fbpx

Trebalo je psihički preživjeti ovu godinu

if god isnt fixing this what then

foto: Lee Scott/Unsplash

Naša svakodnevnica ima svoj ritam i svoju ravnotežu. Kada se poremeti događajima s vana koja dugo traju možemo reći da smo u stanju krize.

piše: Jelena Jevđenić

Skoro godinu dana korona virus obitava sa nama. Oko nas su svakodnevni izvještaji koliko je zaraženih, a koliko umrlih. Besumični lavirinti preporuka, mjera zaštite, izvještaja SZO, informacija o vakcini, lažnih vijesti, spekulisanja...

Prvo karantin, potom nemogućnost normalnog i naviknutog funkcionisanja, nemogućnost putovanja, otuđenost, zdravstveni kolaps. Ekonomski krah. A računi prema državi se moraju izmiriti. Prvo platiti račun za struju, pa ako ostane za hljeb i lijek.

Suočavanje s poteškoćama je najbitniji aspekt našeg psihičkog zdravlja. Pa kako mi u Bosni i Hercegovini stojimo sa tim? Nakon rata, koji je sam po sebi razarujući za emocionalno zdravlje, usljedile su godine iscrpnog preživljavanja. Što emocionalnog, što ekonomskog. Naizgled, život se odvijao normalno, iako malo čega je normalnog u tom svemu bilo. Tranzicija još traje jer, gledajući političku scenu, nismo još uvijek prevazišli sukobe iz rata, a to se naravno preliva i na narod. Iako pasivno, mi smo još uvijek u nekakvom sukobu. Mada se kroz sve to provlačila i provlači, pljačka nas samih jer kako god, mi i dalje djelujemo i radimo, i okrećemo kotač kojeg zovemo država.

Malo smo se umorili od okretanja kotača i od stalnog suočavanja sa teškoćama. Pandemija nam je pokazala da se ne možemo osloniti na vlastiti rad, jer koliko god radili, produkt rada negdje curi. Pokazala je i da naš rad ne može da nas zaštiti niti da nam pomogne u kriznim situacijama, kao što je ova.

Ovih mjeseci se često moglo čuti da se ljudi ne boje toliko korona virusa koliko našeg zdravstva, ako bi bili zaraženi. I to je ta nestabilnost koja podsvjesno šeta našim mislima, a o kojoj nemamo vremena misliti. Odavno smo na izmaku snage, a sada smo je i izgubili samo to sebi nismo rekli. Ostalo je još toliko da se svakog jutra podignemo iz kreveta i nastavimo okretati kotač pa bar po inerciji, ako ništa više.

Neki su uspjeli u prvom valu korone ostati psihički netaknuti, ali kraj godine je dočekao i njih. Jučerašnji potres je još jedan povod za strah. Još jedan PTSP okidač.

Neko loše spava, neko često plače, neko se opija, neko je nemiran, neko je agresivan, neko je razdražljiv, neko potišten, a svi smo bolesni i siromašni. Bodriti ljude sa jeftinim nju ejdž forama je možda nešto najbezobraznije što se može uraditi. Uvjeravati ljude da je sve izmišljeno i unaprijed isplanirano još je bezobraznije. Pa kako se nositi sa strahom i osjećajem neizvjesnosti?

Psihoterapeut će reći „posmatraj život realno“. Ne negativno, ne pozitivno, već realno. A realno je da nas je strah, i da smo previše emocionalno oštećeni i preopterećeni. Ali i da isto tako pronalazimo smisao za naprijed. Svako na svoj način.

Kada kažemo da ovu godinu treba psihički preživjeti to zvuči banalno, jer je koncept vremena nepoznat katastrofama. Ali je lakše svemu dati početak i kraj, pa tako ostaje malo prostora nekoj nadi koja, ako ništa, bar trenutno pomogne.

Autor: Impuls