Obnova toplovoda za proizvodnju praškastih proizvoda u tuzlanskoj tvornici deterdženata Dita, ključnih za samoodrživost fabrike, pri samom je kraju. Ipak, usprkos ponovnom pokretanju proizvodnje, rezultat duge i teške borbe radnica i radnika još nije izvjestan.
Obnova toplovoda za proizvodnju praškastih proizvoda u tuzlanskoj tvornici deterdženata Dita, ključnih za samoodrživost fabrike, pri samom je kraju. Ipak, usprkos ponovnom pokretanju proizvodnje, rezultat duge i teške borbe radnica i radnika još nije izvjestan. Štrajkovi, ustrajnost, solidarnost, neplaćen rad, oskudni resursi, pratili su gašenje i ponovno pokretanje proizvodnje, a novi krug kupoprodajnih ugovora i javnih licitacija čeka ovu tvornicu u januaru.
Hladnoća se uvlači u kosti dok sa kapije fabrike Dita, kroz maglu koja se spustila s okolnih brda i sakrila obrise nekadašnje industrijske zone, gledam desetak radnica koje stoje u krugu fabrike i razgovaraju. Čekaju – reći će mi kasnije – decembarsko sunce kako bi se samo malo zagrijale. Već tri mjeseca one svakodnevno rade u halama bez grijanja, ali bez obzira na sve – na hladne i oronule fabričke hale u kojima je hladnije nego napolju, na zastarjelu tehnologiju, nedostatak obrtnih sredstava, hronični osjećaj neizvjesnosti i straha od budućnosti koju nosi nedavno objavljen javni poziv za kupovinu Dite – ne žele odustati od njene stabilizacije. Fabrika deterdženata Dita je zahvaljujući posvećenosti njih 70-ak izbjegla sudbinu ostalih fabrika u svom okruženju, koje sada postoje samo kao mjesta nostalgičnih sjećanja na neko bolje, industrijsko razdoblje grada.
Istrajno nastojanje radnika i radnica Dite za spašavanje fabrike od gašenja traje nepunih pet godina, a u tom je procesu zadobio dvostruki značaj: otvoreno govoreći o temama na način na koji javnost nije navikla da se o njima govori, one otkrivaju kako je nestajanje industrije u posljednjih dvadeset godina više posljedica nesputane želje za što bržom akumulacijom kapitala (van “zamornog” i neizvjesnog proizvodnog procesa) te neodgovorne politike i nedostatka aktivne uloge države, nego neodrživosti industrije. Ali istodobno pritiskom kojeg stvaraju, kreiraju drugačije oblike društvenosti i pokazuju kako su alternative moguće.
Šminkanje fabrike ili planiranje budućnosti
Kad ovo budete čitali, sanacija toplovodnih instalacija neophodnih za grijanje fabrike i ponovno otvaranje najpoznatije linije Ditinih artikala, deterdženata za veš, biće završena. Već ranije naručenih 100 tona Arix Tenza biće distribuirano u trgovine, čime će se osigurati neophodna obrtna sredstva za nastavak rada. Pitanje je, međutim, je li ovo bilo samo sređivanje otpisane fabrike za neke, eventualno zainteresovane investitore ili radnici i radnice mogu, s obzirom na sve s čime se svakodnevno suočavaju, nastaviti stabilizaciju oslanjajući se na sopstveno znanje, sposobnosti i solidarnost zajednice?
Gledajući kako su posljednjih 10 godina radnici i radnice drugih fabrika kroz stečajeve ostajali bez radnih mjesta, na rubu egzistencije, nerijetko bez evidentiranog staža i zdravstvenog osiguranja, okupljeni oko sindikata Dite bili su sve zabrinutiji za svoju budućnost. Kada je, 2010. godine, zbog nesavjesnog poslovanja eskalirala kriza, sindikat Dite je najavio štrajk zahtijevajući izmirenja neplaćenih obaveza za penzijsko i zdravstveno osiguranje te započinjanje razgovora kroz koje bi zajedno nastojali zaustaviti gašenje fabrike.
Kako poslovanje u pet godina od kupovine Dite najblaže opisuje riječ nesavjesno, jer se zasnivalo na kreditima čija je vrijednost nadilazila vrijednost nekretnina kojima su osiguravani, obustavljanje rada i gašenje fabrike predstavljale su za vlasnika najoptimalniju opciju. Kao ilustraciju poslovanja uzmimo sljedeće: zaduženje Dite je u tih pet godina naraslo bar dvostruko i skoro se izjednačilo sa vrijednošću fabrike, dok je tek neznatan dio vrijednosti kreditiranih sredstava otišao na fiktivne i stvarne investicije. O ovim procesima trenutno se provodi istraživanje koje će razjasniti događaje u Diti u posljednjih trinaest godina.
Borba za drugačiji stečaj
Tako započet štrajk prometnuo se u blokadu nakon što su radnici i radnice okupljene oko sindikata izbačeni iz fabrike. Do zahtjeva za otvaranje stečaja, tri godine kasnije, Dita je prošla kroz još nekoliko pokušaja saniranja stanja tokom kojih je fabrika samo fiktivno započinjala s radom. Oni su mahom završavali štrajkovima zbog neispunjavanja dogovora vlasnika, odnosno direktora fabrike, i sindikata. Krediti u tom razdoblju nisu vraćani, plate, staž i zdravstveno osiguranje nije plaćano, pa su dugovanja nastavila rasti i jedina preostala opcija bio je stečaj.
Kako je sindikat svih ovih godina nailazio na nezainteresovanost sudskih institucija koje su odugovlačile s istragama o načinima na koji su, na osnovu sređenih bilansa stanja odobravani krediti za navodne investicije, te kako su i gdje oni završavali, zapanjuje hitrost kojom je sud otvorio stečaj čim se za tim pojavila politička volja. Mada je otvaranje stečaja ranije obavezno značilo gašenje fabrike, cilj sindikata bio je njena sanacija. Sindikat je od stečajnog direktora zahtijevao da zainteresovani radnici i radnice Dite, za razliku od svojih, nekadašnjih kolega u industriji koji su kraj stečaja obavezno čekali na evidenciji nezaposlenih, nastave raditi. Banke, na čije kredite se odnosi najveći dio dugovanja, su također bile zainteresovane za sanaciju fabrike, što i nije neočekivano jer stvarna vrijednost nekretnina na koje je nekadašnji vlasnik po nekoliko puta stavljao hipoteku znatno niža od vrijednosti kredita koji su osiguravale.
Fabričke hale, u koje su se vratili, radnici i radnice su zatekli neuslovne. Centralni dio fabrike su našli poplavljen, a strojevi posljednjih godina nisu bili održavani. Bez finansijskih sredstava njih 70-ak su očistili hale, osposobili strojeve, te koristeći sirovine koji su našli sačuvane u fabrici, nastavili raditi. Jedan od dva najveća bh. trgovačka lanca naručio je i platio deterdžente za suđe i sredstva za čišćenje te tako kreditirao nabavu još 100 tona sirovina; isti trgovački lanac im je omogućio distribuciju koju zasada sami ne mogu organizovati.
Praškasti proizvodi
Mada ohrabreni solidarnošću zajednice koja je razgrabila deterdžente u samo nekoliko dana, radnici i radnice se nisu zanosili uspjehom. Znajući kako su to nedovoljne količine za održavanje dugoročne stabilnosti fabrike, nastavili su raditi na osposobljavanju linije deterdženata za veš, koja koristi najveći dio Ditinih kapaciteta. To, međutim, nije bilo jednostavno jer je dio toplovodnih instalacija neophodnih za funkcionisanje pogona nestalo samo nekoliko noći ranije, a najvjerovatnije su završile u nekoj od polu-zakonitih firmi za recikliranje otpada. Budući da ni stečajni direktor ni sindikat Dite nisu bili u stanju finansirati njihovu rekonstrukciju, koja je koštala oko 100 hiljada maraka, radnici i radnice su se zatekli u nezavidnoj poziciji. Bez linije deterdženata za veš Dita nije samoodrživa, a eventualni finansijski gubitak bi značio kraj dugogodišnjih nastojanja sindikata.
Tri mjeseca kasnije, zahvaljujući gradskim vlastima i rukovodstvu obližnje elektrane, sanacija instalacija je skoro završena. Kada, u narednih nekoliko dana, Dita i zvanično otvori pogon deterdženata za veš, biće ostvaren cilj sa kojim je sindikat započeo štrajkove. Time nije završena stabilizacija fabrike koja zahtijeva nastavak investiranja, za početak u obrtna sredstva, koja se zasada osiguravaju kroz neke oblike vanjskih kreditiranja. Tako je sirovine za 100 tona deterdženata za veš opet osigurao bh. trgovački lanac. Mada i sa tim obimom Ditina samoodrživost nije u pitanju, njeni kapaciteti su znatno veći. Zasada su oni 1000 tona, ali će fabrika, ako se ostvari plan o saradnji sa kupcima iz Srbije, već sljedeći mjesec moći povećati postojeće kapacitete za nekoliko puta.
Buduće neizvjesnosti
Banke mogu kao najveći vjerovnici, čim fabrika počne stvarati zalihe kapitala, zahtijevati naplatu dugovanja, zbog čega eventualno povećanje kapaciteta neće neophodno riješiti nedostatak obrtnih sredstava. Tek će se nakon eventualne promjene vlasnika Dite, za što će se licitirati krajem januara, razjasniti u kojem smjeru će se fabrika nastaviti razvijati. Jedna od mogućih opcija je promjena vlasništva nad Ditom, na način da se novog vlasnika oslobodi svih postojećih obaveza, koje bi se naplatile od kupoprodajne cijene. Zakon o stečaju ne garantuje da će zaposlenici naplatiti svoja dugovanja na osnovu plata jer ih stavlja u posljednji naplatni red, što znači da će oni dobiti plate tek nakon što država, i vjerovnici osigurani hipotekama ili zalogom, u cijelosti naplate svoja dugovanja. Mada se kupovina Dite sada čini kao najbolja opcija, eventualni kupac se na licitaciji ne obavezuje na nastavak rada fabrike, niti na investiranje u nju. Tako radnici i radnice, osim zarađenih dohodaka, mogu ostati i bez radnih mjesta.
Kao opcija se nerijetko pojavi i ideja o naplati neisplaćenih plata kroz dionice, ali niko iz sindikata zasada nije siguran kako je to zakonski regulisano – to će vjerovatno ovisiti od interesa vlasnika, sa kojim će sindikat svakako morati razgovarati nakon licitacije. Jedini adut u razgovorima, obavezujući za državne institucije i eventualne kupce, biće organizovanost sindikata Dite koji će, bez obzira kako se licitacija okonča, nastojati osigurati da radnici i radnice Dite ne budu zakinuti. Mada se stanje u Diti čini neizvjesno, ono je znatno bolje nego godinu dana ranije. Dita je za radnike i radnice koji su tamo od osnivanja više od fabrike, ona je – obavezno to naglašavaju – nasljeđe koje žele sačuvati i ostaviti zajednici. To nadilazi nerijetko njihove ali i (finansijske) kapacitete zajednice čija ih je solidarnost spasila. Zato se moraju okrenuti opcijama s kojima nisu najsretniji, ali koje, svjesni ozbiljnosti stanja, ne smiju odbacivati.
Haris Husarić/ Bilten
