Zapadnjački pogled na Balkan obilježen je stalnom željom za pronalaskom islama radikalno drugačijeg od onoga koji se prakticira u ostatku ume. No, u stvarnosti taj pokušaj nije novost.
Jean-Arnault Dérens i Laurent Geslin
Bio je vidljiv već u središnjoj ulozi dodijeljenoj bektašizmu (vidi pojmovnik) u albanskoj nacionalnoj pripovijesti. Nastojanje razdvajanja bektašizma i sunitskog islama bilo je još naglašenije u režimu Envera Hoxhe, barem do zabrane svake religijske prakse 1967. godine: bektašizam je tako postao neka vrst nacionalne religije, tim više što je centralizirana međunarodna uprava tog reda, nakon što je Mustafa Kemal Atatürk zabranio sufijske redove u Turskoj 1927. godine,1 premještena u Tiranu. Sufijski redovi su bili uistinu važni predstavnici albanske nacionalne afirmacije. Nakon pada socijalizma, pokušaji obnove bektaške hijerarhije, u potpunosti odvojene od Islamske zajednice, doživjeli su neuspjeh: tijekom popisivanja stanovništva 2011. godine samo 1,9% Albanaca izjasnilo se kao bektašije.
Derviši i praktikanti sufijskog islama često su doživljavani kao uzori tolerantnosti, a struktura i utjecaj velikih redova na Balkanu neraskidivo su povezani s osmanskom vojskom – članovi elitne postrojbe janjičara bili su tradicionalno bektašije. Ti redovi, osobito moćni nakšibendije, bili su posljednji koji su 1920-ih branili načelo kalifata i suprotstavili se planu moderne Turske koju je zastupao Atatürk. Sufijski je islam oduvijek imao dva lica: jedno mistično, heterodoksno i dobrovoljno odmetničko, a drugo vojno i blisko vlasti kakvo ne postoji u Africi ili u Turskoj. Nije slučajno što je nakšibendski red od kraja rata naizgled doživio preporod u BiH. Formalno sufijsko hodočašće u Ajvatovici2 danas se smatra domoljubnom komemoracijom, a posjećivanje molitvenih mjesta često pogoduje unapređivanju karijere.
Europska želja za individualizacijom balkanskog islama odgovarala je 1990-ih na vrlo konkretne političke zahtjeve: sukob u Bosni i Hercegovini odvijao se paralelno s građanskim ratom u Alžiru i za neke francuske intelektualce, koji svijet doživljavaju više kao niz ciljeva koje treba podržati nego kao kompleksnu skupinu stvarnosti koje treba dešifrirati, bio je prilika da se suprotstave dobar i loš islam. Bilo je navodno “nevjerojatno” vidjeti Bošnjake, neosporne muslimane, kako piju alkohol, kao da nijedan Turčin nikada nije popio čašicu rakije! Djelomično zbog pomutnje između nacionalnog “muslimanskog” identiteta i religijskog vjerovanja, osobito “modernima” smatraju se muslimani koji ne prakticiraju svoju vjeru – kao da bi se trebalo čuditi što Francuzi kršteni kao katolici petkom jedu meso.
Proces sekularizacije pokrenut za vrijeme jugoslavenskog socijalizma sprječavao je razumijevanje paralelnog postojanja življenog i prakticiranog islama od strane jednog djela stanovništva muslimanskog podrijetla, kao i renesansu prakse koju će donijeti raspad socijalističke države i rat. Bosanski muslimani su za Zapad postali arhetipi muslimana oslobođenih ritualnih obreda svoje religije i, kao takvi, doživljavani su kao model koji bi mogao odoljeti iskušenjima radikalizma koja pogađaju muslimanski svijet. Ipak, tijekom sljedećih desetljeća, brojni mladi muslimani s Balkana priključili su se globalnom džihadu. Pobrojano ih je više od osam stotina u Siriji.3
Ta ideološka tvorevina primjer je nesigurnosti zapadnog pogleda na Balkan. Oslanjajući se na rad Edwarda Saida o orijentalizmu, američka povjesničarka bugarskog porijekla Marija Todorova stvorila je pojam “balkanizam”4: i dok bi Istok prema zamislima Europe bio “ne-mjesto”, utopija koja služi upražnjavanju fantazija Zapada, Balkan, upravo zato što čini stepenicu, tampon-zonu između Zapada i Istoka, spada u red stvarnosti, stvarnosti koju demiurg Zapad već dva stoljeća nastoji kontrolirati i oblikovati. Ideja “europeizacije Balkana” proklamirana 1999. godine,5 nakon završetka rata na Kosovu, kao ideološka podloga procesa europske integracije tek je posljednja transformacija te duge tradicije: riječ je o pretpostavci da europsko zbližavanje mora rezultirati promjenom balkanskih društava koja bi postupno odbacila osobine, definirane kao kulturološke, poput lošeg upravljanja, korupcije, autoritarnih iskušenja ili određene sklonosti neorganizaciji. Pojedinci s Balkana, poput albanskog pisca Ismaila Kadarea, idu čak korak dalje, tvrdeći da bi Albanci trebali odbaciti muslimansku vjeru i vratiti se na kršćanstvo svojih predaka kako bi afirmirali svoj europski identitet.
U tim shematskim vizijama islam i pravoslavlje, to bizantsko nasljeđe, doživljavaju se kao identitetske oznake negativne razlike. Međutim, islam ostaje neizbježan faktor na Balkanu. No koji mu status dodijeliti u očima Zapada zahvaćenog islamofobnim strujama? Ideja “europskog islama” odgovara upravo na taj izazov te omogućava zamišljanje “uzornog” islama na, u konačnici, “europskom” Balkanu. Dok stvarnost islama koji se živi i prakticira na Balkanu ostaje, dakako, puno kompleksnija od redukcijskog binarizma koji suprotstavlja radikalnost i umjerenost. Taj će islam zauvijek ostati zahvaćen svim kontradiktornostima i tenzijama koje pogađaju cjelokupni muslimanski svijet, usput njegujući bogatstvo svoje specifične povijesti.
S francuskoga prevela: Andrea Rudan
