Predavanje održano na poziv Svjetskog kongresa vjera (World Congress of Faiths), London, 1936.
Kada su me prvi put pozvali da govorim o vrhovnom duhovnom idealu, nisam točno znao što da odgovorim. Prvo, ja sam samo običan čovjek koji je iz dalekog kuta svijeta iznenada bačen usred ovog užurbanog grada Londona i zbunjen sam, pa moj um odbija raditi na isti način na koji radi kada sam u svojoj zemlji. Drugo, kako skromna osoba poput mene može govoriti o takvoj velikoj stvari kao što je vrhovni duhovni ideal, i to pred takvim sjajnim skupom ljudi od kojih mi svatko izgleda tako mudar i inteligentan kao da zna sve pod Suncem? Posramljen sam što sam naveden da stojim ovdje. Prva je greška napravljena kada sam napustio Japan.
Dopustite mi da vam ispričam kako sam živio prije nego sam došao u London. U mojoj zemlji imamo slamom prekrivene kuće. Japanske su kuće uglavnom male. Dakle, još uvijek u zemlji vidite mnogo takvih slamnatih kuća, a moja je jedna od njih. Ustajem ujutro s cvrkutom ptica. Otvaram prozore koji gledaju ravno u vrt. Japanski su prozori sasvim drugačiji od vaših engleskih. Engleski su prozori nešto poput rupa napravljenih u zidovima, dok su japanski prozori kombinacija engleskih prozora i zidova. Dakle, kad su japanski prozori otvoreni, jedan zid kuće u potpunosti je odstranjen. Sama kuća otvara se izravno u vrt. Nema podjele između kuće i vrta, dok je ovdje kuća prilično odvojena. Kuća stoji sama za sebe, pa tako i njezin stanar. Njezin je stanar sasvim odvojen od svoje okoline. Tamo je priroda, tu sam ja; ti si ti, ja sam ja, tako da se ne čini da između to dvoje postoji veza – prirode, prirodnog okruženja i stanara.
Dakle, otvaranjem japanskog prozora kuća se nastavlja u vrt. I ja mogu nesmetano vidjeti stabla, a ne kao kad gledam kroz engleski prozor, kroz koji se viri u vrt. Mogu vidjeti stabla kako rastu iz zemlje. I kada gledam stabla kako rastu iz zemlje, čini mi se da osjećam nešto tajanstveno što dolazi od stabala i od same majke Zemlje. I čini mi se kao da živim s njima, i oni u meni i sa mnom. Ne znam može li se to zajedništvo nazvati duhovnim ili ne. Nemam vremena bilo kako ga nazivati, ali to me ispunjava. Zatim tu je mali ribnjak, malo niže u vrtu. Čujem kako ribe povremeno iskaču iz ribnjaka kao da su toliko sretne da ne mogu mirno plivati u vodi. Jesu li sretne? Ne znam, ali nekako osjećam da su vrlo sretne. Baš kao što mi zaplešemo kad smo ispunjeni radošću, tako i ribe sigurno plešu. Dobivaju li također nešto od elementa u kojem žive i imaju li svoj život? Što je to nešto, na kraju krajeva, što se uskomeša u meni dok slušam ples riba u ribnjaku?
Zatim, ovo je vrijeme kada cvjetaju lotosi. Pun ih je ribnjak i moje misli putuju daleko na drugi kraj svijeta. Kada ovako govorim, mislite li da sanjam usred ovog velikog grada? Možda sanjam. Ali moj san, osjećam nekako, nije sasvim isprazan. Zar ne bi moglo biti u tim stvarima o kojima sanjam nešto od vječnih i univerzalnih vrijednosti? Ova golema zdanja koja vidim oko sebe zaista su sjajan pothvat, veliko ljudsko postignuće, nema sumnje.
Sličan sam osjećaj imao kad sam posjetio Kinu i bio suočen s Kineskim zidom, za koji ste možda čuli. Je li on vječan, kao što volim reći za svoje snove? Neka se zemlja samo malo zatrese… U tom dijelu zemlje, nasreću, ne trese se tako često kao što je to slučaj u Japanu. Ali, neka se jednom zatrese. Pitam se kakve će biti posljedice? Vidim te posljedice, ali odbijam misliti o tome. No, prije nekog vremena u američkom časopisu netko je pisao o ruševinama grada New Yorka u kojima će možda neki budući istraživači pokušati locirati gdje se nalazila jedna od najviših građevina na svijetu – oni ih zovu neboderima, je li tako? Ali neću više o tome govoriti; moram prestati sanjati…
Dajte da se probudim i suočim se s realnošću. No, što su te realnosti koje su sada preda mnom – niste vi, nije ova zgrada, a ni mikrofon, već taj vrhovni duhovni ideal, te tako visoko zvučne riječi. One dolaze iz mene. Ne mogu više sanjati o bilo čemu. Moram svoj um privesti ovoj temi, vrhovnom duhovnom idealu. Ali ja zaista ne znam što je duhovno, što je ideal, što je vrhovni duhovni ideal. Čini se da ne mogu točno pojmiti pravo značenje tih triju riječi, stavljenih tako očigledno pred mene.
Ovdje u Londonu izišao sam iz hotela u kojem sam odsjeo. Vidim na ulicama toliko muškaraca i žena koji tako brzo hodaju – ili bolje rečeno trče, jer meni se ne čini da oni hodaju; djeluju kao da trče. To možda nije sasvim točno, ali tako mi se čini. Zatim, izrazi na njihovim licima više su ili manje napeti, mišići lica jako su im zgrčeni; oni se teško mogu opustiti. Ceste su pretrpane svim vrstama vozila, autobusa, automobila; kao da teku u neprekidnoj struji – u konstantnoj, neprekidnoj struji, a ja ne znam kada mogu zakoračiti u tu jureću struju vozila. Trgovine su ukrašene svim vrstama stvari od kojih, čini mi se, većinu ne trebam u svojoj slamom pokrivenoj kućici. Kad vidim sve te stvari, ne mogu ne zapitati se kamo idu u konačnici ti takozvani moderni civilizirani ljudi. Koja je njihova sudbina? Jesu li u potrazi za vrhovnim duhovnim idealom? Jesu li intenzivni izrazi na njihovim licima na neki način simbol njihove želje da pronađu duhovnost? Hoće li oni doista proširiti duhovnost u najudaljenije krajeve svijeta? Ne znam. Ne mogu odgovoriti.
Dakle, duhovnost je općenito u suprotnosti s materijalnim idealom, s aktualnim ili praktičnim, a vrhovno sa svakodnevnim. Kada govorimo o vrhovnom duhovnom idealu, znači li to zapravo da se treba odbaciti ono što se čini da je materijalno, što nije idealistično, već praktično i prozaično; nije vrhovno već sasvim svakidašnje – ovaj naš svakodnevni život u ovom velikom gradu? Kada govorimo o duhovnosti, moramo li se riješiti svih tih stvari? Znači li duhovnost nešto posve odvojeno od ovoga što vidimo? Ne mislim da je takav način govorenja, kada dijelimo duh od materije i materiju od duha, koristan način gledanja na stvari oko nas.
Ustvari, materija i duh su jedno, odnosno predstavljaju dvije strane jedne stvarnosti. Mudri će se pokušati držati stvarnosti, samog štita, umjesto da ga gledaju samo s ove ili one strane, a koji je poznat ponekad kao materija, a ponekad kao duh. Jer kada se zahvaća samo materijalna strana, u materiji neće biti ništa duhovnog. Kada se naglašava samo duhovna strana, materija će biti sasvim zanemarena. Rezultat je u oba slučaja jednostranost, sakaćenje stvarnosti koju treba održati cjelovitom i zdravom.
Kada su naši umovi pravilno podešeni, u stanju su pojmiti stvarnost koja nije ni duh, niti materija, a ipak jest i duh i materija; usuđujem se reći da je London, u svoj svojoj materijalnosti, izuzetno duhovan; isto tako, kad su naši umovi iskrivljeni, svi samostani i hramovi, sve katedrale i sve crkvene zapovijedi, sva sveta mjesta sa svojom svetom opremom, sa svim svojim pobožnim štovateljima i vjernicima, sa svime što ide pod imenom religije, usuđujem se opet reći, nisu ništa drugo nego materijalnost, hrpa blata i iskvarenosti.
Smatram da materijalno ne treba prezreti niti duhovno treba uvijek uzvisivati – mislim na sve ono što se naziva duhovnim, na ono što se ponosi nazivom duhovnog. Takve stvari ne treba uvijek uzvisivati. Oni koji govore o duhovnosti, ponekad su ljudi nasilne prirode, dok među onima koji su nagomilali veliko bogatstvo i čine se skloni materijalnom, često nalazimo uzvišene duše. No, glavni je problem kako uklopiti moju slamnatu kuću usred tih čvrsto građenih londonskih zidova? I kako podići moju skromnu kolibu posred Oxford Circusa? Kako ću to napraviti u zbrci automobila, autobusa i svih vrsta prijevoznih sredstava? Kako mogu slušati pjev ptica i poskakivanje riba? Kako pretvoriti sve izloge trgovina u svježinu zelenog lišća koje se njiše na jutarnjem povjetarcu? Kako pronaći prirodnost, nevinost, krajnju nesebičnost prirode u najvećoj izvještačenosti ljudskih djela? To je veliki problem koji se nalazi pred nama ovih dana.
Ponovno, ne znam ništa o vrhovnom duhovnom idealu. Ali budući da sam prisiljen suočiti se s ovom takozvanom materijalnosti modernog doba, moram se osvrnuti na to. Tako dugo dok je čovjek djelo prirode, pa čak Božje djelo, ono što radi, što čini, ne može u potpunosti biti prezreno kao materijalno i suprotstavljeno takozvanom duhovnom. To nekako mora biti materijalno-duhovno ili duhovno-materijalno sa spojnicom između tih dvaju pojmova – duhovno nije odvojeno od materijalnog, materijalno nije odvojeno od duhovnog, već sjedinjeno, sa spojnicom. Ne volim se pozivati na takve pojmove kao što su objektivnost i subjektivnost, ali zbog nedostatka prikladnijeg izraza, dopustite mi sada reći ovo: ako se duhovno-materijalno, povezano spojnicom, ne može objektivno naći, pronađimo ga u našim subjektivnim mislima i radimo na tome da transformiramo cijeli svijet u skladu s tim.
Dopustite mi da vam ispričam kako je to riješio jedan drevni majstor. Njegovo ime bilo je Yoshu, a samostan u kojem je živio bio je poznat po svom prirodnom kamenom mostu. Samostani se u pravilu grade u planinama, a mjesto gdje je Yoshu boravio bilo je poznato po svom kamenom mostu preko vodopada. Jednom je neki redovnik došao do majstora i upitao ga: “Ovo je mjesto poznato po svom prirodnom kamenom mostu, ali kad sam dolazio ovamo, nisam vidio nikakav kameni most. Samo truli komad daske. Gdje je tvoj most, reci mi, učitelju?” To je pitanje bilo upućeno učitelju koji je odgovorio ovako: “Ti samo vidiš tu slabu klimavu formu i ne vidiš kameni most.” Učenik je upitao: “Gdje je onda kameni most?”, na što je učitelj odgovorio: “Konji prelaze preko njega, magarci prelaze preko njega, mačke i psi…” (Ispričavam se što ću dodati malo više nego što je majstor zapravo rekao). “Mačke i psi, tigrovi i slonovi prelaze preko njega, muškarci i žene, siromašni i bogati, mladi i stari, skromni i plemeniti…; Englezi, možda Japanci, muslimani, kršćani; duhovnost i materijalnost, idealno i praktično, ono najuzvišenije i najsvakodnevnije, svi oni prelaze preko njega, pa i ti, redovniče, koji ga odbijaš vidjeti, zapravo hodaš preko njega prilično ravnodušno i povrh svega bez zahvalnosti. Ne kažete ‘hvala ti’ za prelazak preko mosta. Zašto je onda dobar ovaj kameni most? Vidimo li ga? Hodamo li preko njega? Most ne viče i ne kaže: ‘Ja sam vaš vrhovni duhovni ideal!’ Kameni most miruje i nastavlja stajati tiho od bespočetne prošlosti u beskrajnu budućnost.”
Ovdje ću stati. Hvala na pažljivom slušanju mog japanskog engleskog. Pretpostavljam da ste si dali truda da me razumijete. Tada dobrota mora biti uzajamna; ne dobivamo li u toj uzajamnosti dobrote uvid u ono što nazivamo svjetskim duhovnim zajedništvom?
Autor: Daisetz Teitaro Suzuki
S engleskog prevela: Dijana Kotarac
