Treba prestati djecu učiti da je prevođenje učenje jezika

Nastavnik pozdravlja: Guten Morgen, ein neuer Tag beginnt, wir freuen uns alle, dass wir in der Schule sind. (Dobro jutro, počinje novi dan, svi se radujemo jer smo u školi.) Đaci negoduju: Ne znamo mi njemački tako dobro, nastavnice. Takav komentar stiže od njih čak i kada im se odmah prevede ono što je izrečeno na tom jeziku i što još ne mogu znati, a strani jezik treba da uđe u uho, treba da postane blizak po zvuku i melodiji.

Kada sam prvi put djecu u školi pozdravila ovom pjesmicom na njemačkom jeziku, iznenađenje je bilo obostrano i nije bilo neznatno. Očito je da đaci u osnovnim školama nisu navikli da se zbilja strani jezik na času koristi što više, kako u pozdravljanju tako i pri saopštavanju i izražavanju. Pozdrav kao znak da čas počinje ili završava bi, po mom mišljenju, trebao uvijek biti na jeziku koji se predaje. Smatram da nastavnicama i nastavnicima inače ne smije biti mrsko, niti ih treba savladavati malodušnost pri stalnom korištenju stranog jezika koji predaju. Nije valjda poenta da se savladavanje tog stranog jezika ograniči na nekolicinu zadataka koji se na času obrađuju i koji se dodjeljuju za zadaću?

Učenici pitaju: Koji ćemo naslov napisati u sveske, nastavnice?

Nastavnica odgovara: Wiederholung, Wiederholung, Wiederholung ili Ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje. To je jedna od glavnih strategija učenja. Ako ritualizirano koristimo pojedine izraze u situacijama koje se nužno ponavljaju na časovima – to će djeci sasvim sigurno ostati pohranjeno u pamćenju. Nikad, ni poslije više od deset godina, nisam zaboravila izraz na talijanskom jeziku koji je nastavnica stalno ponavljala: Smetete di parlare! (Prestanite pričati!)

Pripadam pravcu podučavanja koji podrazumijeva da djecu treba prestati učiti da samo prevođenje znači savladavanje jezika. Za nastavnike i nastavnice trebalo bi biti uznemirujuće da đaci smatraju kako jezik uče tako što, riječ po riječ, prevode izraze ili rečenice. Najbolji način učenja je takozvano sinonimno povezivanje riječi – kada se uspije pronaći slična riječ za nepoznatu na stranom jeziku. Kada se učenicama nareda niz po značenju srodnih riječi, a među njima je jedna ili više nepoznatih riječi (npr. Mittagessen, Mittag, Mittwoch, Mitte – ručak, podne, srijeda, sredina), nudi im se semantički lanac koji će im prije ostati u sjećanju nego da su svaku riječ pojedinačno prevodile. Uz ovo, treba potaknuti želju za razumijevanjem, da ona nije naprosto data, a to se uvijek dobro postiže zabavnim materijalom, pa je Peppa Wutz (engl. Peppa Pig) odličan crtić za učenje njemačkog jezika, pogotovo za pete i šeste razrede. Ukoliko se nastavnice i nastavnici potrude da sistematski pripreme materijal za časove na osnovu tih crtića, podloga za zabavno učenje je postavljena. Nastavne teme i jedinice, kao na primjerm porodica¹, (ne)vrijeme², proslava rođendana³, životinje kod djeda i bake⁴,  upoznavanje s dativom⁵, mogu se prekrasno obraditi pomoću videa od po pet minuta koji se mogu besplatno pronaći na YouTubeu. U crtićima kontekst divno ohrabruje đake da pravilno uče i slušanje i razumijevanje, da ne moraju razumjeti svaku riječ, da je čak dovoljna samo nekolicina poznatih riječi da značenje naslute, odnosno shvate – a to je ono ključno – iz konteksta. Intonacija, mimika i gestovi, vrlo lijepo prikazani u tim crtićima, kao izražajni znakovi pomažu djeci i vode ih ka lakšem savladavanju nepoznatih riječi i izraza. Osim toga, u doba kada nijedna generacija više ne živi bez Facebooka ili YouTubea, mnogo je vjerovatnije da će đaci kliknuti na idući video, nego prelistati na iduću stranicu udžbenika čije ilustracije u današnje vrijeme ne nude mnogo podloge za identifikaciju.

Nastavnica pita: Schreiben wir, Kinder?! (Pišemo li, djeco?!)

Đak odgovara: Nastavnice, prepadoste me! Kako ste to rekli...

Na vrlo efektivan način, usklikom sam trznula djecu da obavezno prepisuju sve sa ploče više puta, ma mnogo, mnogo puta. Dobro mi je došlo to što radne materijale koje sam pripremila nisam mogla prikazati na televiziji jer se ekran uporno nije povezivao sa ekranom računara, pa sam ostala samo s pločom kao podlogom za predavanje. Nastavnica treba biti uzor đacima i nisam se umarala od pisanja po ploči, a zahtijevala sam od njih da pišu, da sve prepisuju: i greške i ispravke grešaka i rečenice ili izraze koji se ponavljaju. Pisanje rukom je, govorila sam i uvijek ću tvrditi, vještina koja se nikad ne smije potcijeniti i koja će nam uvijek trebati.

Nastavnica pozdravlja za kraj: Auf Wiedersehen!

1)

2)

3)

4)

5)

Autor: Marina Stojaković - Školegijum