Odlazak radno aktivnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine jedan je u nizu nerješivih bosanskih problema. Izostanak notorne političke volje koja se često ističe kao uzrok nerješivosti zapravo je efekt strukturnog ekonomskog zaostajanja i poslovične institucionalne inercije u BiH.
Foto: AFP / Elvis Barukčić / Predah BiH radnika u protestnom maršu na granicu s Hrvatskom
Iseljavanje stanovništva je već posljednje dvije decenije jedna od stalno aktuelnih tema u Bosni i Hercegovini. Čak i kada se mediji senzacionalistički ne bave posljedicama iseljavanja, odlazak iz Bosne i Hercegovine motiv je svakodnevnih konverzacija i neskrivena ambicija značajnog dijela generacije stasale u društvu nad kojim se nadvila sjena kapitalizma. Mada je odlazak studentske i nekvalifikovane populacije u zemlje EU dugogodišnja karakteristika država Zapadnog Balkana, potpisivanjem ugovora kojima se institucionalno reguliše zapošljavanje državljana Bosne i Hercegovine u Njemačkoj 2013. godine, započelo je, ako je vjerovati medijima, nekontrolisano iseljavanje kvalifikovanog i visoko-kvalifikovanog stanovništva.
Značaj ove teme nije u potpunosti shvaćen što pokazuje i činjenica kako su sve inicijative da se iseljavanje radno sposobnog stanovništva stavi na dnevni red državnih i entitetskih zakonodavnih institucija redovno bile odbacivane. Tek nedavno je ovo pitanje opet aktuelizovano zahvaljujući inicijativi opozicionih stranaka okupljenih oko lijevog centra koja je obavezala nadležne institucije da, za početak, odgovore na neka od pitanja vezanih za iseljavanje radno sposobnog stanovništva.
Nepoznati razmjeri
Goruće pitanje je broj ljudi koji su trajno napustili BiH u posljednjih nekoliko godina. Zvanične statistike o tome ne postoje. Iz entitetskih i državnih institucija, zavisno do izvora, nezvanično se govori o 10-ak hiljada do nekoliko desetina hiljada ljudi koji su napustili zemlju u razdoblju od jedne do nekoliko godina, ali nešto slobodnije ocjene nevladinih organizacija govore o čak 100-ak hiljada ljudi. Drugim riječima, nepoznate su stvarne razmjere aktuelnog vala iseljavanja. Zvanično objašnjenje nepostojanja evidencije je to što određen broj stanovnika Bosne i Hercegovine ima državljanstva Hrvatske i Srbije, što im omogućava da putuju kao državljani tih zemalja. To otežava evidentiranje stvarnog broja državljana Bosne i Hercegovine koji borave, odnosno rade u inostranstvu, zbog čega nadležne institucije, zvanično, ne objavljuju podatke.
No, jedan od poznatih statističkih podataka je stopa nezaposlenosti. Izvještaj Svjetske banke otkriva kako je stopa nezaposlenosti 2014. godine bila 27.9 posto, dok je udio nezaposlene populacije do 24 godine sa 57.5 posto bio jedan od najvećih na svijetu. Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine ima aktuelnije stope nezaposlenosti koje su znatno veće. Za izračunavanje stope nezaposlenosti Agencija koristi drugačije metode zbog čega je njena stopa nezaposlenosti 2014. bila čak 43,6 posto. Ta stopa omjer je broja nezaposlenih stanovnika registrovanih na zavodima za zapošljavanje i ukupnog broja radno sposobnog stanovništva. Drugačije napisano, razlika u stopama odnosi se na udio stanovnika koji rade na crno – što je značajna karakteristika tržišta rada u Bosni i Hercegovini.
Anketna stopa medotološki je fleksibilniji način za izračunavanje stope nezaposlenosti i na osnovu nje se evidentira samo dio stanovništva koji aktivno traži zaposlenje. Anketna stopa Agencije tek se neznatno razlikuje od stope nezaposlenosti Svjetske banke, što je indikator kako je i stopa nezaposlenosti, odnosno broj ljudi zaposlenih na crno, statistički relevantan. Za sljedeće dvije godine podaci Agencije pokazuju blagi pad obje stope nezaposlenosti. Za 2016. stopa nezaposlenosti iznosila je 40.9 posto, anketna stopa bila je 25,4 posto, a anketna stopa nezaposlenosti populacije do 24 godine bila je 54,3 posto. Gledajući apsolutne brojeve, broj odjavljenih ljudi sa evidencija Zavoda za zapošljavanje je dvostruko veći od broja zaposlenih za isto vrijeme. Jedino što možemo zaključiti iz navedenih podataka je to kako tržište rada u posljednje dvije godine postaje sve aktivnije, ali bez pouzdane statistike i ozbiljne institucionalne analize, broj ljudi koji su otišli iz Bosne i Hercegovine i dugoročno se nastanili u zemljama EU ostaće nepoznat.
Tri kategorije strukturne nezaposlenosti
Drugo pitanje, suštinski značajnije od razmjera tiče se uticaja iseljavanja stanovništva na tržište rada. Poslovično senzacionalistički mediji obično tematiziraju iseljavanje naglašavajući nedostatak kvalifikovane radne snage, što su s obzirom na karakteristike tržišta rada i brojnost kvalifikovane radne snage, lokalni slučajevi. Osnovne karakteristike tržišta rada u Bosni i Hercegovini su niska stopa zvanične, skoro jednaka stopa nezvanične zaposlenosti, te jedna od najviših stopa nezaposlenosti populacije do 24 godina. Drugim riječima, malo manje od polovine stvarno zaposlenih radi na crno ili im je status regulisan kroz različite vrste kratkotrajnih ugovora. Dugotrajna, odnosno strukturalna nezaposlenost i poslovi koji obično ne zahtijevaju specifična znanja stvaraju konkurenciju radne snage i omogućavaju niske cijene rada, što je uz pad standarda života i osjećaj egzistencijalne nesigurnosti jedan od osnovnih razloga napuštanja Bosne i Hercegovine.
Setom mjera iz Reformske agende, koja je napisana uz instrukcije Svjetske banke i MMF-a, entitetske vlasti nastoje fleksibilizirati zakonsku regulativu. Posljedično, kvalifikovana, odnosno relativno stručna radna snaga i niska cijena rada će omogućiti rast investicija, što će značiti otvaranje radnih mjesta. Mada je konkurentost koju stvara niska cijena rada kratkoročno efikasna, slobodno kretanje radne snage dugoročno ima negativne efekte na slabo ili srednje razvijena društva. Bez pouzdane statistike nije jednostavno analizirati strukturu radne snage koja je ostaje u Bosni i Hercegovini. Logičan zaključak bi bio kako je mlađa populacija fleksibilnija, a kako je njena stopa nezaposlenosti drastično velika potencijalno su manje zainteresovani za dugoročno čekanje zaposlenja. To je dio populacije koji već posjeduje specifična znanja, odnosno efikasnije usvaja novo znanje. Generalni zaključak bi bio kako je, bez obzira na okolnosti, stariji i dugoročnije nezaposlen dio radne snage skloniji ostati u zemlji.
Treće pitanje odnosni se na kapacitet entitetskih odnosno državnih institucija da na iseljavanje radno sposobnog stanovništva adekvatno odgovore. Osim institucionalne inertnosti, i nezainteresovanost političkih stranaka za ovo pitanje pokazatelj je političke neodgovornosti. Zasad niti institucije niti politički centri moći nisu pokazali da ozbiljno shvataju dugoročne posljedice iseljavanja radno sposobnog stanovništva – u tom kontekstu interesantna je izjava nekadašnjeg direktora Agencije za rad i zapošljavanje koji je potpisivanje ugovora 2013. godine objasnio obavezom Agencije da nezaposlenoj populaciji omogući adekvatno zaposlenje, bar u zemljama EU. Dugoročne posljedice gubitka stručne radne snage zahtijevaju ozbiljne mjere. Ali, izostanak pouzdane statistike, institucionalne analize i slab interes političkih centara moći za ovo pitanje ostavlja sumnju u institucionalne i političke kapaciteta Bosne i Hercegovine da adekvatno odgovori na iseljavanje stanovništva. Jedini institucionalni odgovor koji, sudeći po iskustvu, sigurno možemo očekivati je ponovno povećanje upisnih kvota u srednje škole u kojima se nove generacije obrazuju za njemačko tržište rada.
