Na sastanku pod nazivom “EU Sustainable Energy Week” koji se održao prošloga tjedna u Bruxellesu, prisutni su izrazili zabrinutost oko utjecaja klimatskih promjena na energetske mreže diljem Europe.
Zaključeno je da su zbog zastarjele infrastrukture najugroženije energetske mreže u srednjoj i istočnoj Europi, te se pristupilo izradi strategije za ublažavanje utjecaja klimatskih promjena na energetsku infrastrukturu. Sastanak je povod da sami propitamo dijalektiku ovih opasnih sila.
Jang u ovome jinu je izloženost infrastrukture za fosilna goriva. Na primjer, vrlo vjerojatno neće više biti moguće hidrauličko iskapanje ukapljenog plina iz škriljca. A zbog podizanja razina mora stradat će i dokovi za ukapljeni plin. Drugim riječima, europska strategija zamjene ugljena ukapljenim plinom mogla bi propasti prije nego što se uopće realizira. Najizloženiji će biti cjevovodi i plinovodi, a posebno oni u područjima permafrosta koji se upravo topi znatno brže nego što je originalno bilo predviđeno. Na spomenutom sastanku, šteta od klimatskih promjena po energetsku infrastrukturu procijenjena je na milijarde eura godišnje do kraja stoljeća. No, jang u ovome jin-jangu je što će nastradati i infrastruktura vezana za struju, a možda i sama nuklearna postrojenja.
Najstrašnija informacija ova je posljednja: manjak vode dostupne za hlađenje nuklearnih postrojenja mogao bi uzrokovati probleme u nuklearnim elektranama. Nuklearke posebno mnogo vode troše tokom ljetnih mjeseci. No, osim suša, nuklearke su ugrožene i poplavama (Fukushima), ali i požarima. Nuklearke (diljem svijeta), nisu građene za klimatske promjene, konstatirali su autori Flavelle i Lin za Bloomberg . Nuklearke moraju kontinuirano upumpavati vodu u jezgru reaktora kako bi zadržali točno određenu temperaturu. I poplave i suše mogu prekinuti dotok te vode što može uzrokovati postupno usijanje jezgre koja se potom rastopi, iscuri van iz kontejnera, i pusti po život štetnu radijaciju u atmosferu.
Čista, ali opasna energija
Mnogo se rasprava vodi u znanstvenim krugovima o tome mogu li nuklearke zaustaviti klimatske promjene. Oni koji smatraju da mogu fokus stavljaju na činjenicu da je nuklearna energija čista – što znači da se u procesu dobivanja struje iz nuklearne elektrane ne emitiraju staklenički plinovi. To je svakako točno, i taj argument ima svoju punu snagu u okolini stabilne atmosfere bez klimatskih promjena. No, to više nije situacija u kojoj se svijet danas nalazi. Europski znanstvenici izračunali su da porast od samo 1 stupnja Celzijusa smanjuje proizvodnju struje u nuklearki za 0,5 posto uz uvjet normalne termalne efikasnosti. Međutim, u vrijeme suša i toplinskih udara, proizvodnja se smanjuje za dva posto po stupnju Celzijusa jer su, kako objašnjava studija “The Impact of Climate Change on Nuclear Power Supply” rashladni pogoni nuklearne elektrane ograničeni zakonima fizike i pristupu vodi za hlađenje. Također, u situacijama klimatskih ekstrema, vjerojatno će najlakše biti ugasiti nuklearnu elektranu u slučaju radikalnog nedostatka vode, što je samo po sebi opasno, a imat će negativan utjecaj na društvo i ekonomiju. Tome smo već imali priliku svjedočiti 2003. kada je zbog toplotnog udara bilo ugašeno 30 nuklearki diljem Europe ili im je smanjen output. Aktualni val vrućine mogao bi uskoro prisiliti Francusku na gašenje nekih od 58 nuklearnih elektrana ukoliko ostanu bez vode za hlađenje postrojenja.
No, posebno su klimatskim promjenama izložene nuklearke u SAD-u (54). Osim što su već sada izložene i sušama, i poplavama i požarima, one su još i u privatnom vlasništvu. Efekti toga bili su vidljivi već nakon Fukushime. Kako navode Flavelle i Lin u Bloombergu, umjesto strukturnog redizajna i učvršćenja nuklearki u SAD-u nakon Fukushime, privatni vlasnici išli su linijom manjeg otpora. Činili su to uz dozvolu “U.S. Nuclear Regulatory Commission” (Nacionalne regulatorne komisije, NRC) koja je dopustila tek učvršćivanje pojedinih izloženih dijelova nuklearki, no nije inzistirala na strukturnom redizajnu koji bi omogućio da ove elektrane budu otpornije na klimatske katastrofe.
Klimatske promjene dakle utječu na nuklearne elektrane na dva načina: smanjenjem njihove efikasnosti i produktivnosti te izloženošću samih elektrana mogućim prvo klimatskim, pa onda i nuklearnim katastrofama. Smanjena efikasnost nuklearki vjerojatno će dovesti do iznenadnih skokova u cijeni struje, ali može uzrokovati i disbalans u upravljanju vodnim resursima jer će u situaciji potencijalne opasnosti osiguranje nuklearki postati prioritetom, što znači da će se bioraznolikost rijeka žrtvovati kako bi se spriječilo nove katastrofe poput Fukushime ili Černobila.
Diljem svijeta postoji više od 400 nuklearnih elektrana koje rade u više od 30 zemalja. U SAD-u nuklearke generiraju 20 posto ukupne energije, u Japanu 25 posto, a u Rusiji 54 posto. Zemlje najovisnije o nuklearnoj energiji su europske. Francuska 76 posto svoje energije dobiva iz nuklearne energije, Belgija 54 posto, a Švedska 42 posto. Nuklearna energija, iako čista, u kombinaciji kapitalističkih uvjeta proizvodnje i klimatskih promjena definitivno ne može biti željeno rješenje, jer je, kao što vidimo na primjeru SAD-a i globalna sigurnost sekundarna pred prioritetom kratkoročnih profita.
