Godine su prošle, ali nismo zaboravili kako nas je tadašnji predsjednik Republike Srpske Rajko Kuzmanović velikodušno pozivao na jednoumlje, lansirajući u javni prostor krilaticu „Svi smo mi Mile“.
Piše: Tanja Topić
Podanici su bii ushićeni djelovanjem „čvrste ruke“ , jer su smatrali da razuzdani Balkanci znaju funkcionisati samo pod njom, oni drugi slobodoumni ne bi da talasaju, jer ionako ništa ne mogu promijeniti. Dok njih ne dotiče, dobro je! Oni treći bi podržali oportunizam slobodumnih mislillaca jer im je to ulazna karta u visoko palanačko i provincijalno društvo.
Ova intelektualna „slobodumnost“ da vođa misli za nas i u naše ime u praksi je nakon mnogo godina doživjela veliku transformaciju jer su nas događaji razuvjerili ove velike zablude da smo svi Mile, zapravo, pokazao nam je šta znači kad (NI)smo svi Mile.
Odlučih u doba korone provjeriti šta se dešava u praksi.
Vjerujući Rajku Kuzmanoviću , kako sam nedjeljama zatočena u četiri zida, a volim putovati, vidjeh da Mile nakon povratka iz Srbije nije bio u izolacij, i uputih se ka Srbiji. Istina ne helikopterom, strah me letenja, a biće da je problem u tome. Nisu me ni pustili u zemlju. Potom htjedoh barem evocirati uspomene na dočeke štafete drugu Titu i odlučim da svečano sa ostalom političkom svitom i palanačkom elitom dočekam HUMANITARNU pomoć. Vidim ima ih više od troje, nije potrebno ni držati tu prokletu fizičku distancu, a imam još uvijek pionirsku maramu i kapu. I modno bih se uklopila u ideološki dominantnu matricu. Sem toga pomoć nije stigla, ili barem nije medijski navalentno prikazana, sa mrskog Zapada. Od njih ionako Mile najradije nikada ništa ne bi ni uzeo. Na kraju ipak pogazi patriotske laže za naivne i prihvati pomoć, jer mi iako smo siromašni i opustošeni, ponosni smo, pa ćemo im pokazati gdje im je mjesto.
Nakon ove spoznaje da ipak (NI) smo svi Mile i da se o distanci u zavisnosti o kome je riječ itekako vodi računa, odlučih se javiti medijima i ponuditi im svoje epidemiološke ekspertize, pomislim nema veze što o tome pojma nemam, ali ako smo svi Mile, zašto ne bi uzeli moju izjavu. Ni tu nisam imala više sreće nego na aerodromu. U silnoj želji da osjetim šta to u životu znači Kuzmanovićeva krilatica i da napokon dobijem Miletovu naklonost, pokušah se ukrcati u karavanu koja je obilazila gradove širom lijepe Republike Srpske, da upoznam napokon političku instituciju Miću Mićića, ali se i tu pokliznuh. Članovi kriznog štaba, koji se sami nisu pridržavali mjera nastojeći svoju duhovnu stranu prikazati postavljanjem što većeg uskršnjeg jajeta u muški dominantnim patrijarhalnim skupinama brojnijim od tri, su dočekani sa počastima koje ipak njima pripadaju. Tipično muška stvar.
Iako sam bila revnosna štreberka, dugi policijski sat za vrijeme uskršnjih praznika provela ludeći u svoja četiri zida, na kraju je Mile pohvalio patrijarha i sveštenike, koji nisu, ako se mene pita, poštovali mjere koje su vrijedile za obične smrtnike, ali su proslavu očito sveli sa epidemiološke tačke gledišta na razumnu i tako spriječili izbijanje novih žarišta epidemije. Istovremeno stalno vičući i kritikujući neke druge neodgovorne pojedince, koji nam svojim ponašanjem produžavaju ovaj netrpeljivi boravak kod kuće, stigmatizirajući zaražene i mrzeći gastarbajtere koji su se umjesto da nam šalju novac iz pečalbe, vratili nama. Sve to nam život pretvara u iduće još dvije kritične sedmice. U vrijeme kad nam uporno ponavljaju da je ovo napokon vrijeme struke, i sama struka je postala božiji sluga.
I to ne smijem gledati iz egoistične sopstvene perspektive, jer desila se jedna istorijska prekretnica. Policija koja je godinu trenirala strogoću nad neposlušnim građanima iz grupe Pravda za Davida, okretala je glavu i ignorisala kršenje policijskog sata od brojnih vjernika, koji su pohrlili da se pričeste svi iz jedne kašike. Da li je to ta duhovna solidarnost, bliskost koja je nama većini uskraćena u ovim vremenima a dopuštena onima koji se očito identifikuju sa onom Kuzmanovićevom. Ili su oni pak samo slijedili glas svog Boga. U konačnici dobro je da nisu pohapsili cinkaroše, a još bolje da je ukinuta odredba o širenju panike, jer bi nas u svom stilu uvjerili kako ne trebamo vjerovati onome što prikazuju neprijateljske televizije. Pa je tako riječ o još jednoj obojenoj revoluciji u pripremi.
Kako god, neko se ozbiljno poigrao sa nama. Za ulazak u društvo „Svi smo mi Mile“ nije dovoljno citirati Rajka Kuzmanovića. U međuvremenu je očito da se i sam Mile transformisao u Boga, i da pažljivo bira sljedbenike!
Godinama kasnije „pravna država“ nas podučava drugoj lekciji - da ipak nismo svi Mile. S razlogom se treba zapitati čemu nam i treba pravna država ako smo u jednoj osobi objedinili i člana Predsjedništva BiH, partijskog šefa, šefa kriznog štaba, premijera entitetske vlade, predsjednika entiteta, epidemiologa.
Malo li nam je! Umjesto da smo zadovoljni u zapuštenom društvu, društvu niske političke svijesti što neko misli za nas i u ime nas, mi bismo od klimoglavaca da preko noći postanemo slobodoumni, ne ide. Društvo koje cijeni takve manire ne treba da brine za svoju budućnost, nju su pojeli skakavci i korona. Slobodno I dalje možemo ostati arogantni u sopstvenom neznanju i zabludama.
