Foto: AFP / Eugen Gologursky
Sve izraženiji trend, pogotovo na intelektualnoj ljevici, u raspravama o suvremenom kapitalizmu jest koncept re-feudalizacije. Radi li se o korisnom analitičkom alatu ili samo slabosti ljevice koja nije u stanju kritizirati kapitalizam bez uključivanja moralne dimenzije?
Autor: Marko Kostanić
U našem smo javnom prostoru već tridesetak godina naviknuti na redovnu političko-ekonomsku introspekciju zasnovanu na pitanju: je li ovo (pravi) kapitalizam? Odgovor je uglavnom negativan jer je to najlakši put da steknete status neovisnog ekonomskog analitičara ili političkog novog lica. Kriteriji u procjeni nisu pretjerano kompleksni: dovoljan je samo jedan dodatni činovnik zaposlen u nekoj maloj općini da (pravi) kapitalizam zapne u preuzimanju društveno-ekonomske realnosti. I da se titula vrati u okrilje nominalno ugašenog projekta – socijalizma. Međutim, skepsa prema ontološkom statusu kapitalizma nije rezervirana samo za postsocijalističke zemlje na periferiji. Posljednjih se godina skepsa sve izraženije javlja i među inteligencijom na Zapadu – i to i lijevom i desnom.
S obzirom na to da je Zapad propustio socijalističku epizodu u 20. stoljeću navodni uzmak kapitalizma ne završava u socijalizmu već povratkom u feudalizam. Sve više ekonomista i analitičara, suočeni s promjenama unutar svjetske ekonomije – od krize i posljedičnog “pumpanja” novca preko digitalizacije do povijesno niskih razina investiranja – gleda u retrovizor i objašnjenje nastoji pronaći u refeudalizaciji ekonomije. Trend je detektirao i široko elaborirao Jevgenij Morozov u novom broju New Left Reviewa, a ovdje ćemo istaknuti glavne uvide i teze. Premda je trend uglavnom vezan za intelektualne i akademske krugove, nije isuviše interpretacijski drsko u njemu prepoznati i širi politički simptom. Kako na početku članka ističe Morozov, moratorij Fredrica Jamesona na zamišljanje kraja kapitalizma je istekao, ali na repertoaru nisu varijante komunističke budućnosti, već razne distopije, među kojima povlašteno mjesto ima neo-feudalizam.
Što inspirira brojne teoretičare i ekonomiste na ljevici – od Janisa Varufakisa preko Jodi Dean do Mariane Mazzucato – da u suvremenom političko-ekonomskom trenutku vide barem tragove feudalizma? Razloga je više, a mogu se istaknuti prevlast velikih digitalnih korporacija koji barataju našim podacima kao posjednici proizvodima seljaka; dominacija režima intelektualnog vlasništva kojim se izvlači novac bez investicija; politička redistribucija imovine prema vrhu; parazitsko izvlačenje profita u kontekstu manjka investicija; sve izraženija uloga rente u odnosu na profit. Dakle, postoji cijela lepeza praksi koje u svojoj metodi prisvajanja imovine navodno više liče na feudalne prakse nego na kapitalističke. Drugim riječima, sve izraženija je politička dimenzija “izvlačenja” vrijednosti u odnosu na onu “čisto” ekonomsku koja predstavlja okosnicu kapitalizma kao takvog.
Slabost ljevice
Da bi mogli prosuditi radi li se o povratku feudalizma ili samo nekoj inačici kapitalizma, mora li bi baratati uvjerljivim povijesnim objašnjenjem prelaska iz feudalizma u kapitalizam. Iz tog se razloga Morozov vraća u klasične marksističke debate i predstavlja različita viđenja tog prijelaza: ono Roberta Brennera koje bismo mogli nazvati “čišćim” i ono Immanuela Wallersteina koje otklanja opciju glatkog reza. Ukratko i krajnje pojednostavljeno, Brenner u takozvanoj primitivnoj akumulaciji vidi svojevrsnog iščezujućeg posrednika u prijelazu na kapitalizam koji više ne uključuje van-ekonomske prisile u akumulaciji, dok Wallerstein nastanak kapitalizma locira u nejednakim odnosima centra i periferije koje ga prate i dalje u njegovom razvoju. Na osnovu razlika između feudalizma i kapitalizma kako su predstavljene u tim teorijama prijelaza Morozov ispitiva razne inačice teorija o refeudalizaciji kakve se pod imenima tehno-feudalizma ili digitalnog feudalizma “prodaju” u suvremenim raspravama.
Pored oslanjanja na marksističku tradiciju koja u tranziciji u kapitalizam vidi prvenstveno promjenu u načinu proizvodnje, Morozov se koristi i onim liberalnim tradicijama koje taj prijelaz sagledavaju prvenstveno u uže shvaćenom političkom okviru. Dok je za marksiste sam način proizvodnje u feudalizmu bio “politički” – odluka o prisvajanju vrijednosti nije bila “motivirana” ekonomskom logikom već političko-religijskim odnosima moći – za drugu tradiciju tek uspostavom građanske države politika može započeti. Ljudi više nisu ovisni o arbitrarnim postupcima moćnika i nekažnjivom nasilju već im se jamčenjem građanskih prava osigurava legitimno sudjelovanje u političkom životu. Neki od zagovornika refeudalizacije dokaze u prilog svojoj tezi vide upravo u povratku arbitrarnosti i ovisnosti o pripadnosti određenim grupama u digitalnom svijetu. Popularni “bablovi” ne predstavljaju samo parcelizaciju javnog prostora, već se u njima događaju i politički procesi van dometa građanske države.
Morozov priličnu pažnju posvećuje analizi poslovnih modela kompanija poput Googlea koji se često predstavlja kao ne-kapitalistička kompanija koja živi od ne-plaćenog rada svih nas “digitalnih kmetova”. Navodno mi, oni koji besplatno stvaramo za vrijednost za Google, podsjećamo na feudalne seljake jer smo vlasnici sredstava za proizvodnju, a što je osnovna ekonomska razlika između dva načina proizvodnje – kapitalizam nastaje odvajanjem seljaka od sredstava za proizvodnju i njegovom proletarizacijom, tj. prodavanjem vlastitog rada da preživi. Morozov uvjerljivo demonstrira promašenost takvog pristupa: što kroz broj zaposlenika i investicije same kompanije što kroz prisvajanje viška vrijednosti stvorenog drugdje u ekonomiji kao normalnoj pojavi unutar kapitalizma.
Jedna od “enigmi” koja motivira teoretičare refeudalizacije jest ona o kombinaciji rasta profitnih stopa i snižavanja razine investicija od devedesetih godina naovamo u takozvanim razvijenim zemljama. Ta kombinacija odudara od “čistog” kapitalizma i očito predstavlja van-ekonomske oblike prisvajanja vrijednosti koje se često kriju pod oznakom financijalizacije: kompleksnim modelima se iscrpljuje vrijednost bez ulaganja u proizvodni proces. Ako više ne prevladava klasični, “čisti” oblik stvaranja profita kroz investiranje, onda više ne možemo pričati o kapitalizmu, nastupilo je nešto novo. No, postavlja se pitanje je li posrijedi nešto novo ili se radi o standardnoj pratnji “čistom” kapitalizmu kroz povijest. Morozov uvjerljivo dokazuje da je riječ o standardnoj pratnji. Sama činjenica konkurencije često “prisiljava” na van-ekonomske ili političke metode u čuvanju prednosti, a “čisto” ekonomska akumulacija često je kroz povijest bila samo luksuz Zapada. Također, podjela na ekonomiju i politiku kao dvije odvojene sfere, ključan aspekt u prijelazu s feudalizma na kapitalizam, od samog početka je bila politički čin i cijelo vrijeme iziskuje političku potporu za određivanje granica koje stalno mogu varirati.
Kao što napominje Morozov, zaziv feudalizma u objašnjenju i kritici suvremenog kapitalizma predstavlja i svojevrsni intelektualni i politički poraz ljevice jer više nije u stanju kritizirati kapitalizam bez uvođenja moralne dimenzije vezane uz korupciju i krađu. U tako postavljenim okvirima cilj ne može biti nadilaženje kapitalizma već samo njegovo moralno popravljanje. A onda više ne pričamo o ljevici.
