foto: srpskacafe.com
Prva povorka ponosa u Bosni i Hercegovini, održana 8. septembra prošle godine, probudila je nadu da je i u ovoj zemlji napravljen korak ka većim slobodama LGBTI osoba. Nažalost, mjesta za oduševljenje, sem zadovoljstva da je manifestacija održana bez incidenata, baš i nema. Bosna i Hercegovina, pogotovo u institucionalnom smislu, nije značajnije napredovala u ovom pitanju. Ovo etnički i politički vrlo podijeljno društvo ujedinjuje homofobija. Razlike ipak i tu postoje. Ono što je bilo moguće u Sarajevu, u Banjaluci ili Mostaru je još nezamislivo.
piše: Miljan Kovač
Banjaluka, drugi po veličini bh. grad i administrativno sjedište jednog od entiteta, vrlo je homofobna sredina, u kojoj se i za sam pojam LGBTI može čuti jedino u negativnom kontekstu ili u slučaju zločina iz mržnje počinjenog prema drugom i drugačijem.
Posljedica je to, tvrde aktivisti, opšte atmosfere u društvu u ovom entitetu koja je „obojena“ vrlo konzervativnim, desničarskim bojama i isključiva za sve što je drugačije od onog većinskog.
A većinsko raspoloženje je onakvo kakvim ga diktira politika, uz snažnu podršku crkve koja u ovom samo formalno sekularnom društvu igra vrlo bitnu ulogu.
Poražavajuće je da u entitetskom parlamanetu RS ne postoji politička opcija, poziciona ili opoziciona, koja bi bila spremna javno podržati LGBTI osobe i založiti se za njihova prava.
Politika i homofobija
O tome koliko, u stvari, političari doprinose ovakvoj atmosferi svjedoči i jedan bizaran primjer: poslanici u Narodnoj skupštini RS su se nedavno međusobno vrijeđali tako što su jedan drugom govorili da je „gej“. U ovom slučaju pojam „gej“ bi valjda trebalo da predstavlja najpogrdniju riječ koja se može uputiti protivniku. O ovom pitanju na političkom nebu RS vlada „puno srpsko jedinstvo“. Razlike u stavovima vlasti i opozicije nema.
Posebno zabrinjava to što negativni stavovi dolaze baš od mlađih političara od kojih bi trebalo da se očekuju slobodoumniji stavovi.
Mladi poslanik opozicionog PDP-a u entitetskom parlamentu Draško Stnivuković je u tom pitanju eksplicitan: „ Ne vidim smisao ni u narednih stotinu godina za održavanje parade u Banjaluci“.
On je ranije javno poručio da to „nisu vrijednosti koje treba da promovišemo na trgovima, u samim centrima naših gradova u vremenu, kada nam je decenijama stopa prirodnog priraštaja negativna.
Mada stručno objašnjenje o uticaju povorke ponosa na prirodni priraštaj niko nije ponudio, u ovakvom mišljenju Stanivuković nije usamljen. Iste stavove često možemo čuti u desničarskim i klerikalnim krugovima koji se po difoltu suprotstavljaju svemu što nije većinski stav zajednice iz koje dolaze.
Bez obzira na nešto „uvijeniji“ stav, i poslanik vladajućeg SNSD-a Srđan Mazalica dijeli iste „vrijednosti“, kao i njegov opozicioni kolega.
Javno skretanje pažnje na probleme seksualnih manjina, tako, vidi u okvirima prava na javno okupljanje. „A što se tiče podrške u smislu organizacije skupa, svako prema zakonu o slobodi okupljanja ima pravo da traži da dobije dozvolu u skladu s propisima, od MUP-a, za održavanje skupa i tu bih ja kao legalista i kao čovjek koji je donosio te zakone s te strane podržao svaki skup koji nije nasilan, koji nije prijetnja za bezbjednost, koji nije prijetnja za neke druge stvari, s te strane to je ok“, kaže Mazalica.
Povorku ponosa, ako bi bila održana u Banjaluci, nipošto ne bi podržao ličnim prisustvom, jer kako kaže, on nije „osoba te seksualne orijentacije“. „Ne bih ja učestvovao na takvom skupu. Ja ne učestvujem na takvim skupovima, jer ja nisam te seksualne orijentacije, što bih ja bio na tom skupu, zar njima treba podrška nekoga ko nije njihove orijentacije!?“ pita se Mazalica.
A upravo podrška političara je ono što je svim zapostavljenim manjinama, pa tako i ovoj zajednici, najpotrebnije, smatraju analitičari.
Ko je odgovoran?
Živimo u patrijahalnom društvu koje po civilizacijskim vrijednostima duboko stagnira i zaostaje iza demokratski razvijenog svijeta. Civilni sektor je usitnjen i preslab da takvu svijest mijenja. Problem je u obrazovanju, zakazali su mediji, preveliki je uticaj crkve u društvu, ali ipak najveća odgovornost je na političarima – populistima. Ako bi oni poslali jasne poruke, šanse za promjenu svijesti bile bi mnogo veće.
Aktivistkinja i novinarka Gordana Katana smatra du su političari ti koji ne samo što ne žele da mijenjuju stvari već aktivno kreiraju atmosferu ksenofobije, isključivosti prema svemu što je drugačije od većinskog.
„Političari kreiraju takvu situaciju, nažalost ja ni o građanima uopšte nemam visoko mišljenje i mislim da je njima vrlo jednostavno manipulirati. Dakle, da sutra izađe gospodin Dodik, Špirić, neko ko čini taj dio vlasti i kaže ’gej je ok’, svi bi oni koji danas viču ’ua pederi, ubij pedera’, i tako dalje, rekli da je biti gej ok“.
Ništa manja odgovornost, smatra, nije ni na opoziciji koja bi i tu našla neki prostor za manipulaciju, ali niti bi opozicija na tome dobila političke poene niti bi ih aktuelna vlast izgubila. Ali naprosto, to dodvoravanje tim nekim kvazi klerikalnima, kvazi konzervativnima nas dovodi u situaciju u kojoj jesmo.
Za aktivistkinju NVO „Oštra nula“ Milicu Pralicu nema dileme da je u RS kad su u pitanju ljudska prava na sceni „osovina zla“, koju čine političari, Srpska pravoslavna crkva, obrazovni sistem i veliki dio medija koji stvara takvu atmosferu.
„Međutim, s druge strane vidimo da ni građani ne žele da se bore protiv toga. Ljudi odlaze. Ne odlaze zato što ovdje nema posla, ne mogu da rade, odlaze zato što mi ovdje nemamo alternativu, nikakva alternativa nam se ne nudi.Ovi ljudi koji se bore za alternativu su istrošeni. Imate mlade ljude koji žele promjene, ne govorim samo o borbi za ravnopravnost LGBTI osoba već o borbi uopšte za promjene ovakvog sistema vrijednosti. Međutim, ti ljudi u jednom trenutku kažu, ’e dosta je, odoh dalje’! Ljudi koji ovdje pokušaju napraviti neku pukotinu u zidu, progovoriti o nečemu, otvoreno su stigmatizovani, zato odlaze“.
Posljedica toga je takva atmosfera u kojoj se LGBTI osobe ne usuđuju ni prijaviti nasilje, jer strahuju da će na taj način biti osuđene od strane društva, pa čak i od porodice.
Pored „osovine zla“ koja kreira homofobni ambijent, a trebalo bi u stvari da ga mijenja, malo ko može napraviti neki ozbiljan pomak u pitanju prava LGBTI zajednice, ali i drugih manjinskih zajednica, odnosno pomak ka demokratizaciji društva.
Civlni sektor, priznaju aktivisti, može malo, ali vrlo malo uticati.
Sama zajednica, u ovom slučaju LGBTI zajednica, mogla bi mijenjati stvari samo kada bi joj bilo moguće da funkcioniše. Za sada u Banjaluci funkcioniše u ilegali i to je, nažalost, prava slika „demokratskih vrijedosti u ovom entitetu“.
Dakle, kako stvari stoje, od povorke ponosa u Banjaluci, u dogledno vrijeme neće biti ništa. Bar ne dok većina ne shvati da im manjine nisu krive za loše stanje u društvu u svakom pogledu, već da je ta krivica upravo na onima koji kreiraju takvo njihovo mišljenje. Ključno je ipak, da ta većina koja ovdje živi u teškoj ekonomskoj situaciji i beznađu svake vrste shvati da joj neće biti bolje, dok svima ne bude bolje.
Autor: Impuls
