Svetislav Tisa Milosavljević prvi ban Vrbaske banovine
Hrabri vojnik, odlučni ban, graditelj, humanitarac i vizionar učinio je mnogo za Banjaluku koja je pod njegovom upravom doživjela zlatno doba i postala prava ljepotica. Za četiri i po godine uprave Vrbaskom banovinom, koja je važila za najnerazvijeniju, izgradio je grad i podigao ga iz pepela. Banjaluka je dobila novo ruho, izgrađeno je stotine osnovnih škola, mostova, kilometri puteva, otvorene mnoge kulturne, privredne i sportske ustanove. Oni koji su ga poznavali govorili su da je bio veoma dobar i skroman čovjek.
piše: Ilijana Božić
Život
Svetislav Tisa Milosavljević je bio Nišlija. Rođen je na Mitrovdan 1929. godine u gradu na jugu Srbije, gradu koji je oduvijek bio spoj istoka i zapada. Otac Toma bio je bogati niški trgovac koji se oženio njegovom majkom Vasilijom, koja je od muža bila mlađa 20 godina. Sačuvani podaci kazuju da su imali veoma lijep i skladan brak koji je Tisi omogućio dobro djetinjstvo. Vrbaski ban je u mladosti želio da studira tehničke nauke i postane inžinjer, ali ta mu se želja nikada nije ostvarila. Njegov otac je zapao u finansijsku krizu i velike rashode, pa je to sputalo Tisine želje. Nije mu preostajalo ništa drugo nego da krene na Vojnu akademiju. Međutim, imao je mnogo problema da se tamo upiše, jer je bio sitan. Zahvaljujući kralju Milanu Obrenoviću, mladi Tisa je prošao na prijemnom ispitu, a kraljevo povjerenje je opravdao dobrom službom. Na Vojnu akademiju u Beogradu upisao se 1905. godine, kada je postao pitomac XV klase. Ovu klasu je završio sa činom pješadijskog poručnika. Kada su počeli balkanski ratovi, Tisa je napredovao u vojnoj službi i dobio čin kapetana. U oba rata upravljao je vojnim saobraćajem, organizovao transport vojnika, civila i ratnih potrepština. Početak Prvog svjetskog rata dočekao je u Skoplju, sa činom majora. Godine 1915. postavljen je za pomoćnika načelnika Štaba slavne Prve armije. Ubrzo se seli u Jagodinu gdje upoznaje ljubav svog života Desanku Andrejević. Ta ljubav je bila toliko snažna da se Tisa zarekao Desanki da će nakon rata doći da se oženi njome. Ubrzo je morao da napusti Jagodinu. Potom prelazi preko Albanije i Crne Gore, neko vrijeme boravi u Skadru odakle odlazi u luku San Đovani di Medua gdje organizuje željeznički saobraćaj. Radi potrebe održavanja željezničkih linija, Tisa u aprilu 1916. godine odlazi na Solunski front. Pošto je preživio rat i sve nezgode koje je to vrijeme nosilo, Tisa se vraća u Jagodinu po svoju ljubav Desanku i ženi se njome. Njih dvoje su dobili troje djece: Tomicu, Ljubicu i Petra. Službovao je u mnogobrojnim pukovima i vojnim institucijama, a 1925. godine postao je brigadni general, i počeo da predaje na Visokoj školi Vojne akademije u Beogradu. Ubrzo se o njegovim vojnim sposobnostima pročulo na srpskom Dvoru te dolazi do sklapanja prijateljstva između Tise i kralja. Ubrzo, tačnije 1926. godine Svetislav Tisa Milosavljević postaje ministar saobraćaja i počinje da se bavi ozbiljnim projektima širom države. Radio je poslove kao što je izgradnja i rekonstrukcija željezničkih čvorova, uređenje pristaništa i drugih infrastrukturnih objekata. Time je pokazao svoje sposobnosti ali i talenat. Već 1928. godine iznenada ga kralj lišava zvanja ministra. Svetislav Tisa Milosavljević biva upućen u Vrbasku banovinu.
Vrbaska banovina
Preimenovanjem Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju i podjelom njene teritorije na banovine, od devet banovina po nerazvijenosti se isticala upravo Vrbaska. Kada je na Mitrovdan 1929. godine budući ban stigao u Banjaluku na željezničkoj stanici ga je sačekao tadašnji načelnik opštine Hamzaga Husedžinović. Nakon obilaska grada ban je bio zbunjen i shvatio je da će imati mnogo posla. Dočekale su ga blatnjave, neosvijetljene ulice, nedostatak stambenih objekata, neuređene zelene površine, groblje u središtu grada i još mnogo toga što je ostavljano negativan utisak. Ban je grad opisao kao nešto između turske kasabe i slavonskog sela. Banjaluka je tada bila varošica od 20.000 stanovnika. Kada je stigao, prvu noć je odsjeo u hotelu „Balkan“ koji se nalazio na kraju Gospodske ulice. U prizemlju hotela je pjevala pjevaljka. Ban se osjećao veoma razočarano. Međutim loša situacija, nerazvijenost i kulturna zaostalost nisu demotivisale bana nego naprotiv. Šetao je Banjalukom i razgledao, gledajući šta je sve neophodno i kujući planove kako da ovu banovinu dovede u red. Ubrzo je krenuo u velike građevinske poduhvate. Prvo je počeo da gradi stanove za svoje činovnike. Potom je počela gradnja škola, bolnica, puteva. Za četiri i po godine banove vladavine Banjaluka je dobila građevine kojima se i dan danas ponosi. Od 1930. do 1931. godine građena je Palata Banske uprave, današnja Gradska uprava. Godinu dana kasnije Banjaluka je dobila Gradski park koji danas nosi naziv po najznačajnijem krajiškom piscu Petru Kočiću. Tih godina izgrađen je niz od šest činovničkih zgrada u Aleji Svetog Save i jedna u centru grada. Današnje Narodno pozorište, a tadašnji Dom kralja Petra I Oslobodioca građen je od 1933. do 1934. godine. Tih tridesetih godina prošlog vijeka krajiška ljepotica je dobila Higijenski zavod, zgradu Niže poloprivredne škole, Sokolski dom, zgradu Realne gimnazije, te zgradu Direkcije šuma gdje je danas smještena Ekonomska škola. Vrbaska banovina je dobila asfaltirane ulice, osnovano je Centralno banovinsko udruženje za turizam, te pokrenute „Vrbaske novine“. Za vrijeme njegove vladavine izgrađen je hotel „Palas“, te dograđen i modernizovan hotel „Bosna“. Ban Svetislav Tisa Milosavljević mnogo je pomogao da se završi hram Svete Trojice koji danas nosi naziv Hram Hrista Spasitelja.
Mnogo je učinio da Banjaluka oživi u kulturnom i društvenom smislu, jer je i sam bio kulturno prosvećen i mnogo je držao do toga. Često je odlazio na audijencije kod kralja u Beograd i molio za novac znajući da će svaki dinar Krajišnicima biti od koristi. Zahvaljujući njegovim zalaganjima osnovane su kulturne institucije kao što su Narodno pozorište Vrbaske banovine, Muzej Vrbaske banovine, osnovni nosioci kulturnog i društvenog života Banovine i Banjaluke.
Rastanak
Člankom u „Vrbaskim novinama“ 22. aprila 1934. godine Tisa se oprostio sa Krajišnicima:
„Stanovništvu Vrbaske banovine
Ukazom njegovog veličanstva kralja od 18. aprila, postavljen sam za ministra saobraćaja, i tu sam dužnost primio. Napuštajući teritoriju Vrbaske banovine, kojoj sam bio na čelu četiri i po godine, kao njen prvi ban, osjećam potrebu i prijatnost da se sa njenim stanovnicima oprostim rečima prijateljstva i vernosti.žZa to vreme življenja i službovanja među Krajišnicima, činio sam sve što sam znao i umeo da im pomognem u svim pravcima privrednog i prosvetno-kulturnog razvijanja. Ako sam i koliko u tome uspeo, nije samo zasluga moja i mojih službenih organa, već i rodoljubivih građana divne i ponosne Vrbaske banovine, koji su me u svim mojim nastojanjima svojski pomagali.“
Svetislav Tisa Milosavljevic napustio je Banjaluku 22. aprila 1934. godine odlazeći večernjim vozom za Beograd. Lokalne vlasti su željele da mu pripreme svečani ispraćaj, ali prvi ban Vrbaske banovine je to odbio, jer je bio veoma skroman. Novac koji je bio pripremljen u te svrhe po njegovoj želji dat je u dobrotvorne svrhe. Ispratilo ga je oko 10.000 Banjalučana koji su od Banskog dvora do željezničke stanice, tačnije do mjesta na kojem je danas Muzej savremene umjetnosti, napravili počasni špalir. O ovom rastanku pisale su mnoge beogradske, zagrebačke i banjalučke novine. Pričalo se da je bilo i suza. Prema podacima istoričara Svetislav Tisa Milosavljević je bio prinuđen da napusti Banjaluku, jer se posvađao sa kraljem te su se oko njih plele mnogobrojne intrige. Kralj ga je premjestio u Beograd na mjesto ministra saobraćaja Kraljevine Jugoslavije. Na toj poziciji se nije dugo zadržao. Kralj u čijem su se okruženju nalazili mnogobrojni ljubomorni i zavidni oficiri, doprinijeli su da Svetislav Tisa Milosavljević padne u očima kralja Aleksandra. Stoga bivši ban i ministar biva penzionisan i uklonjen da putamnogima kojimaje smetao.
U Banjaluku se vratio 18. maja 1939. godine, na Spasovdan, i to na poziv Banjolučke eparhije. Došao je na osveštenje Crkve Svete Trojice i postao njen kum. Tada je posljednji put vidio Banjaluku, grad koji je svojim trudom i zalaganjem stvorio.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u Beogradu, u toplini porodičnog doma. Pored mnogobrojnih članaka i knjiga koje je napisao, tada završava svoje memoare. U novoj Jugoslaviji vodio je miran penzionerski život, neometan od komunističkih vlasti. Umro je u Beogradu, 28. jula 1960 godine.
Autor: impulsportal.net