta cjeloživotnog zaposlenja konceptom cjeloživotne zapošljivosti nije više samo spoznaja u BiH kojoj se čudimo, već nepobitna činjenica koja se podrazumijeva. Nametnuli su to globalizacija, savremeni ekonomski trendovi, razvoj tehnologije itd. Mnogi mladi su to shvatili i prihvatili, pa se u skladu sa time i ponašaju. Problem je više izražen kod onih starijih, koji nakon 20 godina rada u istom preduzeću i otkaza teže ponovo pronalaze svoje mjesto na tržištu rada, jer nisu bili spremni ili nisu bili u mogućnosti dodatno se obrazovati, bilo kroz formalni ili neformalni sistem. Koliko god njihovi razlozi bili i opravdani, stvarnost je surova i nema razumijevanja.
Šta ustvari znači cjeloživotna zapošljivost? Kako čovjek postaje i ostaje zapošljiv cijelog života? Tako što konstantno ulaže u razvoj svoje karijere kroz učenje i sticanje novih poslovnih vještina i kao rezultat toga sposoban je da se brzo snađe u pronalasku novog zaposlenja ukoliko izgubi ili napusti trenutni posao. Vještine zapošljivosti mogu biti vještine komunikacije, timski rad, strani jezici, kompjuterske vještine, prilagodljivost i fleksibilnost, vještine rješavanja problema, radna etika, sposobnost rada pod pritiskom, vještine planiranja i organiziranja i preduzetničke vještine. Ove vještine mladi mogu steći uglavnom neformalnim putem, u nevladinim organizacijama i komercijalnim biznisima koji pružaju ovakve vrste usluga. Na primjer, preduzetničkim vještinama se mladi ljudi ne uče kroz ciklus redovnog školovanja, jer takvih predmeta nema u kurikulumima, osim u srednjim ekonomskim školama i ekonomskim fakultetima. A da bi neko postao preduzetnik, nije dovoljno objasniti mu dugotrajni višefazni proces registracije biznisa i kako se do desetog dana u mjesecu plaća PDV, već mnogo više.
Pojedini mladi koji su prihvatili da proces učenja i osposobljavanja za posao ne završava uspješnim okončanjem određenog stepena obrazovanja, i dalje nastavljaju jačati svoje kapacitete bilo da su zaposleni ili nezaposleni. I to rade u BiH. Međutim, sve veći broj mladih ljudi svoju zapošljivost i zaposlenje grade izvan BiH, na stranim tržištima rada. Zašto? Zašto je mladoj osobi prihvatljivije raditi i ulagati vrijeme i novac u svoje dodatno obrazovanje u Njemačkoj umjesto u BiH? Zašto će radije otplaćivati kredit za stan u Njemačkoj umjesto u BiH? Zašto će radije raditi 10 sati dnevno i više u Njemačkoj umjesto 8 sati u BiH? Neki kažu da su plate u Njemačkoj više i da se više zaradi za pristojan život. A neki čak kažu da se mora raditi i više poslova da bi to bilo tako i da je ipak njemački život itekako skuplji.
Stavljaju li mladi ljudi kalkulaciju na papir prije odlaska ili se stihijski priključuju ovom masovnom trendu? Vrlo malo, skoro nimalo se temeljito istražuje o ovome. Istraživanje Instituta za razvoj mladih KULT provedeno među mladim ispitanicima koji žive u BiH, koji razmišljaju o napuštanju zemlje i poduzeli su određene korake da to uskoro učine i koji su već emigrirali, pokazuje da je nezaposlenost tek šesti razlog na listi, nakon izgubljene vjere u vlastiti i boljitak zemlje u budućnosti, nezadovoljstva uzrokovanog političkom situacijom, nezadovoljstva zbog postojanja korupcije, nezadovoljstva obrazovnim sistemom, te prezasićenja nacionalnim, vjerskim i ratnim pitanjima u javnosti.
Teško je reći i jesu li mladi ljudi zapošljivi u BiH. U svakom slučaju, nije dobro generalizirati. Sa jedne strane, brojni su konkursi za poslove objavljeni na komercijalnim web portalima i od službi i biroa za zapošljavanje. Kada se prođe gradskim čaršijama, stakla restorana, kafića, frizerskih salona i butika, sve češće su oblijepljena natpisima “tražimo radnika/cu”. Poslodavci se žale da ne uspijevaju među kandidatima koji se prijavljuju odabrati one koji mogu odgovoriti radnim zadacima, iako ispunjavaju formalne uslove kao što je posjedovanje diplome iz date stručne oblasti. A sa druge strane, mladi kažu da posla nema u BiH, pa ga pronalaze u inostranstvu, u struci ili izvan nje. Dakle, zapošljivi su u Njemačkoj. Pa se postavlja pitanje da li je problem u nedostatnim vještinama zapošljivosti mladih ljudi ili nedovoljnoj ponudi radnih mjesta na bh. tržištu rada? Vjerovatno je da istine ima i u jednom i u drugom. I kako se sa ovim izazovom suočavati sada i u budućnosti? Kako jačati cjeloživotnu zapošljivost ljudi u BiH, a ne izvan BiH? Zapošljivošću koja će rezultirati zaposlenjem, a ne biti svrha sama sebi.
(Autorica je iz Instituta za razvoj mladih KULT)
