Foto: tačno.net
Eto, konačno je svečano otkriven. Spomenik u Zagrebu o kojemu smo već pisali i koji je pokriven stajao mjesecima zbog povijesno lažnog naziva „Spomenik žrtvama holokausta“. A onda se ekipa Možemo! koja je vlast u Zagrebu premoćno osvojila lukavo dosjetila kako riješiti problem nezadovoljstva Židovske općine, i odlučili su nekadašnji drčni aktivisti da mogu i hoće posegnuti za starom domobranskom navadom: ni tamo ni ovamo, pa su uz postojeći natpis samo dodali „i Nezavisne države Hrvatske“. Tako se sada na spomeniku koči bastardni naziv „U spomen na žrtve holokausta i Nezavisne države Hrvatske“, a na čije otkrivanje naravno da nisu došli oni kojih se stvar najviše tiče – predstavnici Židova.
Autor Heni Erceg
No ovo je priča o spomenicima kao stalnim žrtvama povijesnog redizajna, kao promjena kolektivne memorije zbog trenutačnih političkih prilika koje dođu i prođu, a da pri tome za sobom ostave izbrisanu ili iskrivljenu povijesnu istinu. Rat u Ukrajini, na primjer, nije samo uspio da se grijeh agresije ruskog vodstva prenese na čitav narod i preko noći ga učini kolektivnim krivcem za krvavi napad na Ukrajinu, da izolira građane, onemogući im kretanje izvan Rusije, uz redikuloznu zabranu rada ruskim umjetnicima po evropskim državama, nego su sada na red došli i spomenici.
Doista, kakve veze ima Ernst Thälmann s ludilom Vladimira Putina? I kako je moguće da se u civiliziranoj Njemačkoj traži rušenje jednog spomenika, točnije da ga se demontira, rastopi, a da se prihod od rastaljenog Thӓlmanna donira Ukrajini? Na zahtjev Kršćansko demokratskog saveza, CDU, traži se naime demontaža spomenika jer da Putin nije prebolio raspad SSSR-a i želi ga uskrsnuti, a da na spomeniku stoji srp i čekić, a i sam je Thӓlmann bio komunist. U časno vrijeme toga pokreta. I eto refleksnog revizionizma, zloupotrebom jednog rata, iako je Rusija već tri desetljeća korumpirana, kapitalistička država na čelu s carističkim diktatorom.
Da je riječ o Hrvatskoj čuđenja ne bi bilo, jer ovdje su odavno u zrak odletjeli svi spomenici antifašizmu, ali Njemačka… i baš Ernst Thälmann kojemu je spomenik podignut u berlinskom kvartu Pankow još 1986. na njegov stoti rođendan, visok je 15 metara, nosi komunističke simbole i stisnutu šaku, znak njegove antifašističke organizacije, a djelo je poznatog sovjetskog kipara Leva Efimovicha Kerbela. I kako cinično: Ukrajinca i Židova. A tko je bio Ernst Thälmann – kojemu bi spomenik rušio CDU čiji je utjecaj u berlinskom Pankowu neznatan, ali konzervativcima svesrdnu pomoć pruža jaka stranka Zelenih koja, ignorirajući nacističku prošlost, revizionizam pozdravlja, jer da su još 90-tih oni tražili uklanjanje spomenika, no kazano je da je pretežak za rušenje, da bi 2014. kip i prostor oko njega bili proglašeni spomeničkom baštinom?
Bio je komunist, antifašist i žrtva nacizma. Od 1925. do 1933. šef je Komunističke partije Njemačke, da bi ga dolaskom Hitlera na vlast uhapsio Gestapo i strpao u samicu gdje će provesti iduću deceniju. Iz njemačkog ga zatvora, podvrgnutog stalnom mučenju, neće izvući ni kratkotrajni pakt Staljina i Hitlera, jer Staljin nije tražio njegovo oslobađanje, budući, poznato je, nije volio jake ličnosti među komunističkim vođama, pa će Thӓlmanna 1943. prebaciti u koncentracijski logor Buchenwald i ubrzo ubiti, po nalogu samog Hitlera. Njemačka nacija opterećena stigmom nacističkog zla trebala bi biti ponosna upravo na Thӓlmanna kao jakog simbola njemačkog antifašizma čije su ime tokom španjolskog građanskog rata nosile brigade njemačkih dobrovoljaca-antifašista, a u jednom selu u Hrvatskoj 15. kolovoza 43. osnovana je, od boraca njemačke nacionalnosti, u sastavu Drugog hrvatskog korpusa NOB-a, četa Ernst Telman. I ta je partizanska družba bila jedina antifašistička jedinica u okupiranoj Evropi sastavljena od boraca njemačke narodnosti.
Sada bi zbog tobožnje odanosti Ukrajini trebao stradati upravo spomenik jednom njemačkom antifašistu i komunistu, baš kao što je Hrvatska u ime nacionalizma i odanosti bivšoj ustaškoj državi na vrijeme srušila više od tri tisuće spomenika antifašistima i partizanima.
No, utjecaj struke u Njemačkoj za sada nadmašuje onaj politički, pa je u Berlinu spomenik Thӓlmannu poslužio kao središnji dio za oživljavanje trga u četvrti Pankow, oko njega je postavljeno pet crvenih blokova, a 10 epizoda filma koji govori o njegovu životu s idealom antifašizma može se pogledati pomoću kodova na blokovima. I Uprava za kulturu toga berlinskog okruga odbacuje prijedlog demokršćana i Zelenih, te ističe kako „svakako postoje bolji načini da se pomogne Ukrajini, bez uništavanja kulturnih dobara“, i da „su sovjetski spomenici još uvijek pod zaštitom“. To kao upozorenje ako bi se slična namjera rušenja proširila i na ostale spomenike u Berlinu, zaštićene njemačko-sovjetskim sporazumom iz 1990., kada se Njemačka obavezala sovjetske spomenike čuvati i održavati.
Kako bilo, rat u Ukrajini poslužio je eto kao prilika i onima koji bi to, zbog svoje zloćudne prošlosti, najmanje smjeli, da pokušaju poniziti svoju antifašističku tekovinu. I da, svaka sličnost s Hrvatskom sasvim je slučajna.
