Naš fašizam je uvijek odbramben, iznuđena reakcija, bezazlen, nesvojstven našoj tradiciji, posve različit od svih drugih fašizama, stoga bi pravedno bilo reći kako i nije fašizam.
Piše: Andrej Nikolaidis
Postoji li nešto što smo temeljnije i više puta pobijedili, od fašizma? Što bi rekli u Crnoj Gori: fašistima smo jebali oca, kroz oca. Naše šume dišu antifašistički. Antifašizam je uklesan u vrhove naših gora. Sve što naša zemlja rodi, uključujući i krompir, spremno je ustati protiv fašizma.
Nije ni čudo.
Toliko spomenika, toliko lekcija u udžbenicima istorije, toliko školskih, opštinskih, republičkih i državnih takmičenja „Titovim stazama Revolucije“, toliko partizanskih filmova u kojima su fašisti padali pred našim šmajserima brže i češće nego vojska Pakla u Doomu ili bilo kojoj first person pucačini.
FAŠISTI PROTIV FAŠIZMA
Pa ipak, ono što smo porazili nadživjelo je sve naše pobjede. Na koncu se poraženi fašizam ukazao kao jedina istina o nama i za laži proglasio naše pobjede. Fašizam je za nas imao jednostavnu poruku: ono niste bili vi. Ja sam vi. Prihvati sebe, ne stidi se sebe. Budi to što jesi, što si bio, što su svi tvoji bili. Enjoy yourself.
Poruku smo primili, shvatili i shodno tome djelovali.
Pokazalo se da smo naš fašizam odložili samo zato što smo neko vrijeme mogli uživati u ljevičarskom populizmu.
Na koncu smo s antifašističkih riječi prešli na fašistička djela. Naš antifažizam bio je šuplja priča, a to je, hvala na pitanju, i ostao. Jer mi smo i danas privrženi vrijednostima antifašističke borbe, i dalje se borimo protiv fašizma, čak i naši fašisti odlučno ustaju protiv fašizma. Tuđeg.
Imamo izoštren vid za tuđi fašizam. Skoro da ga možemo namirisati u vazduhu. Istovremeno, slijepi smo za fašizam „naših“. Naš fašizam je uvijek odbramben, iznuđena reakcija, bezazlen, nesvojstven našoj tradiciji, posve različit od svih drugih fašizama, stoga bi pravedno bilo reći kako i nije fašizam.
Malo su u šta naši narodi i narodnosti uložili toliko truda, znanja i rada kao u njegovanje, prikrivanje i poricanje svoga fašizma. Tako smo uspjeli razviti nekoliko oblika fašizma.
Prvi oblik ćemo nazvati: fašistički fašizam. Njemu se pribjegava samo u vanrednim situacijama, kada je svaka mimikrija izlišna. Izlivi fašističkog fašizma kasnije se reinterpretiraju, retuširaju i brišu, jer se fašistički fašizam ne uklapa u takozvanu tradiciju naših takozvanih naroda.
Tada naš fašizam prelazi u drugi oblik; u antifašistički fašizam. Koji počiva na tvrdnji da su naši narodi prije svega žrtve. To je suština njihove tradicije, kulture, pokretač i ishodište njihovog postojanja. Za žrtvu koju je kroz svoju istoriju podnio naš narod nema veće uvrede od nabrajanja onih koji su pali kao žrtave našeg naroda. Naš narod je žrtva fašizma drugih naroda, i kao takav ne može biti fašistički.
Treći oblik je fašistički antifašizam. To je ono kada smo mi kao naročito inventivni i lukavi, pa skontamo način da vlastiti fašizam prodamo kao priču o našoj posvećenosti „vrijednostima na kojima počiva savremena Evropa“. To je ono kada funkcioner Nove srpske demokratije kaže kako će se Crna Gora, želi li postati istinska evropska država, morati razvijati na vrijednostima ravnogorskog pokreta – jer četništvo je, a ne partizanstvo, kompatibilno sa Evropom.
EVROPA PO NAŠOJ MJERI
To je ono kada Srbija na svom putu ka Evropskoj uniji rehabilituje čiča Dražu, ujka Nedića i, ako Bog da, strika Ljotića. To je ono kada se hrvatska vlast sa predziđa kršćanstva piša po onima koji su pobijeni u Jasenovcu, odlučno osuđujući fašizam i svaku relativizaciju njegovih zločina.
To je ono kada naši vide šta se dešava u Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, pa kažu sebi: vidiš, to je Evropa po mjeri čovjeka, to je Evropa u kojoj bi se moglo živjeti. To je ono kada naši vide kako antifašizam nije samo tekovina i trajna vrijednost naših država, nego i cijele Evrope.
To je Evropa u koju bismo mogli ući i ne biti stranci. To je Evropa u kojoj bismo se osjećali kao kući.
