Tito, 1954. godine – foto: wikipedia
Titov je narod postojao. Nije stvoren u jednome trenutku, o čemu možda najbolje govore riječi (zabilježene) vremešne Beograđanke koja je, pošto se poklonila mrtvom Titu u Saveznoj skupštini, izjavila: “Da mi je 1945. netko rekao da ću plakati za ovim čovjekom, kazala bih mu da je lud.” Titov je narod stvoren u vrijeme zajedničke borbe protiv naci-fašista svih provenijencija, rastao je i gradio desetljećima. No, tada je najprije nestao Tito, a potom i Jugoslavija. A Titov je narod iščezao kao da ga nikada i nije bilo.
Autor Tomislav Jakić
Povijest ljudskog roda prepuna je priča, često isprepletenih s legendama i mitovima, o iščezlim narodima. Sumerani, Babilonci, Feničani, Egipćani, stari Rimljani i Grci, narodi Maja i Asteka, svi su oni postojali, o svima su nađeni tragovi, ni jednoga od tih naroda danas nema. Nestali su u vihoru povijesti.
Nimalo slučajno, upravo uoči 4. svibnja (maja) htio bih ispričati priču o još jednom iščezlom narodu, narodu koji se, jasnije nego ikada, artikulirao upravo prije četiri desetljeća, da bi nestao samo nekoliko godina nakon toga. Priča je to o Titovom narodu. Izbjegavam inače pisati u “ja” formi, ali za ovu priliku ta mi se forma čini jedino mogućom.
Višemjesečna agonija prvog i doživotnog predsjednika Jugoslavije praćena je pozorno u svijetu, iz niza razloga koji sežu od njegove uloge u Drugome svjetskom ratu i u Pokretu nesvrstanih, pa do raznih kombinacija o sudbini zemlje što su je mnogi (i u svijetu) ne bez razloga zvali Titovom Jugoslavijom, u vremenu kada više ne bude njezinoga tvorca. A vijest o Titovoj smrti, u večernjim satima 4. svibnja 1980. bila je vijest dana (udarna vijest, breaking news) u cijelome svijetu. Ta se konstatacija danas nekima može ne sviđati, ali ona je točna i lako dokaziva.
U jednoj od knjiga objavljenih ubrzo nakon njegove smrti bilo je reproducirano i pismo Engleskinje koja ga nije potpisala, a koja je u Klinički centar u Ljubljani gdje je Tito vodio svoju posljednju bitku (jedinu koju će izgubiti) poslala dvije funte s molbom da se tim novcem (nemam više, opravdavala se) kupi cvijeće i stavi u Predsjednikovu bolesničku sobu.
Kao televizijskog novinara stvar me zaintrigirala: tko je ta žena, zašto nije potpisala i zašto je uopće htjela da se kupi cvijeće za Tita? Možemo li je nekako naći, kao onu poslovičnu iglu u plastu sijena? Anonimnu ženu u Velikoj Britaniji? Gotovo nevjerojatnim spletom okolnosti, s mnogo sreće, uz pomoć Jugoslavenske sekcije BBC-a, pošiljateljica dvije funte je pronađena u jednom londonskom predgrađu. S ekipom otputovao sam u London, snimio razgovor s njom i – predajući joj avionsku kartu za Zagreb (donaciju zagrebačke poslovnice JAT-a, Jugoslavenskog aero transporta) – ponudio da dođe u Beograd i položi cvijeće na Titov grob. Jednostavna žena koja je prvi puta čula za Tita (i zapamtila ga “kao heroja moje mladosti”) u vrijeme rata kada je bila radnica u tvornici municije, bila je u prvi trenutak zaprepaštena prijedlogom, nije imala ni putovnicu, ali ga je prihvatila. Neka dva tjedna kasnije sletjela je u Zagreb, otišla s nama u Kumrovec, obišla Titovu rodnu kuću, a idućega dana – naravno i opet s TV ekipom – otputovala u Beograd, gdje je u Kući cvijeća položila ruže na Titov grob.
Rezultat toga bila je emisija “Cvijeće za Predsjednika”, emitirana pola godine nakon Titove smrti. Odjek emisije premašio je sva očekivanja, ako sam ih i imao. Iz dana u dan stizali su brzojavi, pisma, dopisnice, razglednice iz svih republika tadašnje federacije. Pisali su profesori, radnici, inžinjeri, umirovljenici, domaćice… Uz ocjene poput one “skupine radnika” iz Svetozareva u Srbiji kako je emisija “pokazala da je naš Predsednik voljen i van naših granica i da mnogi u svetu osećaju isto kao i mi”. Ili pak pisma iz Banja Luke u BiH s porukom “da je sve, pa i najmanji detalj, koji je vezan uz dragog nam Tita – melem na naša ranjena srca”. Repriziranje su tražili gotovo svi, i oni koji su emisiju gledali i oni koji su za nju samo čuli, jer očito je postala i temom razgovora među ljudima.
Zahtjevima, zaista brojnima, da emisija bude ponovljena udovoljeno je u gledanom “Nedjeljnom poslijepodnevu”. Upravo s obzirom na današnje medije želim naglasiti kako ništa u toj emisiji nije bilo namješteno, ništa nije bilo režirano, ništa nije bilo – suvremenim rječnikom rečeno – fake (fejk). Poredane su činjenice i tako prikazane. Lily Taylor, tako se zvala do tada anonimna Engleskinja, postala je junakinja dana. S njom su vođeni intervjui, a dobila je i poziv iz Istre da idućega ljeta tamo provede tjedan dana na odmoru. Došla je. Posjetila je tada i Brione, a priča o njezinom ponovnom dolasku u Jugoslaviju dobila je, pri čemu su me inspirirala pisma i razglednice što su stizala na njezinu adresu iz svih krajeva Jugoslavije, naslov “Titov narod”.
Patetično? Iz današnje perspektive – možda. No, tada taj je naslov odražavao realnost. Jer taj je narod, Titov narod, zaista postojao. Neka o tome svjedoče poruke, nasumce odabrane, iz velike hrpe sačuvanih pisama upućenih što meni, kao autoru dviju spomenutih emisija, što njoj.
“U našim srcima, gledajući tu emisiju, navirala je ljubav i ponos, osjećali smo se složni i beskrajno sretni. Bilo je to ushićenje ravno onom iz legendarnih bitaka i pobjeda. Neizmjerno smo voljeli Tita… to je činjenica koju je lako evidentirati u razgovoru sa svakim našim čovjekom.” Pismo je stiglo iz Vinkovaca.
A iz Mostara neka je gledateljica poručivala: “Sve vrijeme dok sam gledala, bila sam ispunjena neizmjernom tugom i bolom, ali i toliko sretna… zbog našeg naroda koji ima veliko srce, kao što je imao i naš voljeni Tito… Nastavljamo njegovo veliko djelo za dobrobit svih naših naroda i narodnosti, za našeg radnog čovjeka… Tako sam sretna što sam rođena u Titovoj zemlji i što sam dio njegovog naroda.” Njegovog naroda, kaže ona, dakle: Titovog naroda.
Iz Herceg Novog kratka poruka upućena izravno Lily Taylor: “Bio sam zaista u najvećoj mogućoj mjeri dirnut i impresioniran Vašom humanom gestom.”
Na istu adresu u Kentish Townu stiglo je i pismo iz Dubrovnika: “Vi ste vrlo dobra osoba i moram Vam reći da Vas volim. Hvala Vam na Vašim prekrasnim riječima i na cvijeću što ste ga poslali za našeg Predsjednika. U mojim ste očima velika žena. Hvala na svemu.”
“Vrlo mi se sviđate i mislim da Vi spadate u one jednostavne i plemenite ljude, koji naporno rade, a za kakve se naš Predsjednik borio cijeloga svoga života”, glasila je poruka iz Zagreba.
Pisma i razglednice upućene Lily Taylor uglavnom su bile na više ili manje dobrom engleskom jeziku. No, neki su smatrali da jezična barijera nije nešto što se može ili smije ispriječiti među prijateljima. Pa su pisali hrvatski. Na primjer, iz Omiša: “Vaša velika ljubav za našeg predsjednika Tita nas je duboko dirnula i to ne možemo nikada zaboraviti. Smatrajte nas svojim velikim prijateljima, ili bolje rečeno rođacima. Engleski ne znamo, no to nije važno. Važna su srca i iste misli.”
Jednako kao i iz Siska: “Mi smo veoma dirnuti Vašom ljubavi prema našem voljenom predsjedniku Titu. Bilo bi nam drago, kada bi Vam netko preveo ovo pismo i kada bi doznali da ima onih koji misle na Vas, kao i Vi što ste mislili na naš narod i našeg predsjednika.”
U pismu iz Zagreba pisalo je: “Gledajući emisiju ’Cvijeće za Predsjednika’ pomislila sam i ja na našeg dragog i dobrog predsjednika Tita… Borio se za našu bolju i sretniju budućnost. Sada je imamo, a njega više nema… Bio nam je otac, veliki otac cijele zemlje.”
I još jedna poruka iz Zagreba: “Bilo je zaista vrlo lijepo od Vas da učinite tako nešto. Vi ste žena velikog i poštenog srca, a mi uvijek poštujemo takve humane, iskrene i jednostavne ljude, poput Vas … Bilo je tako bolno kada smo izgubili našeg dragog Tita, pa volimo svakoga tko ga se sjeća i tko ga voli. Svi smo mi prijatelji njegovih prijatelja. Cijela moja obitelj želi sudjelovati u pisanju ovoga pisma, ali samo ja znam engleski… Morate znati da Vas mnogi, mnogi ljudi u Jugoslaviji vole, jer ste Vi voljeli onoga tko je bio duboko u našim srcima – Tita.”
Pomalo okrenuto i budućnosti (tragično pogrešno, pokazat će se) bilo je pismo što je stiglo u London iz Pakraca: “Hvala Vam, hvala Vam hiljadu puta što ste se sjetili našeg dragog druga, našeg voljenog predsjednika Tita u njegovoj najtežoj bitci. Bila je to bitka cijele Jugoslavije. Bitka je izgubljena, ali ne i rat. Mi i dalje krećemo Titovim stopama koji živi i vječno će živjeti u nama. Upućujem Vam veliku zahvalnost na Vašem spontanom, humanom, iskrenom pismu, jer i ja sam dio Tita.”
Pismo iz Osijeka kao da je željelo Engleskinju uvjeriti da je napravila pravu stvar šaljući u Ljubljanu dvije funte s molbom da se kupi cvijeće i stavi u sobu umirućeg jugoslavenskog Predsjednika: “Znate, gospođo Taylor, Vi niste pogriješili kada ste željeli poslati cvijeće našem Predsjedniku, jer naš je Tito bio velik, velik čovjek sa srcem punim ljubavi za sve nas. On je bio rijedak čovjek, kakav se rađa jednom u tisuću godina i kojega nikada nećemo zaboraviti… Vašom ste gestom stekli mnogo, mnogo prijatelja ovdje u Jugoslaviji.”
I napokon, kratka poruka pristigla u omotnici koja se negdje zagubila, pa ne znam odakle je poslana: “Tito nije vidio Vaše cvijeće. Mi smo ga vidjeli. Mi smo Tito. Hvala Vam.”
I mogao bih tako nizati i dalje: pismo za pismom, poruku za porukom. Nema potrebe. I ovo citirano govori dovoljno. Svakako ne o Titovom kultu ličnosti (kao što bi mnogi današnji “mudraci” odmah rekli), još manje o tome da su ljudi pisali takve poruke, jer su bili prisiljeni, ili su od toga očekivali neku korist za sebe. Pogledajmo stvari hladno i razložno.
Je li itko mogao natjerati ljude, ne iz jedne sredine, ne iz jednoga grada, nego iz cijele federacije da pišu takva pisma? Nije. A jesu li njihovi pošiljatelji mogli očekivati da će nešto dobiti, da će se nekome svidjeti, pišu li takva pisma jednome novinaru ili pak ženi u Londonu? Svakako nisu. Dakle niti su bili natjerani, niti su bili oportunisti. A pisali su to što su pisali. Zašto? Treba postaviti još neka pitanja i odgovoriti na njih. Možda i ne treba, ali ipak…
Je li Tito bio vođa antifašističkog otpora na tlu Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu? Jest. Je li bio uspješan? Jest. Je li Narodno-oslobodilačka vojska bila na konferenciji “velike trojice” u Teheranu priznata kao dio Savezničkih snaga? Jest.
Je li Tito jedini koji se s uspjehom suprotstavio dvojici velikih diktatora 20. stoljeća, najprije Hitleru (i Mussoliniju i svima koji su ih obojicu u Jugoslaviji podržavali), a potom Staljinu? Jest. Je li Jugoslavija pod Titovim vodstvom napredovala iz godine u godinu (s time da je u određenom razdoblju imala najveću stopu gospodarskog rasta u svijetu i brodogradnju, treću po snazi u svijetu)? Jest.
Je li istina da se Tito profilirao u priznatog lidera Pokreta nesvrstanih koji je u vremenu blokovskog sučeljavanja igrao itekako značajnu ulogu u svijetu, a zemlji kojoj je bio na čelu pribavio na međunarodnoj sceni mjesto nesrazmjerno njezinoj veličini i moći? Jest. Je li istina da je Tito vodio prepisku s vodećim svjetskim državnicima svojega vremena? Jest. Je li istina da je “svjetski summit” okupljen na Titovom posljednjem ispraćaju u Beogradu bio jedinstven događaj, kakav nije viđen ni prije, ni poslije toga, do dana današnjega? Jest.
A je li u Jugoslaviji, u svim republikama, današnjim neovisnim državama, bilo mnogo ljudi koji su se (tada!) u stvarnom i prenesenom smislu riječi osjećali pripadnicima Titovog naroda? Koji su bili ponosni i na zemlju u kojoj su živjeli i na onoga kojega se s mnogo razloga smatralo čovjekom koji ju je stvorio i vodio prema statusu srednje razvijene zemlje, doduše s ograničenim političkim slobodama, ali otvorene prema svijetu na način kako to nije bila ni jedna od socijalističkih zemalja? Da, bilo ih je.
I tu dolazimo do današnjice. Jer, tu činjenicu, tu istinu (koja nema nikakve veze s raspadom Jugoslavije, razlozima toga raspada, kao ni s postojanjem današnjih neovisnih državica) danas praktično nitko ne želi (ili se ne usuđuje) priznati. Titov je narod postojao. Nije stvoren u jednome trenutku, o čemu možda najbolje govore riječi (zabilježene) vremešne Beograđanke koja je, pošto se poklonila mrtvom Titu u Saveznoj skupštini, izjavila: “Da mi je 1945. netko rekao da ću plakati za ovim čovjekom, kazala bih mu da je lud.” Titov je narod stvoren u vrijeme zajedničke borbe protiv naci-fašista svih provenijencija, rastao je i gradio desetljećima. No, tada je najprije nestao Tito, a potom i Jugoslavija. A Titov je narod iščezao kao da ga nikada i nije bilo.
Činilo mi se prikladnim upravo uoči obljetnice Titove smrti, podsjetiti na taj iščezli narod koji je – doslovno – zbrisan godine 1990. i u godinama što su slijedile. Kamo su nestali svi oni koji su pisali i ovome novinaru i Lily Taylor citirana i slična pisma? Zašutili su, prekrio ih je mrak povijesti (i nametnutog zaborava), preselili su se u legendu o jednome vremenu? A ako su još živi, misle li i danas ono i onako kako su mislili – i pisali – tada?
Ja sam samo novinar. I nije na meni da odgovaram na tako složena pitanja. Moj je posao prezentirati činjenice. I podsjećati na njih. Pogotovo, ako ih se želi zaboraviti, ili ih se negira. Upravo zato napisan je i ovaj tekst, tekst o iščezlom narodu kojega je zameo vjetar.
Jer, i to je činjenica.
