Može li ono što je nedostupno biti proglašeno neophodnim, a da sistem sebi teatralno ne ispuca metak u glavu?
Prije jedanaest godina – u svibnju 2009. – tiražni je hrvatski dnevni list čitateljima podijelio sto tisuća zaštitnih maski protiv svinjske gripe. U svakom primjerku novina nalazila se maska koja život znači, materijalni izraz brige medijske korporacije za voljenu publiku, dok je virus svinjske gripe (H1N1), koji se tada pandemijski zahuktavao, opisivan kao nevidljiva neman riješena da pogubi znatan dio nacionalne populacije.
Danima ranije s naslovne stranice nas je strijeljao strogi pogled suhonjave djevojke s blijedozelenom maskom preko donjeg dijela lica, upozoravajući da ni po koju cijenu ne propustimo izdanje s besplatnim zaštitnim pomagalom koje će, shodno dramatičnim prilikama, biti štampano u rekordnome broju primjeraka. Nastojeći pomoći medijskoj kući u humanitarno-marketinškom zanosu, jedan je marginalni kroničar čak bio predložio da se taj prijeki pogled iznad maske – za slučaj da ga tkogod ne razumije – naglasi nedvosmislenom (krupnim slovima tiskanom) porukom: Ako odlučuješ hoćeš li ili nećeš kupiti ove novine, znaj da je to izbor između života i smrti!
Narednih dana u punoj se raskoši iskazala provjerena tabloidna tehnika zastrašivanja. Nastupio je spektakl anksioznosti lišen kočnica, utjerivanje vijesti u kosti, demonstriran je čuveni medijski manevar kojim se ambijent kolektivne obuzetosti zaštitom pothranjuje i iskorištava za blistave profitne uzlete, konce su preuzeli eksperti za eksploataciju straha, stručnjaci za kapitaliziranje paranoje, a sve s ciljem da uvažena publika – bolje rečeno: uvaženi potrošači proizvoda što ih nude uvaženi sponzori – bude senzibilizirana na ispravan način, da umire od brige za svoje zdravlje.
U nedjeljnome broju lista tada je objavljen i specijalni prilog na bezbroj stranica pod nazivom „Sve o smrtonosnoj gripi“ – s impresivnom kolekcijom tekstova koji objašnjavaju zbog čega je nova gripa toliko ubitačna, kako od nje možemo zaštititi sebe i svoje najbliže, što moramo činiti da bismo izbjegli preranu smrt… – kao zajednički poduhvat novinske kuće i farmaceutske kompanije. Promotivni slogan: „S Jutarnjim i Plivom protiv gripe!“ Novinske članke su, dakle, sročili novinari, a financijski podržali farmaceuti (odnosno njihovi menadžeri), pa su u moru poučnog i upozoravajućeg štiva zapaženo mjesto našli tekstovi o spasonosnom djelovanju alkoholnih antiseptika za ruke – osobito Plivasept lucid i Plivasept blue – ali i mnogih drugih artikala medijskog pokrovitelja koji, iako nemaju izravne veze s gripom, olakšavaju život u slučaju da (zahvaljujući antisepticima) ne otputujete na onaj svijet.
Bio je to lijep primjer medijske prakse kroz koju diskurs sponzora diktira diskurs novinarskih informacija. Budući da je opasnost po zdravlje realna, bilo bi korisno vjerovati u njihovu istinitost; budući da je propaganda plaćena, bilo bi korisno ne sumnjati u domete mistifikacije… Konzumiranje tzv. informativnog sadržaja, kako god okreneš, pobuđuje hibridne osjećaje. Onaj marginalni kroničar, koji se stjecajem okolnosti zatekao u osobi ovog potpisnika, tada je predložio da se medijski produkt što nastaje izravnim spojem industrije lijekova i industrije vijesti obilježi posebnim nazivom – infarmacija. Poželjno je dodati optimistički tonalitet: kada se nad zajednicom nadvije opasnost zdravstvenog porijekla, nevolja u vidu smrtne prijetnje, najvažnije je građanstvo mobilizirati kvalitetnim i provjerenim infarmacijama.
Danas, jedanaest godina kasnije, nevolja je umnogostručena: ljudi masovno obolijevaju i umiru, bolnice proširuju kapacitete šatorskim odjelima, zdravstveni sustav puca po šavovima, državna vlast zavodi izvanredno stanje i propisuje stroge restrikcijske mjere… a jedan naoko nevažan detalj ukazuje na ozbiljne promjene u polju medija i slobodnog tržišta: vodeći dnevni list, naime, nije svojim čitateljima podijelio sto tisuća zaštitnih maski!
Zašto, do vraga? Otkud taj manjak galantnosti i odsustvo brige prema čitateljima? Što je to danas suštinski drugačije nego u svibnju 2009.? Zar se koronavirus, kao i H1N1, ne širi kapljičnim putem, te se barijere na njuškama čine krajnje poželjnim pomagalima? Zar iskustvo neposredne stvarnosti svakog laika ne upućuje na zaključak da je svinjska gripa bila mačji kašalj u odnosu na covid-19? Zašto onda medijska kompanija voljenoj publici nije podijelila sto tisuća blijedozelenih maski, stavljajući po jednu uz svaki primjerak novina?
Zato jer zaštitnih maski, naravno, nema.
Zaštitne maske postale su najtraženija roba na opustošenom tržištu. Tko ima sreće ili dobru vezu u apoteci, nabavit će surogat od platna koji poslije nekoliko pranja postaje neupotrebljiv. Nezaštićeni pojedinci kreću se golousti opasnim okolišem. S alkoholnim antisepticima i zaštitnim rukavicama vrlo je slično, sve teže ih je dobaviti i na crnim burzama. Stariji primjerci građanstva sjećaju se vremena kada je vladala nestašica kave, ali nije manjkalo respiratora. Prvaci režima pobožno gledaju u nebo i sklopljenih dlanova čekaju avione sa spasonosnim donacijama istočnih i arapskih diktatura, ne bi li opremili barem zdravstvene radnike… Stvarnost je, pogurana višom silom, preko noći postala poprište radikalnih reperkusija logike kapitalističkog tržišta: ukazala se kao kapitalipsa. Mediji su, prema očekivanju, hitro prilagodili paletu svojih usluga. Stotinu tisuća besplatnih maski za voljenu publiku? Ma dajte, molim vas…
A zatim slijedi nagli percepcijski zaokret. Ili ipak salto? U svakom slučaju, izveden je po istoj onoj matrici kada diskurs sponzora diktira diskurs informacija, s tim što je sponzor ovoga puta sam vladajući režim, čija je nagomilana izvršna moć dovoljno magnetična da privuče dodatnu medijsku lojalnost. Dakle: u javnosti je otvoreno pitanje da li nas zaštitne maske zaista štite od zaraze, tj. koliko su one korisne, tj. da li su nam uopće potrebne, da bi u finalu rasprave službeni autoriteti izrekli svoje diplomatično ali jedinstveno ne. Ne, voljena publiko (!), zaštitne maske vam nisu potrebne (!), a daleko od toga da bi bile obavezne (!), osim ako ste već zaraženi koronavirusom, pa ćete uz pomoć maske smanjiti mogućnost prenošenja zaraze drugome.
Obrat je u hrvatskom slučaju bio i vizualno dočaran, jer su se u drugoj polovici ožujka članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite, tijela koje trenutno vlada zemljom, na redovnim konferencijama za štampu danima pojavljivali s maskama preko lica, dajući naciji primjer uzorna ponašanja, da bi ih zatim, u jeku nestašice zaštitnog artikla, složno skinuli. Kada su novinari pitali čemu ta nagla promjena, vodeći epidemiolog je iznio službeni stav: „Nošenje maski nema nikakvog smisla kod zdravih ljudi. Oni koji su bolesni, dobro je da nose maske, mada nije nužno. Mi nismo dali preporuke za nošenje maski za osobe koje su zdrave, niti mislimo da su te preporuke korisne.“
Zašto su se onda pripadnici Stožera u svojim redovnim ukazanjima naciji ranije pedantno maskirali? Zašto je ministar zdravstva dao cijeli niz televizijskih intervjua s maskom preko nosa i usta, a danas mu ne pada na pamet da njome ukrasi lice? Je li u međuvremenu došlo do nekog spektakularnog otkrića koje je uzrokovalo drastičnu promjenu garda? Ili se naprosto radi o tome da običan svijet do zaštitne maske ne može doći, pa bi daljnje demonstriranje uzornog ponašanja moglo izazvati samo kontraučinke?… Takvim pitanjima novinari nisu zamarali članove kriznog menadžmenta, a suprotna mišljenja mnogih liječnika – da su, naime, zaštitne maske ipak korisne – nisu zadobila službeni status.
Kako bi, pobogu, i mogla? Može li ono što je nedostupno biti proglašeno neophodnim, a da sistem sebi teatralno ne ispuca metak u glavu, na redovnoj konferenciji za štampu?
Na što bi to uopće sličilo da ekspertni pripadnik Kriznog stožera kaže kako su zaštitne maske, ako ne nužne, a ono barem dobrodošle, kada građanin obični do maske ne može doći? Bio bi to implicitni poziv na revolt u uvjetima kada se zahtijeva maksimalna disciplina i poslušnost, jer bi građanina običnog, po svemu sudeći, preplavio osjećaj nemoćna bijesa, utoliko manje kontroliran što mu je jasnije predočen status žrtvovanog: Pa gdje su maske, bando razbojnička?!
Rijetki oboljeli od zdravog razuma, makar ne posjeduju nikakva stručna i medicinska znanja, stoga se odaju izdajničkim sumnjama. Što ako je kategorični sud o beskorisnosti zaštitnih maski posljedica brige za zaštitu poretka, a ne brige za zaštitu ljudi? Što ako je poredak važniji od ljudi? Zar bi bio prvi put da su odlučne medicinske preporuke isporučene na osnovu trenutnih tržišnih prilika? Zar prije jedanaest godina upravo time nije bila motivirana razdioba stotinu tisuća zaštitnih maski uvaženoj medijskoj publici? Samo što je tada tržište još uvijek bilo kapitalističko, a danas je kapitaliptičko, naime takvo da ga – umjesto uobičajenog obilja – krasi obilje nedostataka. Što dakle ako je nekadašnju ulogu infarmacije, shodno prilikama, preuzela dezinfarmacija?
Koliko se iz laičke perspektive može razumjeti, ljudi u današnjem svijetu masovno obolijevaju zbog napada agresivnog virusa, ali većim dijelom umiru zbog nedostataka – zbog nedostatka respiratora, nedostatka bolničkih kreveta, nedostatka medicinske opreme, nedostatka pristojno plaćenoga zdravstvenog osoblja, ukratko: ljudi umiru zbog nedostatka pravednog i humanog sustava javnozdravstvene zaštite koji je kapitalizam bez krzmanja razorio i postavio na tržišne osnove, s više-manje zločinačkom namjerom da kvaliteta medicinske pomoći bude adekvatna platežnoj moći pacijenta. Za one s nižom platežnom moći – to jest za golemu većinu stanovništva – sustav je programski osiromašen, učinjen dovoljno jeftinim da se približi ekonomskoj održivosti, sa zdravljem korisnika kao zadnjom stavkom u bilanci.
Oboljeli od zdravog razuma pomišljaju dakle da su masovne smrti, uz onu prirodnu, uzrokovane očiglednom društvenom nepogodom. Pitaju se: što ako je u sadašnju „široku društvenu borbu protiv zdravstvene krize“ – uključujući medijski posredovano izvještavanje i uzbunjivanje javnosti – uključena ista doza sistemske okrutnosti koja je do krize dovela? Tim više jer je odlučeno da se, radi širine ovlasti i olakšanog manevriranja, epska bitka vodi u formaciji policijske države, s odgovarajućim komandnim kadrom. Ima li možda ta formacija mandat da izvede čudo, da zaustavi bolest i spasi glavnog uzročnika smrti?
Zaštitna maska tako dobiva na metaforičkoj cijeni i postaje nabijena značenjima, između ostalih i onim raskrinkavajućim. Ne čini se nimalo slučajnim, na primjer, što je u kratkome roku niz zdravstvenih radnika u Hrvatskoj kažnjen upozorenjem pred otkaz jer su se drznuli javno požaliti kako u njihovim ustanovama nedostaje zaštitnih maski. Postoji evidentan interes da istina o stanju zdravstvenih institucija ne izlazi na vidjelo. Zašto bi onda bila poželjna istina o stanju izvan institucija? Ili istina o važnosti artikla kojeg nema?
Oboljeli od zdravog razuma, primjerice, mogu izdajnički uzgajati i ovakve dvojbe: ako je preporučeno da zaštitne maske nose zaraženi koronavirusom, da ne bi prenosili zarazu na druge, što je s onima koji su zaraženi ali zbog perioda inkubacije još uvijek ne pokazuju simptome bolesti, ili pak s onima – kakvih je navodno jako mnogo – kod kojih se simptomi neće ni pojaviti ali će ipak biti prenosioci zaraze? Tko od nas može unaprijed znati da ne pripada jednima ili drugima? Ne bi li onda odgovoran vladajući autoritet – posvećen isključivo zaštiti ljudskih života, zanemarujući sve ostale parametre aktualne makabrične ekonomije – imao moralnu obavezu preporučiti da maske ipak nosimo svi, kako bismo osnažili kolektivnu zaštitu i spriječili makar minimalni procent oboljenja i posljedičnih smrti? Ili, ako su maske doista izlišne, da ih ne nosi nitko?
Ali maski, jebi ga, nema. Nije preporučljivo preporučivati nepostojeće.
Ovaj potpisnik – da ne bude zabune – najmanje je zainteresiran za pitanje jesu li ili nisu zaštitne maske korisne. Kao nestručnjak, uostalom, o tome ništa ne zna. No ono što privlači pažnju jest plastelinska priroda „stručnih preporuka“ u okolnostima izvanrednog stanja, prilagođavanje kategorično plasiranih istina interesima vladajuće moći, dok ti interesi ovise o mnogim faktorima, o tržišnom višku ili tržišnome manjku – recimo – da bi se zatim savezničkim djelovanjem vodećih medija i vodećih sponzora, vlasti i vlasti, industrija vijesti bezbolno priklanjala duhu vremena i nakon jedanaest godina – recimo – načinila iskorak od infarmacija do dezinfarmacija, odnosno od širokog asortimana onog što je nepotrebno do kardinalnog nedostatka onog što je neophodno.
Misliti svojom glavom u takvom ambijentu nije od naročite koristi. Za razliku od virusne zaraze, bolest zdravog razuma je, srećom, pod kontrolom. Nije isključeno da neveliki broj okuženih uskoro bude silom ispraćen u kakvu karantenu, izdašno opremljenu spravama za mučenje. Tamo će do mile volje moći utvrđivati ono što su dosad zasigurno naučili – da kapitaliptičko tržište, skupa s medijskim sektorom, funkcionira na modelu poruge i potražnje.
Autor: tacno.net
