Suzan B. Entoni (Susan B. Anthony) bila je aktivistkinja, abolicionistkinja i sufražetkinja. Cijelog se života zalagala za građanska prava i pravo na obrazovanje bez obzira na boju kože i spol te je uvelike zaslužna za donošenje 19. amandmana kojim su žene dobile pravo glasa u SAD.
Slavan je njezin citat iz 1893. godine: “Organizacija, agitacija, edukacija, to mora biti naš bojni poklič!”
Rođena je 15. veljače 1820. godine u Adamsu u državi Msačusets. Vrlo rano je usvojila čvrsti moralni kompas i većinu života provela radeći za društvene ciljeve. Anthony je bila drugo najstarije dijete u kvekerskoj obitelji s osmero djece. Obitelj se 1826. godine preselila u Batenvil u državi Njujork, a Suzan su uskoro poslali u kvekersku školu blizu Filadelfije. Nakon što je ocu propala tvornica pamučne odjeće krajem 1830-ih, vratila se kući kako bi pomogla obitelji te je radila kao učiteljica.
Obitelj sredinom 1840-ih seli na farmu u Ročesteru te se uključuje u abolicionistički pokret, a na njihovoj su se farmi nalazili slavni abolicionisti. U to je vrijeme Suzan s 26 godina postala ravnateljica ženskog odjela na Akademiji Canajoharie. Na učiteljskim se konvencijama zalagala za jednake obrazovne prilike bez obzira na rasu i spol, tražila je da sve škole, koledži i sveučilišta otvore vrata ženama, bivšim robovima/kinjama i njihovoj djeci te zahtijevala bolju plaću učiteljica.
Nakon odlaska s Akademije Canajoharie 1849. godine, počela je više vremena posvećivati društvenim pitanjima. Godine 1851. sudjelovala je na konferenciji protiv ropstva gdje je upoznala Elizabet Kedi Stenton (Elizabeth Cady Stanton), s kojom je otada veže posebno prijateljstvo.
Sudjelovala je i u pokretu za zabranu proizvodnje i prodaje alkohola, a nakon što su joj na temelju spola zabranili da govori na konvenciji o zabrani alkohola, uključuje se u borbu za prava žena. Smatrala je da nitko neće ozbiljno doživjeti žene u politici sve dok ne dobiju pravo glasa. Suzan se zalagala i za reformu ženskog odijevanja. Odrezala je kosu i godinu dana nosila reformatsku haljinu, no uvjerili su je da to odvraća ljude od cilja za koji se zalaže.
Godine 1853. je pokrenula kampanju za pravo žena na vlasništvo u državi Njujork. Govorila je na skupovima, skupljala potpise i lobirala kod zakonodavaca. Zahvaljujući njezinom trudu, država Njujork donijela je 1860. godine zakon kojim se udanim ženama dopušta vlasništvo, primanje plaće te dobivanje skrbništva nad djecom. Suzan i Elizabet zalagale su se i za liberalnije zakone o rastavi.
Godine 1856. je počela raditi kao zastupnica Američkog društva protiv ropstva. Dogovarala je sastanke, držala govore, lijepila plakate i dijelila letke, pri čemu je često nailazila na prijetnje i agresivne ispade.
Nakon Građanskog rata, Suzan se više usredotočila na prava žena. Godine 1866. sa Elizabet je pokrenula Društvo za jednaka prava. Zajedno su objavljivale i The Revolution, tjednik koji je lobirao za prava žena, osmosatno radno vrijeme i jednaku plaću za jednaki rad. Moto novina bio je “Muškarcima njihova prava i ništa više; ženama njihova prava i ništa manje”.
Suzan je 1868. godine potaknula njujorške radnice koje se nisu mogle priključiti muškim sindikatima da osnuju Udrugu radnica.
Godine 1869. Suzan i Elizabet su osnovale Nacionalnu udrugu sufražetkinja. Suzan je neumorno držala govore diljem zemlje. Čak je 1872. godine ilegalno glasala na predsjedničkim izborima zbog čega je uhićena s još nekoliko žena. Sudac je naložio poroti da je osudi bez rasprave. Kaznio ju je globom od 100 dolara, no nije ju uhitio kada je odbila platiti i tako joj onemogućio priliku za žalbu. Globu nikada nije platila.
Početkom 1880-ih, objavila je prvi svezak knjige “History of Woman Suffrage”, projekt na kojem je radila sa Elizabet, Idom Hasted Harper (Ida Husted Harper) i Matildom Džoslin Gejdž (Matilda Joslin Gage). Pomogla je Idi da zapiše njezinu priču koja je objavljena 1898. godine u knjizi “The Life and Work of Susan B. Anthony: A Story of the Evolution of the Status of Women” (Život i rad Susan B. Anthony: Priča o evoluciji statusa žena).
Suzan nikad nije odustala od borbe za prava žena. Godine 1905. susrela se s predsjednikom Teodorom Ruzveltom (Theodor Roosevelt) u Vašingtonu, kako bi lobirala za amandman kojim bi žene dobile pravo glasa. Umrla je sljedeće godine u svom domu u Ročesteru, a nedugo prije smrti, rekla je svojoj prijateljici Ani Ša (Anna Shaw): “Više od 60 godina teško sam se borila za malo slobode. Umrijeti bez nje čini se tako okrutnim”.
Tek 14 godina nakon njezine smrti, 1920. godine, donesen je 19. amandman američkog ustava kojim se svim odraslim ženama daje pravo glasa. U čast Suzan B. Entoni, Ministarstvo financija je 1979. godine stavilo njezin portret na kovanicu od jednog dolara, čime je postala prva žena kojoj je udijeljena ta čast.
Za vrijeme nedavnih predsjedničkih izbora, ljudi su joj odavali počast okupljajući se na njezinom grobu, što se moglo pratiti uživo putem interneta.
Izvor: Lana Perišić - Libela.org
