U nedostatku jasne pravne regulative, proces povrata imovine predratnim vlasnicima i njihovim nasljednicima u poljskoj metropoli zadnjih se godina pretvorio u izuzetno unosan biznis. Umjesto ispravljanja tobožnjih povijesnih nepravdi, proces je rezultirao enormnim bogaćenjem šačice poduzetnika s dobrim političkim vezama, koji su se dočepali brojnih vrijednih nekretnina na štetu gradskog proračuna i nekoliko desetaka tisuća ljudi nastanjenih u socijalnim stanovima
Antoni Wiesztort
U razdoblju od 1945. do 1964. kao feniks iz pepela, Varšava se podigla iz hrpe ruševina. U periodu sličnog vremenskog trajanja, dvije dekade od 1994. do 2016., uz pomoć historijske manipulacije, dogodio se transfer imovine vrijedne više milijuna dolara od najsiromašnijih slojeva društva prema jedan posto novih magnata povezanih – kakve li ironije – s privatnim tvrtkama “Fenix Capital”, “Prometeusz” i drugima. Proces restitucije vlasništva u Varšavi dosad je ljudima nanio nepravdu opsegom i dubinom nemjerljivo veću nego toliko osuđivana nacionalizacija koja se dogodila nakon 1945. Upitno je koliko je poljska politička klasa, koja se hrabro obračunava s “povredama privatnog vlasništva” nanesenim u prošlom sistemu, sposobna suočiti se s posljedicama masovne krađe koja se dogodila u sistemu za koji je u potpunosti odgovorna ona sama.
Grad ruševina – grad mitova
“Britanac Gerald Cadogan, glava stare plemićke obitelji, vlasnik je tri tisuće stanova i šesto kuća koje iznajmljuje onima koji si mogu priuštiti stanovanje u prestižnoj londonskoj četvrti Chelsea. Američki kralj nekretnina Donald Trump posjeduje oko dva milijuna kvadratnih metara uredskog i stambenog prostora na Manhattanu, koji vrijede 2,5 milijarde dolara, a japanski milijarder Gensiro Kawamoto u svoje je vrijeme samo u Kaliforniji i na Havajima kupio oko tisuću stanova i kuća za iznajmljivanje. Dok u Poljskoj (…) stanari uživaju toliku zaštitu da se vlasnici boje ikome iznajmiti stan”.1
Tako je na stranicama desničarskog tjednika Wprost u listopadu 2004 g. novinar Krzysztof Trębski lobirao za historijsku promjenu poljske stambene politike – ukidanje regulacije cijena stanarina u starim zgradama, uvedene deset godina ranije kako bi se ublažilo socijalne posljedice tranzicijske šok-terapije i privatizacije stambenog fonda. Na tu su kontra-reformu, koja je konačno zaživila 2005. kada je vlast obnašala koalicija lijevog centra, najviše računali postojeći vlasnici ili oni koji su pretendirali na vlasništvo varšavskih nekretnina za iznajmljivanje. Broj izvršenih “povrata” imovine u okviru procesa restitucije otada je rastao dvostruko ili trostruko na godišnjoj razini.2
Kao opravdanje za liberalizaciju cijene najma trebala je poslužiti činjenica da je “većina onih koji su povratili vlasništvo nad nekretninama, iste dobila u očajnom stanju”. Autori ovakvih iskaza ne vide nikakvu kontradikciju u slikama razrušene metropole koje cijela Poljska gleda svake godine preko svih medija prilikom obljetnice Varšavskog ustanka. Oštećeni vlasnici baš i ne vole kad ih se podsjeti da je u ratu razrušeno čak 85 posto stambenih zgrada3 te da je za njihovu obnovu i ponovno dovođenje u funkciju bilo potrebno, između ostalog, 50 milijuna sati dobrovoljnog rada na radnim akcijama, 91 milijarda (današnjih) zlota iz državnog proračuna4 i 600 milijuna cigli doveženih iz ruševina drugih poljskih gradova.5 Jedna od zgrada, 1945. obnovljena uz pomoć stanara, a zatim jedna od prvih privatiziranih nakon liberalizacije cijena najma 2005., nalazila se na adresi Nabielaka 9. Tada je na toj adresi stanovala Jolanta Brzeska, aktivistica koja je ubijena nakon petogodišnje borbe s novim privatnim vlasnikom.6
Veliki bailout
Sve skupa, prema nepotpunim podacima koje su dale varšavske gradske vlasti, od 1994. do 2016. u privatnim rukama završilo je 3229 nekretnina7 – uglavnom stambenih zgrada nastanjenih s 40 do 60 tisuća obitelji koje su se svakodnevno suočavale s prijetnjama deložacije. Pored takozvanih “povrata u naturi”, novim vlasnicima ponuđene su “novčane odštete”, a na taj je način samo u zadnjih šest godina iz gradskog proračuna isparila milijarda zlota. Troškove krize koju su same prouzročile, vlasti su prebacile na stanovnike Varšave. “Povijesna pravednost” u praksi je izgledala tako da su imetak najbogatijih isfinancirali najsiromašniji. Primjera radi, godine 2012. gradske su vlasti donijele odluku o privatizaciji školskih kantina, što je prema procjenama trebalo donijeti uštedu od 10 milijuna zlota godišnje – najvećim dijelom otpuštanjem 186 kuharica.
Najviše je kantina – čak 30 koje su opterećivale proračun za 3,5 milijuna zlota – nestalo baš u samom centru grada, gdje je privatizacija uzela najviše maha, a porast cijena obroka samo u osnovnim školama pogodio 3895 djece.8 Sa sličnim su se rezovima suočili i ostali gradovi u Poljskoj – zemlji u kojoj milijun djece živi u krajnjem siromaštvu, a pola milijuna je gladno ili pothranjeno.9 Desetak tisuća varšavske djece riješilo je ipak mnogo važniji, povijesni problem – 38 milijuna zlota ušteđenih privatizacijom kantina iz centra grada kroz proteklih jedanaest godina, pojela je isplata restitucijske “kompenzacije” samo jednoj osobi – Marzeni Kruk. Nju je takav bailout koštao dugogodišnje dobre pozicije u Ministarstvu pravosuđa,10međutim, o povratku javnih kantina nema niti govora.
Posljedice politike spašavanja jedan posto elite ipak su najsnažnije osjetili stanari, čak i oni koji žive u socijalnim stanovima koji nisu bili izravno ugroženi privatnim preuzimanjem. Naime, rastuća sredstva potrebna za isplate “odšteta” pratio je porast cijene najma socijalnih stanova. Kao dio Višegodišnjeg programa upravljanja stambenim resursima iz 2008. godine cijena najma za gotovo sto tisuća stanova preko noći se više nego udvostručila.11 Stambena politika izložena u navedenom programu zapravo je kopija promijena koje je 1998. godine od poljskih lokalnih vlasti zahtijevala Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID),12 prema kojoj je trebalo omogućiti rast stanarina sve dok one ne dosegnu pet puta veću vrijednost.
Pokapanje Bieruta
Polovica svih korisnika socijalnih stanova nije se uspjevala izboriti s ovom antisocijalnom reformom, odnosno više nije uspjevala redovito plaćati stanarinu: vlasti su im zbog toga počele naplaćivati tzv. “kaznene stanarine”, odštete za gubitak potencijalne dobiti od iznajmljivanja stanova stanarima koji bi mogli uredno plaćati svoju stanarinu. Takva politika donijela je veliki rast prihoda gradske blagajne i dramatičan porast zaduženja stanara: 2007. gradske su vlasti uprihodile od njih oko 150 milijuna zlota, a do danas je taj iznos narastao na pola milijarde.13 Stanarske organizacije godinama ukazuju na politički karakter toga duga, zahtjevajući njegovo potpuno poništavanje. S njihovim mišljenjem, prema kojem gradske vlasti na nezakonit način geneririraju dodatni profit, složio se u svibnju 2016. pučki pravobranitelj. Istaknuo je da je praksa “kaznene stanarine” kojom se vlasnika obeštećuje za gubitak potencijalnog profita u konkretnom slučaju naprosto nelegalna, jer je fundamentalna karakteristika socijalnih stanova ta da oni ne trebaju donositi nikakav profit.14
Iz te perspektive, restitucija shvaćena kao proces ispravljanja “povijesne nepravde”, razotkriva se kao ništa drugo nego prilika za provođenje katastrofalnih socijalnih rezova i redistribuciju dobiti u korist elite, potpuno se uklapajući u neoliberalni model upravljanja. Diskreditirana figura Bolesława Bieruta, prvog čovjeka postratne Poljske i autora dekreta kojim su 1945. nacionalizirana zemljišta na području Varšave (vidi okvir), pokazala se izuzetno upotrebljivom za masovnu pljačku koja je do danas oštetila više ljudi, na puno ozbiljnije načine, nego što bi odustanak od restitucije oštetio nasljednike spornih nekretnina koji bi izgubili potencijalne izvore profita od vlasništva. Parazitiranje na plodovima silnog društvenog rada, kolektivne obnove Varšave, liberalna je verzija borbe s komunizmom, te iste borbe koju svakodnevno vode nacionalisti, dvadeset i sedam godina nakon kapitalističke šok-terapije. Ako Varšavu, nekad zakopanu u moru ruševina, danas otkopamo iz mora mitova, jasno se vidi da je upravo restitucija vlasništva najveća pljačka u njenoj poslijeratnoj povijesti.
Ipak, nema naznaka da će čak i najveće afere i skandali povezani s tzv. “preprodavačima prava na nekretnine” i “kuratorima” imovine stopedesetgodišnjih vlasnika, prisiliti elite ili mainstream medije da odbace mit o “dobrom nasljedniku” koji zaslužuje pravdu. Tako je u rujnu ove godine, gradonačelnica Varšave Hanna Gronkiewicz-Waltz, zajedno s najavom zaustavljanja sljedećih skandaloznih “povrata”, obećala da će pokušati taj problem regulirati uvođenjem zakona koji će preciznije odrediti način rekompenzacije štete počinjene… nasljednicima. Drugim riječima, cijeli narod treba neprestano graditi svoju elitu. Gradonačelnica je naglasila da “za Varšavu nema važnijeg pitanja od konačnog pokapanja Bieruta. Jer će tada konačno biti dovršena tranzicija u Poljskoj”.15 Poljski kapitalizam, koji se još uvijek dobro skiriva iza leđa tobožnjeg komunizma, nikako se ne namjerava sam suočiti s vlastitim grijesima.
* Antoni Wiesztort je aktivist anarhističkog kolektiva Syrena. Tekst je izvorno objavljen u rujanskom broju poljskog izdanja Le Monde diplomatiquea, pod naslovom”Największa grabież w powojennej historii stolicy“.
S poljskog prevela: Anja Vladisavljević
