Obavljanje kućnih poslova nije jedini posao, planiranje i organizovanje tih poslova posao je za sebe.
Piše: Jelena Jevđenić
Koliko puta ste čuli nekog muškarca da kaže „ja uradim po kući sve što mi ona kaže“, ili ženu koja pohvali partnera riječima „dobar je on meni, sve što mu kažem da uradi u kući, on uradi“?
Iako ovo ne zvuči loše, u smislu da se prije podrazumijevalo da žena sama obavlja kućne poslove i da nije bilo moguće reći muškarcu da npr. posuši posuđe, problem je što se i dalje podrazumijeva da su žene predodređene za kućne poslove, te ako muškarac učestvuje u izvršenju tih poslova, on tada čini veliku uslugu ženi.
Obavljanje kućnih poslova nije jedini posao, planiranje i organizovanje tih poslova posao je za sebe. Kako se kod nas u žargonu kaže „kuća je rupa bez dna“, a to znači da se žena mora uvijek i svega sjetiti. To je iscrpljujući posao koji je nevidljiv i nema vikenda, praznika, bolovanja...
Kada se neko bavi organizacijom poslova u firmama, taj neko te poslove ne obavlja, obavljaju drugi zaposlenici koji su zaduženi za taj dio. U zajednici žene i muškarca, žena organizuje i obavlja poslove u kući. S toga mora biti i fizički i psihički iscrpljena.
Znamo da je mentalni umor teži od fizičkog umora. Fizička iscrpljenost je uglavnom posljedica psihičke preopterećenosti. Iako to niko ne vidi, zaposlena žena nakon rada u firmi odlazi na drugi neplaćeni posao - kući. Nezaposlene žene 24h rade neplaćene poslove. Konstantna briga za organizovanje poslova u kući i briga oko djece je psihički napor koji se lako razvije u hronični umor.
A kada se žena požali na umor zbog rada na poslu i rada u kući uvijek će se naći neko ko će reći „tražile ste jednakost, dobile ste jednakost, šta se sada žalite“. To je veliki problem društva i odgoja. Žene se nisu borile za jednakost samo da bi dobile još obaveza.
Veliki dio muškaraca se ponaša tako kao da su žene rođene sa tim zadatkom. Razmišljati o poslovima u kući nema veze sa genetskim nasljeđem već sa društvenim odnosima. Nije istina da su žene pedantnije i da muškarci ne primjećuju kad je kuća neuredna. Istina je, da tokom odrastanja, djeca uče stereotipno ponašanje, kroz primjere u porodici, školi, kroz igru i igračke.
Odgovorne mame i tate, pored ljubavi koju pružate svojoj djeci, bitno je i da odrastaju gledajući ravnopravnu raspodjelu organizacije i obavljanja kućanskih poslova.
Muškarci moraju podijeliti odgovornost oko kuće i djece sa ženama, izvršiti neku obavezu bez da im partnerka kaže da se to mora obaviti. Najviše od svega, primjećivati šta treba da se uradi jer žena nema ništa od tog kad joj mušarac kaže „što mi nisi rekla, uradio bih ja to“.
