Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta

Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) 

Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Neobična se sudbina koncepta totalitarizma ogleda u tome što je istovremeno nezaobilazan i neupotrebljiv. Upotreba koncepta, nezaobilaznog u političkoj teoriji (zaokupljenoj definiranjem tipologije oblika moći) i praktično neupotrebljivog za historiografiju i društvene znanosti (koje se bave konkretnim historijskim iskustvima), u interdisciplinarnoj epistemološkoj perspektivi pokazuje se krajnje problematičnom. Podsjeća po tome na ideju čovjeka kakvu je elaborirala filozofija prosvjetiteljstva, i koju je u svojoj čuvenoj kritici problematizirao Joseph de Maistre rekavši da poznaje Francuze i Talijane, i kako, zahvaljujući Montesquieuu, zna čak i za postojanje Perzijanaca, ali „čovjeka“ o kojemu je riječ u slavnoj Deklaraciji iz 1789. nikada nigdje nije vidio. U Izvorima totalitarizma, Hannah Arendt naglašava pertinentnost argumenata koje je zastupao još jedan kontrarevolucionar, Edmund Burke, u svojoj kritici Deklaracije o pravima čovjeka, kojoj priznaje „neosporivu… pragmatičku snagu“, ali se očigledno ne slaže s njezinim zaključcima.

„Totalitarizam“ je apstrakcija. Njegove ga žrtve poznaju pod drugim imenom, njihova su sjećanja konkretna. U tom idealtipskom obliku, više podsjeća na košmarni svijet kakav je zamišljao George Orwell u 1984., negoli na konkretnu realnost fašizama ili staljinizma

Za one koji su se, poput Židova sredinom dvadesetog stoljeća, našli izvan sistema države-nacije i svake juridičke i političke rekognicije, dakle one najbliže apstraktnoj i univerzalnog definiciji „čovjeka“, Deklaracija će se pokazati savršeno beskorisnom: ona je tek simbol, komad papira, ili najviše, eto, peticija dobrih namjera. Tvrdnja Hanne Arendt, naravno, nije smjerala odbacivanju racionalističke tradicije prosvjetiteljstva, nego razumijevanju njezinih ograničenja. Jednaka je stvar s totalitarizmom, koji Franz Neumann definira kao „idealtip“, u veberijanskom smislu, koji gotovo nikada ne odgovara konkretnim historijskim realnostima, te koji Pierre Bouretz karakterizira kao „a priori kategoriju“, u kantijanskom smislu, jer se primjenjuje na historijske činjenice puno češće nego što se izvodi iz njihove analize. Drugim riječima, „totalitarizam“ je apstrakcija. Njegove ga žrtve poznaju pod drugim imenom, njihova su sjećanja konkretna. U tom idealtipskom obliku, više podsjeća na košmarni svijet kakav je zamišljao George Orwell u 1984., sa svojim ministarstvom Istine, Velikim bratom i novogovorom, negoli na konkretnu realnost fašizama ili staljinizma.

No, izvorno se koncept totalitarizma odnosi na točno tri historijska iskustva: iskustvo talijanskog fašizma (1922 – 1945), njemačkog nacional-socijalizma (1933 – 1945) te iskustvo ruskog staljinizma (između kraja dvadesetih i početka pedesetih godina dvadesetog stoljeća). Ta su tri režima izrazila nove, ranije nepoznate oblike moći, čije sličnosti zahtijevaju komparatistički pristup, i čiji zločinački ishodi postavljaju nova pitanja o odnosu koji se u dvadesetom stoljeću uspostavlja između nasilja i države. Koncept totalitarizma nastoji odgovoriti na ova pitanja. Svi se teoretičari slažu barem oko jedne stvari: totalitarizam je antiteza, radikalna negacija pravne države kakva se razvila i proširila tijekom prethodnog stoljeća u Europi. Sve osnovne karakteristike klasične liberalne države – podjela vlasti, politički pluralizam, predstavničke institucije (iako, u većini slučajeva, na osnovi ograničenog prava glasa), kao i ustavno jamstvo određenih osnovnih političkih prava – radikalno su uništili totalitarni režimi: u Italiji su postupno demontirane, u Njemačkoj neposredno ukinute „karizmatskom“ vlašću koja ignorira zakon (ali se ne zamara ukidanjem Weimarskog ustava), a u Rusiji poništeni revolucijom koja je za cilj imala uspostavljanje socijalističke demokracije, te će vrlo brzo skončati u jednopartijskom režimu (čija je uloga potvrđena Ustavom iz 1936.). Novina totalitarizma počiva u činjenici da njegovo osporavanje struktura liberalne države ne implicira povratak tradicionalne diktature i stare oblike apsolutne vlasti. Totalitarni režimi upisuju se u modernitet, pretpostavljaju industrijsko društvo. Ne odbacuju političku demokraciju i predstavničke institucije kako bi restaurirali državu ancien régimea, nego kako bi uspostavili vlast zasnovanu na regrutiranju masa i plebiscitarnom konsenzusu. Mase se konstantno mobiliziraju, ali i lišavaju svake subjektivnosti, nisu samoorganizirane nego svedene na puku ornamentalnu ulogu, baš kao u koreografijama fašističkih mimohoda koje su snimali Istituto Luce ili Leni Riefenstahl. Totalitarizam, piše Franz Neumann, označava „uništenje svake razdvojenosti između države i društva te politizaciju cijeloga društva“. Drugim riječima, apsorbiranje civilnog društva, sve do njegova uništenja državom, koja nije više Levijatan utemeljen na ugovoru, nego Behemot, carstvo kaosa i arbitrarnog, razarača samog principa grada.

Totalitarni teror pretpostavlja državnu monopolizaciju nasilja, koja se ne vrši u ime ili za obranu prava, ali koji se ipak upotrebljava prema potpuno racionalnim metodama i procedurama, odnosno onima koje impliciraju ekonomsku, administrativnu ili vojnu racionalnost tipičnu za moderne države

Također, svi se teoretičari totalitarizma slažu da je teror, državni teror čije se žrtve broje u milijunima, jedan od njegovih bitnih elemenata. Totalitarni teror pretpostavlja državnu monopolizaciju nasilja, koja se ne vrši u ime ili za obranu prava, ali koji se ipak upotrebljava prema potpuno racionalnim metodama i procedurama, odnosno onima koje impliciraju ekonomsku, administrativnu ili vojnu racionalnost tipičnu za moderne države. S ove točke gledišta, koncept totalitarizma nadaje se kao pokušaj prevladavanja one aporije filozofije i političke sociologije koja je, od Thomasa Hobbesa do Norberta Eliasa, preko Maxa Webera, interpretirala proces državne monopolizacije nasilja kao faktor civilizacije, navodno neminovno povezan s osnaživanjem i proširenjem prava. Iako totalitarizam reproducira sve bitne karakteristike zapadnog racionalizma kakvim ga opisuje Weber, on dovodi do radikalne negacije onoga što je heidelberški sociolog definirao kao modernu racionalnu legalnu vlast i označava stupanje zločinačke države na scenu.

Bilješke za povijest jednog koncepta

Nakon raspada SSSR-a i kraja sovjetskog bloka, pojam totalitarizma napustio je domenu aktualnosti te ušao u domenu povijesti političkog mišljenja i društvenih znanosti dvadesetog stoljeća. Naime, tako označena politička realnost nije sasvim nestala s planete, nego nam kraj dvaju historijskih iskustava koji su ga proizveli – staljinizma i fašizma u Europi – omogućava da pristupimo prvom pokušaju historizacije koncepta totalitarizma, od njegova pojavljivanja, oko sredine 1920-ih, sve do njegove recentne reanimacije. Ima nešto paradoksalno u eklatantnom povratku ove rasprave, i to upravo u trenutku kada njezin predmet (ili barem njegovi preostaci) nestaje s povijesne scene, naročito prisjetimo li se da takav nestanak – urušavanje SSSR-a zbog unutarnjih kontradikcija – nitko nije predviđao, da je tu mogućnost većina teoretičara totalitarizma čak i otvoreno isključivala. U svjetlu spomenutih teorijskih metamorfoza njegove recepcije i javne upotrebe, nije neosnovano razlikovati devet osnovnih etapa u razvoju intelektualne rasprave o totalitarizmu:

1) Pojava pridjeva „totalitarno“ (totalitario) 1923. godine, u spisima pojedinih liberalnih talijanskih intelektualaca (naročito Giovannija Amendole), opisuje talijanski fašizam, koji je tek uspostavio vlast te se transformirao u režim. Pojam „totalitarnog sistema“ još uvijek nije značio novi tip dominacije utemeljen na teroru, nego prije modernu verziju apsolutizma, kako implicitno sugerira Amendolina referenca na Thomasa Hobbesa, kada talijanskom fašizmu pripisuje plan izgradnje „države-Levijatana“. Termin koji su za definiranje fašizma najviše koristili njegovi onodobni protivnici bio je „tiranija“. Zanimljivo je po tom pitanju primijetiti da prvi intelektualci, kao što su Francesco Saverio Nitti i Waldemar Gurian, koji u tom periodu pokušavaju izvesti usporednu analizu ruskog boljševizma i talijanskog fašizma, još uvijek ne govore o totalitarizmu.

2) Fašizam usvaja koncept. Najprije Benito Mussolini na jednom mitingu u svibnju 1925. govori o „feroce volontà totalitaria“ („surovoj totalitarnoj volji“) svojeg režima. Potom koncept upotrebljava službeni filozof fašizma, Giovanni Gentile, u članku koji se pojavio u časopisu Foreign Affairs 1928., da bi potom 1932. bio uveden u Enciclopedia italiana, u članku „Fašizam“, koji su zajedno napisali Gentile i Mussolini. Talijanski fašisti usvajaju kategoriju totalitarizma koja besprijekorno sumira njihovu filozofiju države, ne samo kao moralni i spiritualni entitet kadar utjeloviti svijest nacije, već ponajprije kao instituciju koja može u potpunosti obuhvatiti civilno društvo. Gentile tu vidi novu metamorfozu liberalizma i etičko dovršenje hegelijanske države.

Nekoliko godina kasnije, u sumrak Weimarske republike, ideolozi Konzervativne revolucije skovali su drugu ideju totalitarne dominacije. Koncept „totalne države“ (totale Staat) javlja se od 1931. u spisima filozofa prava Carla Schmitta, kao definicija diktature koja utjelovljuje novi oblik suvereniteta (suveren bi bio onaj koji proglašava izvanredno stanje i drži svu vlast). Između 1930. i 1932., pisac Ernst Jünger u nekim svojim ratnim spisima, naročito u zbirci Krieg und Krieger i eseju Der Arbeiter, popularizira ideju „totalne mobilizacije“ (totale Mobilmachung), koja vodi do diktature utemeljene na vladanju modernom tehnikom.

3) S usponom Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933., pojam totalitarizma udomaćuje se u literaturi antifašističkih izbjeglica. Filozof Herbert Marcuse i sociolog Paul Tillich posvećuju mu nekoliko članaka u glavnim znanstvenim časopisima njemačke emigracije: Zeitschrift für Sozialforschung, časopis Frankfurtske škole, i Social Research, koji u New Yorku objavljuje New School for Social Research. U Francuskoj se riječ javlja iz pera dvaju katoličkih intelektualaca, Emmanuela Mouniera i Jacquesa Maritaina. Početkom 1936., godine prvog montiranog procesa u Moskvi koja označava novi represivni zaokret SSSR-a, ideja totalitarizma počinje cirkulirati, s prilično mutnim i nepreciznim statusom, među lijevim protivnicima staljinizma: najprije kod Victora Sergea, recentno oslobođenog iz sibirskog logora, potom kod Trockog, osobito u Izdanoj revoluciji.

4) Naravno, upravo će njemačko-sovjetski pakt iz 1939., koji je iznenada ukazao na Hitlera i Staljina kao dvije „bratske zvijezde“ (Trocki) ideji totalitarizma dati goruću aktualnost. Od tog značajnog događaja njegova će se upotreba raširiti kako bi, pod zajedničkim nazivom, ukazala na dvije glavne europske diktature toga doba. Iste godine, američki politolog Carlton H. J. Hayes u Philadelphiji organizira prvi simpozij o totalitarizmu (Symposion on the Totalitarian State), koji prethodi izdavanju nekoliko djela, od kojih najpoznatije ostaje ono bivšeg austrijskog komunista Franza Borkenaua (The Totalitarian Enemy, 1940.), gdje ovaj koncept postaje interpretacijski ključ paralelnog uspona njemačkog nacional-socijalizma i ruskog staljinizma.

Nakon što ga je teoretizirao talijanski fašizam, a različite grupe izbjeglih intelektualaca (s jedne strane talijanski i njemački antifašisti, s druge oponenti iz Rusije) koristile na uglavnom deskriptivan način, pojam totalitarizma po izbijanju Drugog svjetskog rata dospijeva do statusa ključne riječi u političkom vokabularu koji upotrebljava kako liberalno-konzervativna inteligencija, koja se od početka Ruske revolucije suprotstavlja komunizmu, tako i antifašistički intelektualci razočarani staljinizmom. Dolazak Hitlera na vlast bio ih je približio SSSR-u; no moskovski procesi, represija nad revolucionarnom ljevicom za vrijeme španjolskog građanskog rata, potom pakt Ribbentrop-Molotov, učinili su od totalitarizma slogan njihova zaokreta udesno, njihova „degažmana“ i političke deradikalizacije. Taj će se fenomen, započet 1939. godine, izrazito proširiti desetak godina kasnije, početkom Hladnog rata.

5) U ljeto 1941., s nacističkim napadom na SSSR i promjenom vojnih savezništava koja će definirati tijek rata, ideja totalitarizma, nakon što je iščezla iz propagandnih publikacija savezničkih sila (ili barem u svojem novom značenju komparacije dvaju totalitarizma), doživjela je značajan zalaz. I on će potrajati do početka Hladnog rata 1947., uz iznimku tek nekoliko djela koja se okušavaju u novoj teorijskoj sistematizaciji. Riječ je o knjizi Put u ropstvo (The Road to Serfdom) liberala Friedricha Hayeka, objavljenoj 1944., te iz radikalno drukčijeg pristupa, o djelima marksista iz Frankfurtske škole u egzilu, Franza Neumanna i Marxa Horkheimera, čije su obje knjige objavljene 1942. godine. Neumann je napisao kapitalno djelo Behemoth, a Horkheimer esej „slobodarskog“ tona, Autoritarna država. Primijetit ćemo da se riječ „totalitarizam“ ne nalazi u naslovu niti jednog od ovih djela. 

6) Izbijanjem hladnog rata pojam totalitarizma vratit će se u punoj snazi: posvećuju mu se sveučilišni kolegiji (pod vodstvom Carla Friedricha, 1953.), a naročito je značajan skup priloga koji nastoje kategoriju totalitarizma ili interpretirati kao barbarstvo 20. stoljeća (Izvori totalitarizma, koje je Hannah Arendt objavila 1950.), ili preko koherentnog teorijskog modela formalizirati fenomenološku i strukturalnu analizu staljinističkog i nacionalsocijalističkog režima (Totalitarna diktatura i autokracija, koju su 1956. objavili Carl J. Friedrich i Zbigniew Brzezinski). U tom razdoblju, tema totalitarizma doživljava i najpoznatije književno uobličenje, u romanu 1984.Georgea Orwella.

Razdoblje od 1947. do 1960. stoga je zlatno doba ideje totalitarizma. Puno više nego uspjeh ove skupine, u konačnici, vrlo heterogenih djela, upravo je transformacija pojma u istinsko propagandno oružje ono što mu je tijekom cijelog tog perioda osiguralo široku rasprostranjenost – neki u tom kontekstu govore o „borbenom konceptu“ (Kampfbegrieff). Kako je primijetio Wolfgang Kraushaar, jednom kada je taj pojam zaodjenuo suštinski antikomunističko ruho, nadalje ispunjava dvostruku političku funkciju: s jedne strane doprinosi „imunizaciji zapadnog sistema“, pozicionirajući ga izvan svake kritike (oponenti u SAD-u i njihovi saveznici automatski se transformiraju u potencijalne ili stvarne simpatizere totalitarnog neprijatelja); s druge strane, implicira „neutralizaciju ili relativizaciju nacističke prošlosti“, iz razloga avangardne uloge koju je Savezna republika Njemačka, država iznikla iz pepela nacionalsocijalizma, odigrala u borbi protiv komunizma. Totalitarizam tako postaje barjak pod kojim se okuplja cijela armija bivših komunističkih intelektualaca koji su s oružjem i prtljagom prešli u militantni antikomunizam (Sidney Hook i James Burnham) ili su se nagnuli ka pacifističkom humanizmu slobodarskog tipa (Arthur Koestler, Manes Sperber, Dwight MacDonald i Ignazio Silone). Njihov susret s liberalnim antikomunizmom stvorit će prilike za eksperiment Kongresa za slobodu i kulturu, koji će igrati važnu ulogu u širenju „totalitarističkih“ teorija, zahvaljujući širokoj mreži časopisa na glavnim zapadnjačkim jezicima (Encounter, Preuves, Der Monat, Tempo presente). Iako dominantna u SAD-u i Njemačkoj, ta struja ostaje relativno minorna u zemljama poput Francuske i Italije, gdje su komunističke partije bile glavne političke snage Otpora koje nastavljaju vršiti odlučujući utjecaj unutar antifašističke kulture. Djelo C. Friedricha i Z. Brzezinskog nikada neće biti prevedeno na francuski niti talijanski, a knjiga Hanne Arendt, koja se pogrešno smatrala nekom vrstom „biblije hladnog rata“, bit će prevedena tek s nekoliko desetljeća zakašnjenja. 

7) Društvena, politička i kulturna previranja 1968. proizvest će novi zalaz ideje totalitarizma na Zapadu, kada se ona doima kao ideološki preostatak Hladnog rata. Kubanska revolucija, vijetnamski rat i zapaljena iskra antikolonijalnih pokreta rehabilitiraju pojam imperijalizma, koji su „totalitarističke“ teorije bile izbrisale ili suspendirale. Povratak marksizma, praćenog uzletom nove generacije historičara i sociologa oslobođenih ideoloških raskola iz 1950-ih godina pridonio je radikalnom preispitivanju ovog koncepta; američki politolozi Herbert Spiro i Benjamin Barber otvoreno predlažu da se ukine iz političkog vokabulara. Tijekom ovog perioda, historičari sovjetskog svijeta i nacističke Njemačke orijentiraju se prema produbljivanju specifičnosti ovih režima, jer se više ne mogu zadovoljiti ideološkim, generalizirajućim, ali često površnim pristupima, koji su dominirali istraživanjima tijekom cijelog perioda 1950-ih godina. „Totalitariste“ Leonarda Shapira i Karla Dietricha Brachera zamijenili su socijalni historičari kao što su Moshe Lewin, Martin Broszat i Hans Mommsen.

 8) Paralelno s njegovim izbacivanjem iz kulturnog polja gdje je u prethodnih dvadesetak godina imao najveći utjecaj, koncept totalitarizma počinje se, od 1968. – godine francuskih svibanjskih gibanja, ali i sovjetske intervencije u Pragu – usađivati među inteligencijom centralne i istočne Europe, koja raskida s komunističkim partijama i orijentira se prema radikalnoj kritici realnog socijalizma, dijelom napuštajući marksizam (Leszek Kolakowski), a dijelom reelaborirajući ga u „zapadnjačkom“ kontekstu (Budimpeštanska škola Agnes Heller i Ferenca Fehera sve do kraja 1970-ih godina). Rijetki su istočnoeuropski intelektualci koji su, poput Czeslawa Milosza, autora Zarobljenog uma (1953) koristili taj termin prije 1968. godine. Nekoliko godina kasnije, prijevod knjige Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina odjeknut će poput bombe u zemljama kao što je Francuska, uvodeći ondje raspravu koja ju je do tada tek marginalno dotaknula. Francuska „otkriva“ totalitarizam 1974. godine, on postaje slogan iza kojeg se smještaju razočarani ideolozi maoizma (takozvani „novi filozofi“). U izrazito medijski forsiranoj raspravi, do izražaja dolaze kako najkoherentniji predstavnici liberalne kritike totalitarizma (Raymond Aron), tako i heretički marksisti oko časopisa Socialisme ou Barbarie, koji su od kraja 1940-ih godina oživjeli lijevu kritiku staljinizma (Cornelius Castoriadis, Claude Lefort).

 9) Okašnjela reanimacija rasprave o totalitarizmu potkraj 1980-ih godina u očiglednoj je vezi s krizom marksizma u Europi i restauracijom neoliberalnog svjetskog poretka. Riječ je o tome da se ovaj potonji imunizira, proglašavajući ga najboljim od mogućih svjetova, nasuprot diktaturama 20. stoljeća. Nesumnjivo nije slučajnost da je obnova interesa za totalitarizam koincidirala s fabrikacijom mita o „kraju Povijesti“. Dvije knjige, Europski građanski rat (Der europäische Bürgerkrieg) Ernsta Noltea i Prošlost jedne iluzije (Passé d’une illusion) Françoisa Fureta predstavljaju najznačajnije intelektualne produkte novog „totalitarističkog“ vala. Najtipičnija je njegova karakteristika svođenje povijesti antifašizma na gigantski propagandni pothvat u službi sovjetskih interesa (što je navelo Erica Hobsbawma da Furetovu knjigu predstavi kao „okašnjeli proizvod ere Hladnog rata“).

Početkom 1989., epicentar tog intelektualnog zaokreta postala je Njemačka. Ne začuđuje što je zemlja koja je imala turobnu privilegiju da tijekom dvadesetog stoljeća svjedoči dvostrukom historijskom iskustvu nacionalsocijalizma i staljinizma, sada u središtu rasprave o totalitarizmu, jedinoj političkoj kategoriji koja je, u zajedničkoj definiciji, sposobna elaborirati to dvostruko nasljeđe. No tu se ipak javljaju problemi. Ponajprije, uspostavljanje paralela između ovih dvaju režima izravno podrazumijeva jednadžbe: Hitler = Honecker, Stasi = Gestapo, Bautzen = Buchenwald ili Auschwitz – koje su potpuno mistificirajuće. DDR je bio, u pravom smislu riječi, autoritarna i birokratska diktatura, a ne režim koji je na tisuće svojih disidenata slao u konc-logore. Iako je prisvojio, instrumentalizirajući je i deformirajući, ostavštinu suprotstavljanja Hitleru, režim nikada nije prakticirao politiku istrebljenja. Međutim, jedan sasvim drugi razlog čini ovaj povratak koncepta totalitarizma suspektnim. Reanimiran krajem povijesnog ciklusa suvremene Njemačke, koncept doprinosi premještanju analize s civilizacijskog prijeloma – koji čine nacionalsocijalizam i njegovi zločini, u prvom redu genocid nad europskim Židovima – prema geopolitičkom prijelomu – podjeli nacije krajem Drugog svjetskog rata. Teorija totalitarizma stoga omogućava da se nacistička prošlost stavi u vezu s nacionalnim raskolom, dok reunifikacija zemlje ponovno smješta njemačku povijest na tračnice, pružajući zemlji status „normalne“ nacije.

Polisemičan koncept

Intelektualni itinerar koji smo ovdje ocrtali dostatan je da ukaže na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta totalitarizma. Integriran je u službenu doktrinu talijanskog fašizma, koji mu je osigurao koherentnu teorijsku artikulaciju, ali ga odbacuju ideologije dvaju režima na koje se najčešće primjenjuje: SSSR i nacistička Njemačka. U većini slučajeva, teoretičari totalitarizma odbijaju u tu kategoriju uključiti jedini režim koji ju je usvojio te je otvoreno prisvaja: talijanski fašizam, koji se karakterizira samo kao „nesavršeni“ ili „nedovršeni“ totalitarizam. Upravo kako bi se distancirali od potonjeg, nacistički su ideolozi kritizirali fašističku filozofiju, u centru koje dominira totalna država kao krajnja i isključiva svrha, dok je u nacističkom Weltanschauungu država tek instrument u službi dominacije Volka, rase. Njemački pravnici, kao što su Otto Koellkreuter i Wilhelm Stuckart, jedan od autora Nürnberških zakona, nastojat će precizno formulirati tu doktrinarnu razliku između talijanskog fašizma i njemačkog nacional-socijalizma.

Pojam totalitarizma, kakav prisvaja fašizam, a odbacuje ruski komunizam, kao i njemački nacional-socijalizam, koristili su pak naširoko njihovi kritičari sa svih strana – talijanski i njemački antifašistički egzilanti, lijevi oponenti staljinizma, liberalni politički mislioci, bivši komunisti koji su postali antikomunisti,

istočnoeuropski intelektualci u egzilu, marksisti i antimarksisti, slobodari i konzervativci, ideolozi hladnog rata i pacifisti – pripisujujući mu različita značenja, ovisno o konjunkturi, kontekstu i senzibilitetu.

Kulturno polje unutar kojega su tražili korijene, preteče ili prethodnike totalitarizma izrazito je široko. Karl Popper vratio se sve do Platona, koji je kriv zato što je uznosio mit o „savršenoj državi, državi Zlatnog doba, definitivno nepokretnoj državi“; izraelski povjesničar Jacob L. Talmon grešku je vidio u filozofiji Jean-Jacquesa Rousseaua i historijskom presedanu jakobinske republike iz 1793.; Friedrich Hayek vjerovao je da je otkrio kolijevku totalitarnog monstruma iz dvadesetog stoljeća u kolektivizmu i planiranju socijalističkih teoretičara, najkoherentnijih neprijatelja kapitalističkog tržišta; za vrijeme 1930-ih godina, Raymond Aron interpretirao je totalitarizam, slijedeći Élie Halévy, kao tragični ishod jedne tehnike moći i koncepcije politike čiji je začetnik početkom modernog doba bio Machiavelli; Herbert Marcuse otkrio je Hitlerovo nadahnuće u pozitivističkoj sociologiji Augusta Comtea, teoretičara hijerarhijskog i autoritarnog industrijskog društva; Hannah Arendt, koja je proučavala antisemitizam i imperijalizam u devetnaestom stoljeću, upravo je tu pronašla neophodan laboratorij uzleta modernog totalitarizma te kao njegove prethodnike označila kritičare filozofije ljudskih prava, poput Edmunda Burkea, prve rasističke ideologe Arthura Gobineaua i Hustona Stewarta Chamberlaina te čak i žestokog pristašu kolonijalizma, Britanca Benjamina Disraelija; nešto recentnije, Isaiah Berlin pronašao je nagovještaje totalitarnog terora u apologiji krvnika – kao stupa političkog poretka – kojoj se prepustio kontrarevolucionar Joseph de Maistre. Ako takvo genealoško stablo začuđuje svojim bogatstvom i raznolikošću, jednako je s pokušajima da se kategorija totalitarizma, osim na fašizam i staljinizam, projicira i na druga historijska iskustva, katkad starija, katkad recentnija. Tako je Karl August Wittfogel koristio koncept za orijentalni despotizam, Pitirim Sorokin kako bi definirao drevni Egipat, a politolog Guglielmo Ferrero za karakterizaciju naravi rimskog carstva. Frankfurtski filozof Herbert Marcuse, zauzvrat, stavio je naglasak na totalitarne elemente prisutne u demokratskim društvima kasnog kapitalizma, koji je izvor novog oblika opresije, utemeljene ne više u teroru nego u reifikaciji ukupnosti društvenih odnosa, u formalnom poštivanju sloboda i prava koji su pak kasnije ispražnjeni od svakog sadržaja (Jednodimenzionalni čovjek).

Nacistički su ideolozi kritizirali fašističku filozofiju, u centru koje dominira totalna država kao krajnja i isključiva svrha, dok je u nacističkom Weltanschauungu država tek instrument u službi dominacije Volka, rase

Aporije koncepta

Gorecitirani primjeri čine od totalitarizma kameleonski pojam, koja se koristi u najrazličitijim kontekstima, više u deskriptivne nego u analitičke svrhe. Njegovoj rasprostranjenosti svakako je doprinio njegov polisemički karakter, no ona također, neosporivo, otkriva njegov temeljni zahtjev: spoznati i imenovati nove oblike dominacije i opresije koji su se pojavili u suvremenom svijetu. Kako je na ponešto apodiktičan način tvrdila Hannah Arendt, u dvadesetom stoljeću pojavili su se režimi za koje politički vokabular nije imao adekvatne definicije, i s kojima se politička misao nikad ranije nije suočila. Montesquieu je definirao despotizam kao arbitrarnu vlast utemeljenu na strahu; totalitarizam, naprotiv, prema Arendt označava jednu sasvim novu vrstu dominacije, koja je utemeljena u ideologiji i okončava u teroru. Pokušat ću nadalje ukazati na plodnost kao i ograničenja ove Arendtine hipoteze. Dovoljno je ovdje utvrditi da, iako je prednost tog naziva što u jednoj riječi rezimira nasilje koje su milijuni muškaraca i žena pretrpjeli u nacističkim i staljinističkim logorima (riječi koja dakle, implicitno, priznaje heurističku vrijednost njihove usporedbe), imenovanje ipak ne dokida duboke razlike koje karakteriziraju ta nasilja.

Kako bismo uveli nešto reda u ovu plejadu definicija, bit će korisno razlučiti različite interpretacije totalitarizma u dvije glavne grupe: s jedne strane, imamo funkcionalističke teorije, koje naglašavaju strukturnu homologiju između Hitlerova i Staljinova režima; s druge pak, historijsko-genetičke teorije, koje nastoje pripisati određena konstitutivna obilježja totalitarnih režima njihovu porijeklu i procesima formacije. Evidentno nije riječ o dvije „škole“, nego jednostavno dvije metodološke tendencije, u vrlo širokom smislu, koje uspijevaju obuhvatiti međusobno vrlo udaljene pristupe.

Ostavimo li postrani najjednostranije interpretacije totalitarizma, koje mu daju krajnje reduktivnu definiciju – primjerice onu Erica Voeglina i Waldemara Guriana, prema kojima totalitarizmi u osnovi nisu ništa drugo doli sekularizirane religije, čak „ideokracije“, ili pak onu Friedricha Hayeka koji suštinu prepoznaje u „planskoj ekonomiji“ suprotstavljenoj tržištu koje je prema njemu krajnji izvor modernih sloboda, funkcionalistički model su najdovršenije i najkoherentnije formulirali Brzezinski i Friedrich. Oni ne definiraju totalitarizam kao historijsku formaciju nego kao „sistem“ koji opisuju u ovim terminima:

„’Sindrom’ ili shema (pattern) povezanih obilježja totalitarne diktature nalazi se u ideologiji, u jedinstvenoj partiji kojom upravlja pojedinac, terorističkoj policiji, u monopolu nad sredstvima komunikacije, u monopolu nad nasiljem i centralno upravljanoj ekonomiji.“

Ta se definicija dobro prilagođava nacističkoj Njemačkoj kao i staljinističkom SSSR-u, ali ona se ograničava na površan i statički opis izvanjskih oblika vlasti, koji ne govori ništa o njihovoj naravi, razvoju ili ciljevima. Drugim riječima, ona zanemaruje genetičke, ekonomske, socijalne i ideološke razlike koje odvajaju ova dva režima: jedan potekao iz revolucije, drugi došao na vlast izbornim putem; jedan radikaliziran sve do ratnog sloma nakon dvanaest godina postojanja, drugi samourušen nakon sedamdeset godina, od kratke revolucionarne faze do dugog posttotalitarnog propadanja; jedan utemeljen na kolektivističkoj ekonomiji uspostavljenoj eksproprijacijom dominantnih bivših klasa, drugi osovljen na temeljima kapitalističke ekonomije, koji su podržale tradicionalne elite i veliki industrijski monopoli; jedan se poziva – nevažno s kolikim legitimitetom – na jednu univerzalističku i humanističku filozofiju emancipacije, dok drugi propovijeda biološki i rasni Weltanschauung žestoko suprotstavljen prosvjetiteljstvu. Osim toga, monopolistička uloga partije čini se puno naglašenijom u Sovjetskom Savezu nego u nacističkoj Njemačkoj, koju Franz Neumann često karakterizira kao polikraciju usidrenu u nekoliko centara moći: partiji, vojsci, privredi i policiji (polikraciji koja je još naglašenija u Italiji, gdje su Mussolini i fašistička partija uvijek bili konfrontirani s postojanošću monarhije i vlašću katoličke crkve). Staljinova karizma ne crpi iz istih izvora kao Hitlerova ili Mussolinijeva. Ona se temelji na najstrožoj kontroli aparata partijske države, u okviru režima rođenog iz revolucije u kojoj je Staljin igrao marginalnu ulogu, i koji ga je nadživio. Mussolinijeva i Hitlerova moć proizlazi iz karizme u veberijanskom smislu riječi, karizme vođe koji ima potrebu za kontaktom s masama koje ga vide kao čovjeka iznimnih kvaliteta, „pozvana“ sudbinom (fašistički i nacistički režimi rađaju se i umiru sa svojim diktatorima). Teror, konačno, predstavlja duboko različite karakteristike u oba sustava. Nasilje staljinizma vrši se protiv sovjetskih građana, koji čine gotovo ukupan broj njegovih žrtava. Ono je dvostruke naravi, ujedno socijalne i političke, teži na autoritaran način transformirati socioekonomske strukture zemlje i civilno društvo zauzdati represijom. Na vrhuncu staljinizma, svaki je sovjetski građanin bio potencijalna meta NKVD-a i upravo su sovjetski građani, masa od nekoliko milijuna osoba, ti koji čine populaciju logora, podvrgnutu uvjetima rada robovskog tipa. Žrtve nacional-socijalizma bili su, nasuprot tomu, uz iznimku izrazite manjine oponenata u odnosu na ukupan broj deportiranih, ne-Nijemci. Za Nijemce koji nisu uključeni u ilegalnu aktivnost otpora i koji ne pripadaju kategoriji Gemeinschaftsfremde (to su ponajprije Židovi, ali i homoseksualci, potom Romi, osobe s invaliditetom i druge grupe koje „odstupaju od normativa“), život pod Trećim Reichom nije konstantno ugrožen. U SSSR-u, teror potječe iz istinskog rata koji su pokrenule vlasti protiv tradicionalnog društva, kako bi se zemlja na autoritaran način transformirala u veliku industrijsku silu.

Sistem gulaga posjeduje određenu ekonomsku racionalnost koju u Trećem Reichu pronalazimo u širokoj mreži koncentracionih logora, rezerviranih ponajprije za ratne zarobljenike i političke zatvorenike, ali koja je radikalno odsutna iz logora za istrebljenje

To je nasilje koje lomi i razglobljuje društveni korpus, naročito u vrijeme prisilne kolektivizacije na selu. U Njemačkoj, nacistički teror podrazumijeva nacionalnu pacifikaciju i stabilizaciju, koje su od 1933.-1934. postignute zahvaljujući obuhvatnom procesu političke represije i „poravnanja“ (Gleichschaltung) subalternih klasa. Nadalje, od 1939., to postaje nasilje osvajačkog rata i uništavanja (osvajanje „životnog prostora“, uništenje SSSR-a, judeoboljševizma, vanjskih neprijatelja, likvidacija ratnih zarobljenika, itd.). Staljinov teror napao je tradiciju; nacistički teror je teror režima koji nikada ne dovodi u pitanje tradicionalne elite. Kvalitativno različitom također se čini narav sustava koncentracionih logora koji karakteriziraju ova dva režima jer, iako se radi o nesumnjivo bitnom obilježju za oba, taj sustav kod svakog ispunjava drugačiju funkciju. Logori istrebljenja, rezervirani za inferiorne „rase“ poput Židova i Roma, ostaju specifičnost nacional-socijalizma. Iako smrt dubinski i vidljivo obilježava ruske konc-logore, ona je tek nusproizvod sistema, a ne, kao u nacističkim logorima istrebljenja, neposredni cilj. Sistem gulaga posjeduje određenu ekonomsku racionalnost koju u Trećem Reichu pronalazimo u širokoj mreži koncentracionih logora (Konzentrationslager), rezerviranih ponajprije za ratne zarobljenike i političke zatvorenike, ali koja je radikalno odsutna iz logora za istrebljenje (Vernichtungslager). Tu su razliku uostalom razumjeli najistančaniji predstavnici liberalne kritike totalitarizma, poput Raymonda Arona koji, iako preuzevši model Friedricha i Brzezinskog, nije propustio podsjetiti da je ishod terora u jednom slučaju bio prisilni rad, a u drugom plinska komora.

Historijsko-genetičke interpretacije totalitarizma izmiču, u većini slučajeva, sterilnim odstupanjima funkcionalističkog pristupa, ali tek kako bi se ponovno našle čas u aporetičkoj rekonstrukciji procesa formacije totalitarnih režima, čas u opsesivnoj potrazi za „kauzalnim vezama“ koje bi mu objasnile dinamiku, rezultat čega je relativizacija, ako ne i brisanje autonomije i originalnosti.

Nerazmrsiva aporija karakterizira Arendtinu analizu totalitarizma, fokusiranu na tri središnje teme – antisemitizam, imperijalizam i totalitarni sistem – čije se povezanosti ne trudi razjasniti. Iako rođenje modernog antisemitizma i uzlet rasističkih ideologija u 19. stoljeću svakako mogu činiti nužne etape u formaciji nacional-socijalizma, teško je uvidjeti odnos koji bi one mogle uspostaviti s ruskom revolucijom, sovjetskim režimom i Staljinovim terorom. Hipoteza koju skicira i prema kojoj bi panslavizam mogao u slučaju staljinizma igrati istu predvodničku ulogu koju je rasizam igrao za Hitlerovu Njemačku ne čini se argumentiranom niti uvjerljivom. Korisno je na tu temu podsjetiti se da u inicijalnom projektu djela The Origins of Totalitarianism nije bilo riječi o „totalitarizmu“ niti o SSSR-u. Prema planu koji je Hannah Arendt elaborirala 1946., to je djelo koncipirano kao studija procesa formacije nacional-socijalizma i kao analiza ideoloških i kulturnih premisa nacističkih logora za istrebljenje.

Sovjetski savez i nacional-socijalizam rođeni su u istom historijskom kontekstu, obilježenom urušavanjem bivšeg europskog poretka tijekom Prvog svjetskog rata, ali zadobili su formu kao neovisni fenomeni, od kojih svaki posjeduje porijeklo i vlastitu dinamiku

Historijsko-genetičku analizu totalitarizma otvoreno zastupa povjesničar Ernst Nolte koji je analizirao povijest prve polovice 20. stoljeća kao „europski građanski rat“, otpočet Ruskom revolucijom iz 1917. godine. Nacional-socijalizam tu je zadobio oblik reakcije – nažalost ekstremne i pretjerane, ali u osnovi legitimne… – Zapada protiv „azijatskog“ barbarstva boljševičke diktature. Dobro su poznate polemike koje je izazvala njegova interpretacija koja svodi Auschwitz na kopiju gulaga, „logičkog i faktičkog prethodnika“ totalitarnih zločina Drugog svjetskog rata. Nolte tako zaboravlja da je nacizam imao duboke korijene u nacionalističkoj tradiciji i völkisch ideologiji, koje su puno starije od Ruske revolucije. Apologetski karakter te interpretacije totalitarizma nije potrebno dodatno naglašavati. Ono što ga čini problematičnim tendencija je da se SSSR i nacistička Njemačka vide ne kao paralelni i interaktivni režimi, nego kao genetički međuovisni, čega je rezultat njihova asimilacija (s prethodno utvrđenom aksiološkom hijerarhijom), umjesto njihove komparacije. Sovjetski savez i nacional-socijalizam rođeni su u istom historijskom kontekstu, obilježenom urušavanjem bivšeg europskog poretka tijekom Prvog svjetskog rata, ali zadobili su formu kao neovisni fenomeni, od kojih svaki posjeduje porijeklo i vlastitu dinamiku. Nolte ih, naprotiv, transformira u dva međusobno preklapajuća fenomena uklopljena, posve nerazumljiva, u evoluciji svojih uzajamnih odnosa i izvan svojeg srodstva. Ako je Ruska revolucija na određeni način i doprinijela stvaranju konteksta u kojem se razvio nacizam, bilo bi pogrešno među njima vidjeti odnos uzroka i posljedice koji ne uzima u obzir ni utjecaj talijanskog fašizma, ni povijest njemačkog nacionalizma, niti u konačnici društvenu situaciju Weimarske republike.

Poput mnogobrojnih kategorija političke filozofije, kategorija totalitarizma bavi se tek jednom tipologijom moći. Za razliku od drugih, međutim, puno joj je teže naći plodnu primjenu unutar polja društvenih znanosti. Ona može usmjeriti studiju o strukturama moći, ali ne govori ništa o njihovoj genezi ili historiji. Povjesničari i sociolozi ne mogu zanemariti taj pojam, ali ne mogu ga ni prihvatiti. Sada kada možemo početi promišljati o konceptu totalitarizma, konačno oslobođenom ideoloških i političkih uvjeta koji su značajno utjecali na njegov put, vrlo vjerojatno će se pokazati sasvim nedostatnim u dešifriranju enigme stoljeća koje se često naziva njegovim imenom.

hslobodnifilozofski.com