foto: Privatna arhiva
Mi ne krećemo iz nule, nego iz minusa, a nula je prva stepenica do koje trebamo doći. Tu prvu životnu stepenicu, u svijetu odraslih, možemo tumačiti kao one uslove koji su „normalni“ u svakom civilizovanom društvu, kakvo mi još uvijek nismo.
Piše: Imran Maglajlić
Pored osnovnog zadatka škole, a to je obrazovni, ona bi trebala imati i onaj odgojni zadatak, koji u većini slučajeva nije zastupljen u našem školskom sistemu. Rijetki su profesori i nastavnici koji se trude ispuniti i drugi zadatak, ipak postoje, a njihovi savjeti i društvene analize ponekad ostanu dugotrajno urezani u moždanim vijugama učenika. Meni je ostala urezana jedna tvrdnja profesora u srednjoj školi, koji je podsticao učenike na razmišljanje, odnosno korištenje logike. Sjećam se kako nam je objasnio našu startnu poziciju sa koje krećemo u svijet odraslih, a ona nije nimalo zahvalna.
Rađanje na nekom prostoru koji je pravno uređen, a zove se država, obavezuje te na potpisivanje imaginarnog društvenog ugovora, koji obećava da ćeš živjeti i djelovati unutar utvrđenih društvenih okvira. Taj ugovor bi trebao garantovati i nultu startnu poziciju sa koje krećeš u život, a ona bi trebala podrazumijevati osnovne egzistencijalne uslove i jednake šanse za sve. Međutim, moj bivši profesor je objasnio kako mi ne krećemo iz nule, nego iz minusa, a nula je prva stepenica do koje trebamo doći. Tu prvu životnu stepenicu, u svijetu odraslih, možemo tumačiti kao one uslove koji su „normalni“ u svakom civilizovanom društvu, kakvo mi još uvijek nismo.
Pitanjem svih pitanja: otići ili ostati? Već godinama se operiše u svim sferama društva, toliko često da smo bombardovani brojkama i pričama onih koji su otišli. Pitanje spada u individualnu kategoriju, a svako ima svoje razloge i svoju vagu koja daje odgovor. Razlog zbog kojih ljudi odluče napustiti zemlju najčešće je ekonomski, odnosno egzistencijalni.
Svjedoci smo i velikog broja kampanja, koje realizuje najčešće nevladin sektor, a koje potenciraju na ostajanju u Bosni i Hercegovini. Često su popraćene pričama mladih ljudi koji su se uspjeli afirmisati ovdje. Ozbiljnije analize i činjenice zaobilaze ove kampanje, kada je riječ o kamatnim stopama i kreditnim uslovima koji nisu povoljni, jer analize pokazuju da mladi ljudi postaju robovi kredita, odnosno moderni robovi, a planiranje samostalnog života bez kredita često je nezamislivo. Razlika u kamatnim stopama, između zemlja zapadne Evrope i zemalja Balkana je drastična. U zapadnim zemljama su kamatne stope za stambene kredite daleko niže, a razvijeniji su i drugi modeli finansiranja. Odnosno, kreditni uslovi na Zapadu vas oslobađaju učešća od 20% ili 30%, te velikog broja garanata za kredit. Stoga je na Balkanu puno rizičnije podizati velike kredite.
Nije rijetko zastupljen argument, kod onih koji se odluče ostati, da u Bosni i Hercegovini ima posla, samo ljudi neće da rade. Ako uzmemo u obzir uslove rada, izrabljivačku matricu poslodavaca, uništeno školstvo i nepovoljne kredite ta tvrdnja postaje pretenciozna i neosnovana. Ljudi koji ne žele raditi i koristiti svoje potencijale postoje i postojali su u svakom sistemu, društvenom uređenju, te na svakoj geografiji.
Uništen obrazovni sistem čija je direktna posljedica inflacija fakultetskih diploma dodatno je obeshrabrujuća činjenica za mlade ljude. Sve dekadentne komponente stvorile su društvenu klimu u kojoj je privilegija raditi u struci. Zapošljavanje na određeno vrijeme dodatno otežava u stvaranju kritične mase koja bi se bavila klasnim pitanjima i pravima radnika, jer je u takvim uslovima teško stvoriti koherentne grupe. Formirati kritički stav prema uslovima rada je moguće, međutim kada dođemo u situaciju da moramo rješavati elementarne egzistencijalne stvari zaboravljamo na naše principe, a današnje vrijeme je takvo da se stalno bavimo egzistencijom.
Istraživanja pokazuju da mladi koji odluče ostati u Bosni i Hercegovini žele se zaposliti u javnom sektoru, jer im to predstavlja sigurnost. To možemo tumačiti kao obrazac mišljenja koji je amanet onih starijih. Nema sumnje da smo preuzeli sve negativne faktore iz socijalizma i kapitalizma, dok smo skloni zanemarivati one pozitivne. Istina, postoji i određen broj mladih koji su izašli iz pomenutih okvira, te se usudili „poletjeti svojim krilima“. Neki su to i uspjeli.
Crno-bijelo bosanskohercegovačko društvo koje ide s jednog pola na drugi, ne daje dovoljno prostora kvalitetnoj analizi svih društvenih problema sa kojima se mladi susreću pri zapošljavanju. Ti problemi su gotovo zanemareni i ne mogu doći na red od dnevno-političkih mantri i floskula. Profesor čije se analize često sjetim nedavno je odlučio negdje izvan granica Bosne i Hercegovine potražiti svoju nulu.
Autor: Impuls
