Već nekoliko godina slovenski politički prostor nalazi se pod najezdom koordiniranih i uigranih civilnodruštvenih inicijativa s desnice. U dosluhu s neokonzervativnim trendovima širom Evrope pažljivo biraju teme i plijene medijsku pažnju. Tako su nedavno, s naizgled nebitnom projekcijom filmića na središnjem trgu u Ljubljani, u fokus javnih rasprava postavili pitanje prava na abortus.
Foto: AFP / Janek Skarzynski
Posljednja ofenziva neokonzervativnih pokreta u Sloveniji počela je projekcijom kratkog “pro-life” filma “Čudo života” na pročelju franjevačke crkve na Prešernovom trgu u strogom centru Ljubljane. Film navodno nema nikakve veze s pravom na pobačaj, odnosno njegovim ograničavanjem. Prikazuje ljudski zametak čiji je razvoj popraćen komentarom kako pri toliko i toliko tjedana nastaju oči i uši i slično. Saznajemo tako kada počinje kucanje srca, a kada sisanje palca. Pri tome svjedočimo obilju medicinskih zabluda i manipulacija: podatak kad počinje kucanje srca je netočan, zametak se tendeciozno naziva djetetom, dok slika još prikazuje zametak natpis govori kako dijete već sanja itd. Ipak, ostavimo li sve navedene manipulacije po strani, poruka kratkog filma je jasna – ljudski život nastaje praktički odmah, začećem. Pobačaj je uništenje tog života te zato izopačen i nedopustiv.
Projekcija je uznemirila slovensku javnost, oglasile su se brojne organizacije civilnog društva, kao i Grad Ljubljana (Mestna občina Ljubljana), koji je zbog toga oštro protestirao: “Zgroženi smo prikazivanjem i pozivanjem javnosti na kršenje ljudskih prava i neotuđivog prava na slobodno odlučivanje o rađanju svoje djece. Pozivamo sve nadležne organe da projekciju i slične aktivnosti zabrane, a istovremeno apeliramo na Rimokatoličku crkvu i crkvene dostojanstvenike osobno, da se zauzmu za poštivanje Ustava Republike Slovenije.”
Kontroverzna televizijska emisija
Prijavu vezanu uz projekciju zaprimila je i policija, nadležni inspektorat i pravobraniteljica za ljudska prava, no nitko od njih nije utvrdio da projekcija predstavlja ikakav prekršaj te stoga nema temelja za njezinu zabranu. I predstavnici organizacije Živim! u svojim su javnim reakcijama izjavljivali kako filmić ne prejudicira ništa po pitanju prava na pobačaj, već samo promovira kulturu života, prava nerođene djece, razumijevanje žena koje odlučuju o pobačaju, itd. No u svjetlu činjenice da je projekcija održana baš u trenutku masovnih prosvjeda Poljakinja protiv zabrane pobačaja te u tjednu djeteta, ona nije baš tako nevina kakvom se želi prikazati. Istovremeno se pred Ginekološkom klinikom u Ljubljani odvija akcija “40 dana za život”. Radi se o grupnoj molitvi (protiv pobačaja, naravno) koja se održava od 28. septembra pa sve do 6. novembra, svakim danom od 7 do 13 sati. U opisu akcije na internetskoj stranici stoji kako će moliteljima svakoga dana na raspolaganju biti Božja riječ, transparenti poticajnog sadržaja punog ljubavi, knjižice s molitvama za život organizacije Božja djeca (Božji otroci) i slični rekviziti.
Projekcija je zatim bila povod, preciznije izgovor, za emisiju na RTV Slovenija o pravu na pobačaj. Najava emisije jasno je govorila da je upravo ta projekcija, objektivno gledano sasvim nebitna akcija, bila povod za nastanak emisije. Emisija je trebala postaviti pitanje radi li se tu samo o bitci za ili protiv dozvoljavanja pobačaja, ili takvim civilnodruštvenim akcijama u Sloveniju prodire europski neokonzervatizam. U najavi je postavljeno i pitanje raširenosti prigovora savjesti liječnika na tom području te dolaze li uistinu žene iz inozemstva masovno u slovenske bolnice zbog liberalnog zakonodavstva. I na kraju, nije li pobačaj postao toliko dostupan da ga omladina već koristi kao oblik kontracepcije.
U emisiji su mišljenja sučelila četvorica zagovornika prava na pobačaj i dvije protivnice. Niti na jedno od gore navedenih pitanje emisija nije dala odgovor, ali je zato iznjedrila nekoliko indikativnih izjava o tome koliko daleko neokonzervativci u Sloveniji žele ići. Zloglasna Angelca Likovič, bivša ravnateljica osnovne škole, komentatorica reality showova i konzervativna fundamentalistkinja, danas članica pokreta Za djecu i obitelji (Za otroke in družine) pod vodstvom Aleša Primca, pobrinula se za posebno izopačenu izjavu. Likovič je, naime, prostodušno izjavila da je “svako dijete začeto s ljubavlju, osim onih kada su žene silovane. A i tim silovanim ženama treba pomoći da rode djecu, jer će poslije biti sretne. One silovatelje možemo zatvoriti.” “Možemo zatvoriti”?! S obzirom da su silovanjem ostvarili čudo života, čudi nas da Likovič nije predložila osnivanje nekakvog posebnog demografskog fonda iz kojeg bi zatim mogli financirati i takve doprinose podizanju nataliteta...
Osim Likovič, takozvanu pro-life stranu zastupala je i Katarina Nzobandora, direktorica organizacije Živim!, koja je i provela akciju prikazivanja spornog filmića. Kao što je već rečeno, najavljena stručna, dakle etička, pravna i medicinska rasprava argumentima u potpunosti je izostala, a emisija se pretvorila točno u ono što se od nje od samog početka moglo i očekivati – ideološki poligon. Zvučnik i ekran za agendu boraca za prava nerođenih.
Pomicanje političkog spektra udesno
Reakcije na emisiju su bile promptne i praktički jednoglasno negativne. Čak do te mjere da je emisija bila tema na sjednici programskog vijeća Radiotelevizije Slovenije, pa je i sam generalni direktor Marko Fili priznao kako se radilo o velikom uredničkom podbačaju. Složio se i kako ljudima poput Angele Likovič na javnoj televiziji u budućnosti ne bi smjelo biti mjesta, budući su se već ranije “iskazali” svojim skandaloznim izjavama. No duh je već pušten iz boce, što se moglo spriječiti da javna televizija uzima u obzir mišljenje svojeg novinarskog kolektiva koji je još prije emitiranja upozoravao da je emisija potpuno neprihvatljiva. Činjenica da se ona uopće dogodila je, stoga, veliki uspjeh i dobivena bitka za neokonzervativne pokrete u Sloveniji.
Šezdeset i četiri godine nakon legalizacije pobačaja i 25 godina nakon uvrštavanja prava na pobačaj u ustav Republike Slovenije, uspjeli su u središte javne rasprave postaviti i problematizirati to pravo. Komentatori u konzervativnim medijima raspisali su se kako su u pogledu pobačaja došla nova vremena. Tino Mamić je u svojoj kolumni, primjerice, napisao kako je upravo civilnodruštveno djelovanje organizacija poput Živim!, Božje djece i njima sličnih, dovelo do prikazivanja te emisije. Anonimni kolumnist na portalu Demokracija raspisao se pod naslovom: “Ljevičarska kultura smrti – nerođena djeca vrijede manje od vreće cementa”. Naravno, bilo bi izvrsno kada bi se spomenuti pokrenuli i kada se krše prava već rođene djece. Recimo kada im njihove neoliberalne politike uništavaju živote i budućnost. No očito se čovjek mora pod svaku cijenu roditi, a poslije već može sam podnijeti sve tegobe koje mu je život namijenio.
Progresivni društveni pokreti su u pravu kada ističu da su prava uvijek izborena, nikada poklonjena. Kontrarevolucije i regresije u povijesti čovječanstva, pak, pokazuju da je sasvim moguće i izboriti njihovo ukidanje. Točno to se u Sloveniji posljednjih mjeseci događa s pravima žena. Formalno gledano ona još nisu izgubljena, ali je alarmantno već što se kompletni politički prostor tako izrazito pomjerio u desno da se o njima uopće počinje raspravljati i preispitivati ih. I to ne zato što bismo ih željeli ojačati i produbiti, već zato što njihovi protivnici sve glasnije zahtijevaju njihovo ukidanje.
Socijalna kohezija nauštrb prava
U osnovi se radi o ideološkoj taktici sličnoj poznatoj kineskoj tehnici mučenja kapima vode. Glava osobe je fiksirana, a na nju u pravilnim razmacima, uvijek na isto mjesto, padaju kapljice vode. Na prvi pogled smiješan, ovaj oblik mučenja kod osobe s vremenom uzrokuje strašne psihološke muke i potpuno pomračenje uma. Konzervativna renesansa, kojoj svjedočimo u Sloveniji, čak u većoj mjeri nego u ostatku istočne i južne Europe, s jedne je strane plod upravo takvog djelovanja: kapilarni, gotovo nevidljivo prodiranje u javni prostor, uspostavljanje široke fronte različitih organizacija i inicijativa i niz intervencija u javni prostor poput projekcije filma o čudu života te molitve za život pred ginekološkim klinikama.
O svemu tome smo na Biltenu već pisali, no postoji i jedna druga dimenzija, koju neokonzervativni pokreti, više ili manje svjesno, iskorištavaju. Oni nude socijalnu koheziju, sigurnost, osjećaj pripadnosti, identitet, snagu kolektiva i smisao. Sve to, naravno, u svrhu ukidanja određenih prava, naprimjer, prava na pobačaj. Organizacija Živim! odličan je primjer budući da trudnice ne bombardira osudama pobačaja kao nedopustivog zla, već se fokusira prvenstveno na nevolju pojedinke, nudi joj toplo okruženje, vrijeme za promišljanje, priliku za terapeutski razgovor, pomoć zajednice, itd. Ukratko, odgovara na vrlo konkretne tegobe pojedinke koje sežu onkraj toga da ona ima ustavno pravo na pobačaj.
Zapravo se pri toj jednakosti pred zakonom radi o problematici sličnoj jednakosti svih građana i građanki “na papiru”. Ta prava uistinu postoje u apstrakciji, ali je konkretna životna situacija pojedinca (prvenstveno financijske mogućnosti, socijalna mreža, obrazovanje, itd.) ta koja određuje u kojoj će mjeri on ili ona uopće biti u stanju ta prava ostvariti. Drugim riječima, iako možda stoji da smo pred zakonom svi ravnopravni, razlika nastaje kada se postavi pitanje koliko smo ravnopravni u mogućnostima ostvarivanja naših zakonskih prava i obveza. Neoliberalno nagrizanje institucija socijalne države stoga uspostavlja nišu na političkom tržištu za privatne neokonzervativne organizacije i inicijative koje takvu pomoć ljudima u stisci, recimo u trenutku odlučivanja o pobačaju, uistinu nude, ali nju plaćamo svojim političkim uvjerenjima i pravima.
Anej Korsika
S engleskog preveo Goran Matić
