Prava se tranzicijska politika odvija na gradilištima naših gradova. Nacionalni interesi su interesi nacionalnih elita
Piše: Marko Tomaš
Neki je dan na portalu bljesak.info objavljena anketa provedena od inicijative „Pravo na grad“. Anketno pitanje je glasilo: kako ste zadovoljni urbanističkom slikom Mostara?
Nezahvalno je komentirati ankete. Pogotovu ako znamo da su montirane onako kako su to željeli oni koji anketu provode. Tako je i sa ovom anketom slučaj pa su redom svi komentari, izuzev onih cinično intoniranih, negativni. Ljudi se, jebiga, snebivaju nad svime što se oko njih događa. Lijep je to i pametan narod. I tužan preko svake mjere. U govoru tijela tih ljudi vidi se da su davno odustali od borbe, ali, eto, imaju još toliko snage da izraze svoje negodovanje glede kaosa koji je u Mostaru jedino pravilo i zakon kada govorimo o obnovi i izgradnji u ratu skoro do temelja porušenog grada.
BILO BI ZANIMLJIVO SAZNATI
Bilo bi uistinu zanimljivo saznati tko su vlasnici novogradnji na negdašnjem vojnom zemljištu nadomak Carinskog mosta. Bilo bi zanimljivo konačno saznati kako je izgledala spektakularna transakcija koja je od Stare bolnice napravila tržni centar, kao i tko je odlučio da 3. osnovna škola postane zgrada gradske uprave, tko je projektirao Španjolski trg, zašto su na Mikačića kući podignuta dodatna dva kata, zašto obnova Glavne ulice traje toliko sporo, što se događa s Razvitkom i kakva je njegova budućnost, kakve su krajnje namjere s Partizanskim grobljem, kuda vodi neotvoreni most na vrhu Avenije, kada ćemo dobiti sportsku dvoranu, postoje li dozvole za Beverly hills podignut u Barama, tko je potpisao dozvolu za gradnju hotela tik do Saborne crkve itd.
Sve su to otvorena pitanja čiji bi nam odgovori konačno otkrili što se to, dovraga, događa u Mostaru u posljednjih 20 godina, tko je vlasnik grada, kako je do toga došlo isl.
Građani redom upiru prst u Ljubu Bešlića. Njegova krivnja za kaos u urbanizmu je neosporna, ali on tu nije glavni igrač i to je jasno svakome tko ima imalo političke soli u glavi. Što nedavno reče jedan moj prijatelj: ne daj bože da se štogod dogodi Ljubi, umro bi nam grad odmah. Rekao je to, rečeni moj prijatelj, ispravno se referirajući na činjenicu da je Ljubo Bešlić trenutno apsolutni vladar grada jer je on jedina politčka instanca koja može potpisati, samim tim i odlučiti, bilo što vezano za grad Mostar.
Da našeg dugogodišnjeg, nikad izabranog od građana, doduše, gradonačelnika, recimo, sutra otmu vanezemaljci nitko ne bi mogao potpisati prenosni budžet grada i time bi zamrlo i ovo što trenutno u gradu funkcionira. Komotna je to, ali istovremeno nezahvalna pozicija. To ne treba posebno objašnjavati. Bešlić je tu samo zlatna ribica koja ispunjava želje. To što se čini da on uživa u toj poziciji drugi je par cipela.
Ništa se, naime, ne događa slučajno. Činjenica da u Mostaru već godinama nema izbora nije toliko povezana sa borbom za nacionalne interese koliko sa svim gorenavedenim nazovi otvorenim pitanjima.
Konačno otpetljavanje mostarskog političkog gordijevog čvora, naivnom vjerom u pravo, dovelo bi do toga da se u Mostaru konačno donesu prostorni i urbanistički plan. Godinama pišem o tome da je prostor, na žalost, ostao jedini resurs kojim još uvijek raspolažemo. I prostor, pogotovo onaj nekada javni je postao glavna meta prljave požude novih elita, jer je on jedino što se može kapitalizirati. Ruševni su u gradu uglavnom ostali javni objekti ili oni čija se vlasnička struktura ne može jednostavno raspetljati i zgrade koje su u UNESCO zoni jer se njih ne isplati obnavljati obzirom se čovjek tu mora držati prilično strogih propisa a parkinga nema dovoljno te se samim tim te građevine smatraju neatraktivnim za bilo kakve sadržaje.
SVE JE MOJA PARANOJA
Dakako, sve je ovo isključivo moja paranoja. Ali moja paranoja je upravo prodkut te sive zone u kojoj živimo, zone polulegalnog i paralegalnog poslovanja koje čeka povoljan trenutak da krene u rješavanje onoga što se nama sada čini kao problem. To će biti trenutak u kojem su sve nelegalno ili polulegalno stečene pare oprane kroz silne građevinske poduhvate kojima se zapišava prostor a bez da je prethodno za to dobijena bilo kakva suglasnost ili dozvola.
Naime, funkcionalna gradska vlast morala bi donijeti kakve - takve propise glede urbanizma. To bi, dakako, povećalo troškove izgradnje. Osim toga to bi ograničavalo graditeljsku mahnitost koja od grada stvara imbecilni Lego park. I u tom grmu leži mali zeko nacionalnih i inih interesa koji Mostarcima odriču pravo da biraju predstavnike u gradskoj vlasti.
Jer dok god je sve, u više puta pomenutoj sivoj zoni, biznis kako ga zamišljaju naše elite može cvasti. A prvobitna akumulacija kapitala, u kojoj mi živimo, podrazumijeva da će kaos prestati onog trenutka kada se pljačkaši obogate do te mjere da se počnu plašiti za ono što su u kaosu stekli, jer produživanje agonije i kaosa moglo bi dovesti do toga da stasaju neke nove generacije koje će opelješiti njih, a kako bi se to spriječilo naši će skorojevići jednog dana početi uspostavljati vladavinu prava.
Ne kako bi rješili naše probleme, već kako bi stvorili pravni, državni okvir koji će štititi njih. Bit će to malo perverznija legalizacija bespravne gradnje. To je budućnost Mostara i cijele Bosne i Hercegovine. Zato već godinama kukam nad onim što se događa u Mostaru. Prava se tranzicijska politika odvija na gradilištima naših gradova. Nacionalni interesi su interesi nacionalnih elita. A u kapitalizmu elite su ekonomske. A u postratnim društvima ekonomske elite su one koje su se ratom okoristile.
POLITIČKE ULICE
Nije ovdje, naime, bitno kako se zove koja ulica, to su tek političke dude varalice. Ovdje je bitno tko posjeduje te ulice.
Rade se, doduše, i korisne stvari. Izgradnja kolektora i prečišćivača otpadnih voda je pri kraju. Neretva će opet biti sigurna za kupanje. I, kažu onda ljubitelji feudalaca kako eto moram shvatiti da se nešto korisno i radi, a ja im kažem da tako to i treba jer se to sve pravi od našeg javnog novca koji smo kroz poreze uplatili da bismo hodali po sređenim ulicama i plivali u čistoj rijeci.
Jedino je Neretva ostala koliko toliko ista. Ali ne smijemo zaboraviti da tu ima i onih koji su spremni skretati tokove rijeka. Stvari mogu otići jako daleko. Katkad mislim da je samo pitanje dana kada će oni koji su izgradili vile iznad plaže mog djetinjstva zagraditi prolaz na tu istu plažu jer im se neće svidjeti miris roštilja koji dopire otuda, neće im se svidjeti smijeh nakon ispričanog vica, a jednog dana ni huk rijeke. Mislit će da zbog toga ne mogu spavati. A nije do rijeke, cijeli ovaj grad, da ima pravde, bio bi uzrok njihovog nemirnog sna.
Kako to sve djeluje na običnog, smrtno smorenog stanovnika grada na Neretvi najbolje ilustrira rekacija jedne starice koja je kao zaključak svog odgovora na anketno pitanje rekla: da ti pravo kažem, da nemam ovoliko godina ja bih odmah išla odavde.
Izvor: zurnal.info
