Ilustracija: Lucija Mrzljak
Marco d’Eramo
Status UNESCO-ove lokacije svjetske baštine tretira se kao iznimno odlikovanje i stvar kulturnog i međunarodnog prestiža neke zemlje. No u slučaju gradova, ta počast dolazi uz nemalu cijenu pretvaranja gradskog krajolika u puku historijsku fasadu za turističku industriju, uslijed egzodusa stanovništva iz njegovih u sve više muzeificiranih povijesnih dijelova. Poželjno odlikovanje tako postaje neželjenom smrtnom presudom gradskom životu
Poražavajuće je promatrati smrtnu agoniju tolikih gradova. Sjajni, opulentni, hektični – stoljećima, ponekad tisućljećima, uspjeli su preživjeti nepredvidivost povijesti: ratove, epidemije, zemljotrese. Sada, međutim, jedan za drugim venu, prazne se, bivaju reducirani na teatarsku kulisu ispred koje se inscenira beskrvna pantomima. Gdje je nekoć bujao život, a nervozne se mase ljudi probijale laktima, naguravajući se, sada ćete zateći samo snack barove i štandove – jedne nalik drugima – koji prodaju “lokalne specijalitete”: marame, batik majice, ogrtače za plažu, narukvice. Što je nekoć bila živa bujica, puna krikova i bijesa, danas je svedeno na sigurnu, bezopasnu mjeru putnih brošura. Smrtna se presuda izdaje u elegantnoj zgradi u Parizu – Place de Fontenoy, 7. arondisman – nakon dugotrajnog birokratskog procesa. Presuda dolazi u obliku etikete koju nije moguće ukloniti – pečat, impregniran zauvijek.1
UNESCO-ov “Popis svjetske baštine” je poljubac smrti. Kada se ta etiketa jednom dodijeli, život grada je ugušen, spreman je za taksidermiju. Taj urbicid (grozna riječ) ne vrši se s namjerom. Upravo suprotno, čine ga u najboljoj vjeri i s najuzvišenijim intencijama: kako bi se prezervirala – neizmijenjena – “baština” čovječanstva. Kao što sama riječ sugerira, “prezervirati” znači mumificirati, smrznuti, spasiti nešto od propadanja; no ovdje to znači i zaustaviti vrijeme, fiksirati objekt kao na fotografiji, zaštititi ga od rasta i promjene. Postoje, naravno, spomenici o kojima je nužno voditi računa. No da je Akropola bila pod konzervacijskom obavezom 450 pr. n. e., danas ne bismo imali Partenon, propileje ili Erehtej. UNESCO bi bio zgrožen Rimom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, koji je proizveo zadivljujući potpuri neoklasicizma, manirizma i baroka.
Nije nemoguće postići ravnotežu između izgradnje i prezervacije, osigurati život u gradovima punima muzeja i umjetničkih djela, umjesto u mauzolejima s prikačenim prigradskim spavaonicama. Ne tako davno, nakon trideset godina ponovno sam posjetio San Gimignano. Nije više bilo nijedne prave mesnice, voćarnice ili pekarnice unutar njegovih zidina. Kada bi njegovi barovi, restorani i suvenirnice navečer zatvorili vrata, u starom se gradu nije moglo zateći ni jednog jedinog stanovnika – svi oni danas žive izvan njegovih zidina, u modernim stambenim blokovima u blizini šoping-centara. Unutar samih zidina, sve je pretvoreno u kulisu za kostimiranu srednjovjekovnu dramu, s neizbježnim proizvodima “izmišljene tradicije” kao pratećom komercijalnom ponudom. Što manji grad, to brža njegova propast.
Luang Prabang u sjevernom Laosu doživio je istu sudbinu. Povijesni centar grada sada je klopka za turiste. Njegove kuće su pretvorene u hotele i restorane, a uobičajeni ulični štandovi prodaju iste ogrlice, pletene torbe i kožne remene koje zatičemo i svugdje drugdje u svijetu. Paradoksalno, neintendirana posljedica pokušaja da se jedinstvenost nekog mjesta sačuva jest njegovo pretvaranje u “ne-mjesto”, replikate kojega nalazimo na svim zaštićenim lokacijama svjetske baštine diljem svijeta. Isto kao što morate napustiti srednjovjekovne zidine kako biste pronašli stvarne stanovnike San Gimignana, tako i ovdje morate biciklirati milju niz Phothisalath Road, preko Phu Vaoa, kako biste došli do mjesta gdje žive Laošani. Ili uzmite Portugal: hodajući Portom, nevidljiva granica s kojom počinje zona svjetske baštine odmah je očita: heterogeno ljudstvo njegova urbanog tkiva kao magijom uzmiče pred monokulturom koju čine hostelijeri, bar-tenderi i konobari u lovu na mušterije, koje odmah prepoznajete po odjeći – kratkim hlačama, planinarskim cipelama – radikalno neprimjerenoj gradskom prostoru. U Velikoj je Britaniji malo koje mjesto toliko mrtvo kao povijesni centri Batha i Edinburgha.2 Upadljivo je da oba mjesta priređuju festivale, što je neizbježna funkcija gradova na popisu svjetske baštine. Venecija ima svoj Festival dei Due Mondi. U drugim slučajevima – Salzburg, Bayreuth – prestižan festival je opravdanje za uvrštavanje grada na UNESCO-ov popis. Ti gradovi dobivaju status svjetske baštine jer već predstavljaju kazališnu kulisu, idilične mrtve prirode. Povratno, kazališne ili glazbene manifestacije koje ta etiketa privlači pružaju im privid nekakve vitalnosti.
Operacija spašavanja pod egidom svjetske baštine i previše često bolest liječi tako što ubija bolesnika. Stari grad Rodos i akropola u Lindosu, oboje na otoku Rodu, tu tezu samo potvrđuju. Spasiti gomilu kamenja ne znači spasiti i grad i njegovu urbanu kulturu. U tom pogledu česta analogija između mjesta kulturne baštine i prirodnih parkova zavarava. Prirodni rezervati se stvaraju kako bi se multiplicirala postojeća flora i fauna. Nasuprot tome, “ljudska fauna” gradova s popisa svjetske baštine prisiljena je bježati kako svakodnevan život u njima u sve većoj mjeri postaje nemoguć. Stanovnici Dresdena, “njemačke Firence”, nedavno su se pobunili protiv te sudbine. Gradu i okolnoj dolini Elbe 2004. godine dodijeljen je status svjetske baštine. No to je podrazumijevalo nemalu cijenu: dobri ljudi Dresdena htjeli su smanjiti čepove u prometu preko Elbe, a za to im je trebao novi most. UNESCO je bio protiv mosta, tvrdeći da bi unakazio krajolik. Stvar je prepuštena referendumu. Većina stanovništva glasala je u korist mosta – i po cijenu gubitka statusa svjetske baštine. Očekivano, UNESCO je status 2009. doista povukao, a građani su u kolovozu iste godine slavili otvaranje svog novog mosta.
No tu je moguće uputiti očit prigovor. Kakvi god bili problemi s popisom svjetske baštine, nije li prijetnja po kaotično bujanje urbanog života iz suprotnog smjera kudikamo opasnija: bezobzirna pohlepa developera, koji će srušiti sve što im se nađe na putu kako bi stvorili prostor za svoje odurne banke, stambene blokove i šoping-centre? Jedan jedini posjet Kini dovoljan je da se stekne slikovit dojam o razmjerima te druge kuge. Slično je u Latinskoj Americi. Jedini glavni gradovi u regiji koji još nisu unakaženi po toj recepturi propadajuća su Havana (iako bi dolazak gusano kapitala iz Miamija to vrlo brzo mogao promijeniti), središte ekvadorskog Quita u kolonijalnom stilu i beaux quartiers Buenos Airesa. U Riju su općine Ipanema i Leblon potpuno uništene. Istina, teško je izabrati između života u muzeju i života u sjeni goleme banke. No opreka između turizma i financijalizacije u stvarnosti je ionako lažna. Turizam je neiscrpna keš-mašina, novac se iz njega beskrajno ekstrahira i reinvestira munjevitom brzinom kompjuterskih algoritama, u neboderima od stakla i čelika u kojima je smješten financijski sektor. Utopijski okoliš o kojemu sanjaju korporacijske elite – kao što ilustriraju prilozi na skupom sjajnom papiru vikend-dodataka tiskovina poput Financial Timesa ili Sole 24 Ore – sastoji se i od financijskih četvrti i gradova-muzeja kulturne baštine. I jedno i drugo zalaskom sunca postaje pustoš; i jedno i drugo je fundamentalno beživotno. Po prevladavajućem shvaćanju, turizam se i dalje smatra nekom vrstom “ukrasa”, nečim što je puka nadgradnja, za razliku od rudnika, čeličana i brodogradilišta “realne” ekonomije. No turizam, skupa s drugim srodnim sektorima, predstavlja jednu od najvećih industrija 21. stoljeća, ako kao kriterij uzmemo količinu novca koju generira. Bilo bi zanimljivo napraviti analizu input-output tokova u turizmu. Bez turizma automobilska bi industrija bila bitno manja, a isto vrijedi i za zračni promet (većina aviona proizvodi se za prijevoz turista), građevinarstvo (hoteli, vikendice, autoputovi) i, naravno, ugostiteljstvo. Turizam je i glavni izvor prihoda financijskog središta svijeta – New Yorka.
Autentičnost na prodaji
Masovni turizam predstavlja najtrajnije naslijeđe poslijeratnog ekonomskog buma. Počeo je 1950-ih, ubrzano se razvijao 1960-ih i 1970-ih. Grčki je slučaj egzemplaran: 1951. samo je 51.000 turista posjetilo tu zemlju; deset godina kasnije brojka se popela na pola milijuna; 1981. iznosila je 5,5 milijuna, a 2007. je dosegnula 18,8 milijuna – gotovo dvostruko od stanovništva zemlje.3 Ne iznenađuje stoga da je kategorija svjetske baštine stvorena 1970-ih. Godine 1972., nakon mnogih godina rasprave, Opća skupština UNECO-a usvojila je Konvenciju o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, koju je otad ratificiralo 190 država. Godine 1976. osnovan je Odbor za svjetsku baštinu, koji dvije godine poslije prvoj lokaciji izdaje status svjetske baštine. Drugim riječima, brend je “lansiran” u doba zamaha svjetske turističke revolucije, a reprezentira i njezina postignuća i ključ njezine trajne samopromocije.4 UNESCO-ov brend turističkoj industriji omogućuje novčane profite na temelju tržišne vrijednosti autentičnosti, slično markama dizajnerske odjeće ili Grand Cru AOC klasifikaciji za vina. Štoviše, proizvođači iz Burgundije sada traže status svjetske baštine i za svoja vina. Kritičku formulu o “žargonu autentičnosti” stvorio je Adorno, a i sama kritika turizma kao aspekta kulturne industrije u uskoj je vezi s idejama Frankfurtske škole. U tom je kontekstu Dean MacCannell u svom nezaobilaznom eseju o turizmu reformulirao tezu Waltera Benjamina, ustvrdivši da neko umjetničko djelo stječe auru tek nakon što je kopirano, a ne prije toga: tek tehnička reprodukcija stvara auru.5 U tom smislu, funkcija UNESCO-a leži upravo u osiguranju certifikata auri.
Marque svjetske baštine nije uzrok turizma, već pečat njegove legitimacije – “dobročiniteljska” institucija koja industriji osigurava ideološko pokriće. Tu stupamo u svijet srednjovjekovne skolastičke filozofije: problema univerzalija, odnosa između riječi i stvari. Etiketa nije sama stvar, no kao što je istaknuo J. L. Austin, riječi posjeduju performativnu moć, a certifikat može biti moćan instrument. Svjetska baština je hegelijanska schöne Seele turističke industrije, lijepa duša koja nam dozvoljava da turističku devastaciju prihvaćamo u ime estetske konzervacije. Antiteza između kulture i turizma, između konzervacije i kapitala nikada nije ni postojala. Titanska sučeljavanja između turističkih operatera koji, s visoko uzdignutim kišobranima, predvode napad turističkih hordi na naše povijesne ruševine i prosvijećenih, herojskih branitelja, koji čuvaju neprocjenjiva blaga naše prošlosti, nikada se nisu dogodila. Ako se manja proturječja između njih i pojave, na umu treba imati poučak Pierrea Bourdieua o ulozi kulturnog kapitala kao subfrakcije nad kojom dominira veća i moćnija frakcija ekonomskog i financijskog kapitala, čak i kada se ova prva bori za veći stupanj autonomije i samoodređenja u odnosu na potonje. Posrijedi je borba unutar dominantnog tabora koja nikada ne dovodi u pitanje granice i moć dominacije kao takve.
Ipak, brend svjetske baštine pati od dvije potencijalno dalekosežne kontradikcije. Prvu bismo mogli nazvati kronološkim fundamentalizmom, po kojemu je sve što je starije ujedno vrjednije konzervacije. Tako iskapanje rimskog zida postaje opravdanjem za zadiranje u veličanstven srednjovjekovni samostan ili lisabonsku katedralu. Druga kontradikcija je više filozofske naravi: kako UNESCO multiplicira mjesta sa statusom svjetske baštine, a čovječanstvo ipak nastavlja i dalje stvarati umjetnička djela (ili se barem nadamo da ja tako), dospijevamo do pitanja: ako je dio globusa već imobiliziran kulturnim “ostacima”, u kakvom će se stanju svijet nalaziti za tisuću godina – hoćemo li svi živjeti na Mjesecu i kupovati karte za posjete planetu svjetske baštine? U temelju toga leži pitanje o odnosu koji taj proces uspostavlja između prošlosti i sadašnjosti. Očito je da sadašnjost proizvodi čudovišta; samo – nije bilo vremena kada to nije činila. Isto se govorilo u Rimu za vrijeme baroka: “Quod non fecerunt barbari, fecerunt Barberini” – što nisu učinili barbari, učinila je obitelj Barberini. A vrijeme nije bilo milostivo: ostavilo nam je gomile trećerazredne klasične literature, dok su bezbrojna remek-djela, uključujući ukupnost klasičnog grčkog slikarstva, zauvijek izgubljena.
U sedamnaestostoljetnom “sporu između starih i modernih”, Bernard Le Bovier de Fontenelle u svojim Dijalozima mrtvih istaknuo je da su stari u svoje doba bili moderni, ali i da je jedina vrlina suvremenih modernih ta da su došli kasnije; užasi suvremenog doba tako možda nisu ništa gori od tada modernih užasa današnjih starih za neko ranije doba. Onakvi kakvi su bili u svoje doba, grčki hramovi – sa svojim čvrstim drvenim krovovima, crvenim i plavim stubovima i obojanim frizovima – izgledali bi nam prizemno, jeftino i šareno, miljama udaljeni od nebeske estetike svojih ruševina. Danas bi panorama Pariza bila nezamisliva bez Eiffelova tornja, no kada je izgrađen za Svjetsku izložbu 1889., denunciran je kao abominacija koja oskvrnjuje krajolik, kao smrtonosna rana za grad. Tko može jamčiti da za dvije tisuće godina o današnjim šoping-centrima neće govoriti kao o arhitektonskim remek-djelima? Nešto slično se već dogodilo s lučkim skladištima na rimskom nalazištu Ostia Antica.
A Italija je i najviše patila od UNESCO-ova žigosanja, s najvećom gustoćom lokacija svjetske baštine. Godine 1909. Marinetti je izjavio da on i njegovi drugovi Manifest futurizma izdaju upravo tu jer “Italiju žele spasiti od gangrene profesora, arheologa, turističkih vodiča i antikvara. Italija je predugo bila tržište za prodavače rabljene robe. Želimo je osloboditi njezinih bezbrojnih muzeja, koji je guše poput nebrojnih groblja”. Za razliku od Marinettija, ja nemam ništa protiv muzeja. Jednostavno se protivim muzeifikaciji kao univerzalnoj kategoriji koja – da se poslužim kantovskom formulom – supsumira cjelinu života nekoga grada i društva. Možda bi se pomislilo da će nakon četrdeset godina UNESCO-ovih operacija sva talijanska baština već biti pod pečatom svjetske baštine, no proces je i dalje gotovo eksponencijalan: jedna lokacija 1970-ih, još pet 1980-ih, dvadeset pet 1990-ih i dodatnih dvadesetak u novom mileniju. Gradovi i regije se sada guraju u red čekanja i opsjedaju UNESO-ove dužnosnike. Poput zemalja koje žele ugostiti Olimpijske igre, a potpuno su, čini se, nesvjesne posljedične štete koja će ih odvući u provaliju, talijanski gradonačelnici, vijećnici i turistički uredi grozničavo teže statusu lokacije svjetske baštine.
No turistički su gradovi ekstreman primjer općenitijeg urbanog problema. Postmoderni kapitalizam je samo intenzivirao reduktivni, modernističko-racionalistički pojam zoninga, koji je dominirao urbanim planiranjem u dvadesetom stoljeću. Zoning se temelji na monofunkcionalnosti: ne spavaš tamo gdje radiš, ne trguješ tamo gdje se zabavljaš. Grad se tako segmentira u strogo odijeljene distrikte – “turistički”, financijski, komercijalni, rezidencijalni, industrijski – koji se nikada ne preklapaju (nikada nećete pronaći bar u sjevernoameričkoj rezidencijalnoj suburbiji). Problem sa zoningom je da su gradovi nastali upravo iz suprotnog razloga: kao mjesta međusobnih spojeva i artikulacija raznolikih ljudskih aktivnosti. Dobronamjerni urbicid UNESCO-a još je jedan korak u smjeru onoga što je ionako već postignuto monofunkcionalnošću. Detroit je potonuo, ali Chicago je preživio: dok je Motor City predstavljao ekonomsku monokulturu, u potpunosti ovisan o automobilskoj industriji, Windy City predstavlja mješavinu koja obuhvaća poljoprivredu, procesuiranje hrane, kemijsku i čeličnu industriju, financije i kulturu, nekoliko sveučilišta i istraživačkih institucija. Svaki grad koji ovisi o jednoj jedinoj industriji – bilo da je riječ o turizmu ili financijama – osuđen je na smrt.
S engleskog preveo: Stipe Ćur[vić
* Marco d’Eramo jedan je od osnivača talijanskog dnevnika Il Manifesto, koji napušta 2012. godine. Članak je izvorno objavljen u New Left Reviewu, br. II/88, srpanj-kolovoz 2014. Tekst je objavljen u 21. broju hrvatskog izdanja LMD-a.
1 Kraća verzija ovog članka objavljena je u talijanskom časopisu za arhitekturu Domus, broj srpanj-kolovoz 2014. Za kritike i sugestije zahvaljujem: Enricu Allevaju, Danielli Ambrosino, Alessandru Fallavollitaju, Andreu Fortiju, Anni Nadotti i Ambrosu Waibelu.
2 Upadljivo je da od 28 lokacija UNESCO-ove svjetske baštine na teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva samo pet čine gradovi: Bath u Engleskoj, Edinburgh u Škotskoj, St. George na Bermudima te luke u Greenwichu i Liverpoolu. Ostalo su dvorci, krajolici i spomenici iz kamenog doba.
3 Za period od 1951. do 1981. vidi: Orvar Löfgren, On Holiday: A History of Vacationing, Berkeley, 1999., str. 179. Za 2007. vidi: UNWTO Tourism Factbook.
4 Do 2014. UNESCO je identificirao 779 lokacija kulturne baštine, uključujući 254 grada, većina kojih se nalazi u Europi, a gotovo polovica u svega četiri države: u Italiji 29, u Španjolskoj 17, a u Francuskoj i Njemačkoj po 11.
5 Dean MacCannell, The Tourist: A New Theory of the Leisure Class [1976.], Berkeley i Los Angeles, 1999., str. 48.
