Ilegalnom trgovinom u svijetu se svake godine transplantira oko 12.000 organa, čime trgovci zarade oko 1,7 milijardi dolara
piše: Vesna Rajnović
Postoji li zaista crno tržište na kojem se kupuju i prodaju ljudski organi ili je to tek fikcija kojom nas uznemiruju scenaristi trilera? U filmovima se organi potrebni za transplantaciju oboljelih moćnih bogataša uglavnom pribave otmicom. Ciljana skupina su beskućnici, bez obitelji i stalnog mjesta stanovanja zaista se čine lakom metom budući je malo vjerojatno kako bi itko prijavio njihov „nestanak”. Da ga i primijeti, mnogo je vjerojatnije kako bi pomislio da je čovjek odlutao u potrazi za novim prenoćištem, nego da je žrtva otmice beskrupuloznih trgovaca ljudskim životima.
No, stvar nije tako jednostavna kako se u filmovima čini. Ukradeni organ ne može biti presađen bilo kojoj oboljeloj osobi, primjerice kakvom bešćutnom bogatašu koji ga je naručio i skupo platio. Da bi transplantacija bila uspješna tj. da bi se presađeni organ primio i počeo vršiti svoju funkciju, između davatelja i primatelja mora biti visok stupanj podudarnosti. U protivnom bi tijelo primatelja imunosnom reakcijom nastojalo odbaciti presađeni organ prepoznajući ga kao strano tijelo. U tom smislu nije sasvim jasno kako bismo mogli znati koliki je stupanj podudarnosti tkivnih obilježja između naručitelja organa i beskućnika kojemu ga planiramo izvaditi. Ili je ideja da naprosto otimamo beskućnike kako bismo njihove organe nudili bolesnim bogatašima na dražbi gdje bi ih oni kupovali nadmećući se tko će dati bolju ponudu? Iako ovakvo što zvuči pretjerano i malo vjerojatno, čini se da nije nemoguće.
Sumnjive transplatacije
U junu ove godine Državno odvjetništvo RH pokrenulo je istragu zbog sumnje da su u KBC-u Zagreb 2019. izvršene dvije transplantacije bubrega pod neobičnim okolnostima. Oba su, naime, bubrega dobivena od nesrodnih živih donora, što je Ministarstvo zdravstva ocijenilo sumnjivim te zatražilo inspekcijski nadzor. Njime je ustanovljeno je da su donori bili muškarci slabijeg imovinskog stanja, vozač kamiona iz Srbije i pekar s Kosova za kojega je utvrđeno kako je osoba smanjenih intelektualnih sposobnosti. Sumnju je dodatno pojačalo to što su transplantacije bile planirane u zagrebačkoj bolnici Merkur, ali ih je njeno osoblje odbilo napraviti te o tome obavijestilo Ministarstvo. Stručnjaci su, komentirajući slučaj, naveli kako se trgovina organima zaista događa te da su omiljene mete Romi, migranti, djeca, ljudi u ratu, žene koje tražeći posao odlaze u inozemstvo te siromašni i skromno obrazovani građani.
Rimska Sveučilišna bolnica Umberto I. 2007. je čak angažirala naoružane zaštitare da čuvaju tijela preminulih pacijenata. Shvatili su, naime, kako je organiziranoj bandi kradljivaca organa dovoljno tek nekoliko minuta da s mrtvih tijela izrežu rožnice namijenjene dalekoistočnom tržištu. Nešto ranije talijanska je policija provela istragu nad liječnicima Opće bolnice San Camillo radi sumnje da su sudjelovali u krađi rožnica umrlih pacijenata. Prema talijanskom zakonu, liječnik koji bi bio uhvaćen pri transplantiranju rožnice nepoznatog porijekla podlijegao bi zatvorskoj i novčanoj kazni, no čini se da je trgovina organima do te mjere unosna da ima liječnika koji procjenjuju kako se rizik isplati.
Koža, kosti, rožnice…
U Izraelu je, pak, 2009. otkriveno kako su forenzičari državnog instituta Abu Kabir devedesetih godina 20. stoljeća krali organe iz tijela poginulih izraelskih vojnika, Palestinaca i stranih radnika. Najčešće su uzimali kožu, kosti, srčane zaliske i rožnice. Pokazalo se da su vojni kirurzi s tom praksom počeli 1987. uzimajući s mrtvih tijela kožu kako bi liječili opekotine.
Jedan je pripadnik kosovske vojske kao zaštićeni svjedok na sudu u Srbiji svjedočio da su se tijekom i neposredno po završetku rata devedesetih izvodile operacije krađe organa. Rekao je da je obuka za medicinske intervencije održana na sjeveru Albanije, gdje im je liječnik objasnio na koji način treba izvaditi srce iz tijela i pohraniti ga u plastičnu kutiju. Pritom je detaljno opisao kako su to učinili zarobljeniku starom dvadesetak godina. Izjavio je kako ne zna tko je bio mladić, ali da nije bio Albanac. O tome je u svojoj knjizi 2008. pisala i Carla Del Ponte, a slučaj je istraživao i UN. Europska unija je 2014. odobrila 169 milijuna eura za istragu kosovske trgovine organima, što je podržala i organizacija Human Rights Watch.
Ilegalnom trgovinom organima u svijetu se svake godine transplantira oko dvanaest hiljada organa i to osam hiljada bubrega, dvije i pol hiljade jetara, oko šestopedeset srca, petsto pluća i dvjestotinjak gušterača čime ilegalni trgovci zarade oko 1,7 milijardi dolara. Cijena organa varira ovisno o zemlji u kojoj se kupuje. Tako će, primjerice, bubreg u Indiji koštati oko dvadeset hiljada dolara, u Kini četrdeset hiljada, a u Izraelu čak 160 hiljada dolara. Za jetru valja izdvojiti oko 157 hiljada, srce i pluća od 130 do tristo hiljada (u SAD-u i do milijun dolara), a gušteraču 110 do 140 hiljada dolara. Od tih golemih iznosa najmanje ide davatelju organa ili njegovoj obitelji, najviše zarađuju liječnici i klinike spremne izvoditi protuzakonite operacije. Znamo li da svaki treći bolesnik umre ne dočekavši organ koji bi mu mogao spasiti život, prilično je jasno zašto trgovci organima imaju pune ruke posla.
Budući da se organima ionako trguje, mnogi drže da bi takvu trgovinu trebalo ozakoniti. Ima nekoliko razloga zbog kojih to još uvijek nije moguće. Prije svega, čini se kako trgovanje dijelovima tijela umanjuje ljudsko dostojanstvo. U službi nejednakosti
Duboko je problematično tretirati čovjekovo tijelo kao robu na tržištu – danas prodajemo auto, sutra kruške, a preksutra dio jetre. Država ne ograničava naše djelovanje samo onda kad bi ono naškodilo drugim građanima i/ili društvu u cjelini, već nas štiti i od postupaka kojima štetimo sami sebi. Nije teško pretpostaviti da ima ljudi koji bi odlučili prodati bubreg da bi zarađenim novcem financirali kakvu trivijalnost, poput odlaska na skijanje ili ljetovanje. Osim toga, kad bismo dopustili trgovinu organima oni bi bili mnogo dostupniji bogatima, što bi dodatno povećalo već postojeći jaz u nejednakim šansama između bogatih i siromašnih. Bi li više uopće bilo doniranih organa, kad bi njihovom prodajom bilo moguće zaraditi? Vjerojatno bi se značajno smanjio broj besplatno dostupnih organa, kakvi su danas pod istim uvjetima dostupni svim bolesnicima neovisno o njihovoj platežnoj moći.
Ipak, postoje okolnosti koje bi mogle opravdati ozakonjenje. Zamislimo situaciju u kojoj roditelj dobro informiran o rizicima za vlastito zdravlje, svjesno odabire prodati svoj bubreg kako bi zarađenim novcem platio skupu operaciju u inozemstvu svom bolesnom djetetu. Država često nema novaca za plaćanje skupih medicinskih zahvata u inozemstvu, a tek jedna od deset humanitarnih akcija uspije prikupiti potreban novčani iznos.
Na kraju valja reći da je kupoprodaja ljudskih organa ipak ozakonjena u jednoj zemlji. Iran dopušta trgovanje organima od 2000. godine, ali samo među svojim državljanima. Rezultat je iznenađujuće dobar: ne postoje liste čekanja, svi primatelji kojima je organ potreban, uspiju ga i dobiti. Prodavatelj zaradi oko četiri hiljade dolara izravnom uplatom od kupca. Siromašnim građanima u kupovini pomažu humanitarne zaklade i država financirajući trećinu cijene organa i ukupan trošak postupka. Na taj se način u Iranu godišnje presadi oko dvije hiljade bubrega, isključivo u državnim klinikama.
U Hrvatskoj je postupak transplantacije zajedno s lijekovima koji ga prate, za pacijenta besplatan, plaća ga Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Po broju doniranih organa i uspješnosti operacija presađivanja u samom smo svjetskom vrhu.
Živ čovjek može darovati krv, koštanu srž, bubreg i dio jetre. S umrle je osobe (ukoliko je za života dala pristanak potpisivanjem donorske kartice, ili uz dobiveno odobrenje obitelji ukoliko nije) moguće uzeti srce, bubrege, gušteraču, pluća, jetru, rožnice, kosti, ligamente, hrskavice i krvne žile najkasnije 24 sata nakon dijagnosticiranja moždane smrti. Nakon uzimanja, organi se rashlađuju te presađuju u što kraćem vremenu. Srce i pluća moraju se presaditi u roku od šest sati, jetra i gušterača najkasnije 24 sata, a bubrezi do 72 sata. Prodaja organa zakonom je zabranjena, a kome će oni biti darovani ovisi o nekoliko kriterija poput hitnoće, podudarnosti tkivnih obilježja davatelja i primatelja, dobi i općem zdravstvenom stanju primatelja te vremenu provedenom na listi čekanja.
Jedan je roditelj potpisujući odobrenje za uzimanje organa svog, u prometnoj nesreći nastradalog djeteta, rekao kako je za njega vrlo utješna spoznaja da će njegovo dijete i u smrti pomoći drugim ljudima da žive, te kako će na taj način dio njega živjeti i dalje.
