U ovim vremenima u kojima se čini da svatko gleda samo svoje interese, pojavljuju se novi obrasci koji nas iznova potiču na promišljanje o našim odnosima s drugima. Jedno od obaveznih područja u kojem stvaramo odnose s drugima je radno okruženje. Na tom području, u svijetu poduzetništva, pojavljuje se nova paradigma – suradnja.
Zamislite poduzeće u kojem svaka zaposlena osoba radi ono čemu je najsklonija u životu i zbog čega radi dobro, s radošću, svi su zadovoljni pa u poduzeću “teku med i mlijeko”. Čini se bajkovito, zar ne? Ali izgleda da se počinje pojavljivati oblik rada na tom tragu. Ustvari, za mnoge ljude to je već stvarnost koja se zove – suradnja.
U aktualnoj krizi u kojoj se nalazimo, mnogi ljudi mijenjaju radne sredine, bilo zbog pogoršanja radnih uvjeta ili zbog brojnih otkaza. Osobe s posebnim, specijaliziranim i stabilnim karijerama – drugi možda i ne toliko – smatraju se obaveznima tražiti alternativu, pronalaze nove ideje za zaradu i bavljenje poduzetništvom. Agencije za pomoć pri otvaranju tvrtki zbog velike su potražnje višestruko povećale ponudu obuke i savjetovanja uz podršku u provođenju novih projekata. Nema sumnje, mnogi su doživjeli da su njihovi napori propali u neuspjelom pokušaju, zbog nedostatka iskustva ili naprosto shvativši da poduzetnička stvarnost nije ono što su zamišljali.
“Držati se zajedno” – izlaz iz krize
Iz korijena ove situacije počinje izbijati nova perspektiva u korporativnom svijetu. Koncept suradnje (co-working) rođen je u SAD-u početkom XXI. stoljeća i vrlo se brzo širi drugim dijelovima svijeta. Pokret okuplja ljude različitih stručnih sposobnosti, oživljavajući inovativne, stvaralačke i multidisciplinarne projekte sa sposobnošću prilagodbe i odgovorom na potražnju tržišta.
Nesumnjivo je da suradnja ne podrazumijeva samo dijeljenje prostora. Suradnja je način rada u kojem dijelimo znanje unoseći različita gledišta na projekt, što znači vidjeti ostale suradnike kao suputnike koji mogu imati potpuno drugačije viđenje od našeg, ali to ih ne priječi da postanu naši suradnici i partneri. Kao nezavisna i autonomna jedinka, svaki profesionalac ima mogućnost izbora projekata u kojima će sudjelovati i surađivati, čime generira rast i stječe iskustva u skladu sa svojom voljom i potrebama.
Suradnja je zajednički rad stručnih osoba različitih vještina koje imaju sposobnost prilagodbe radi poticanja inovativnih, kreativnih, multidisciplinarnih projekata i davanja primjerenog odgovora na zahtjeve tržišta, odnosno potrebe zajednice. Ako svatko od nas radi ono što najbolje zna, ono što je njegova prava priroda, možemo se skladno uklopiti u zajedništvo stvarajući sinergije, bivajući komplementarni i sretni u izvršavanju naših zadataka.
Prakticiranje suradnje također ima prednost u stvaranju ekosustava u kojima svaki sudionik zahtijeva svoj prostor, uči se samovrednovanju, osvještava svoja ograničenja i uspostavlja odnose koji mu omogućuju rad s emocionalnom zrelošću. To je vrlo različito od korporativnog okruženja u kojem je paternalistička hijerarhija sklona stvaranju klime u kojoj usvajamo infantilne i neodgovorne ili, kao drugu krajnost, represivne i diktatorske stavove.
Stoga filozofija suradnje razbija stare koncepte poduzetništva i kompetencije. Za Cesara Llorentea Lopeza, psihologa, profesora i autora knjige Suradnja: dijeliti da bi rasli, poduzetnik je osoba koja nakon prethodnog promišljanja zna kako može doprinijeti društvu jer prepoznaje svoju vrijednost i vještine, što je vrlo različito od starog koncepta u kojem poduzimati znači tražiti novčanu podršku, unajmiti prostor i riskirati, pozajmljujući novac dugo vremena i živeći u neizvjesnosti. Prema objašnjenju danom u jednom intervjuu za list Dnevnik iz Mallorce, suradnja je stav koji podrazumijeva da u drugima ne vidimo moguće natjecatelje, nego njihove dodatne vrijednosti i ono što zajednički možemo ostvariti. Poduzetniku je izazov učiniti konkretnim ono što mu se sviđa u nekoj poslovnoj ideji. Budući da svatko od nas može doprinijeti nečim jedinstvenim, možda bismo trebali prestati gledati druge kao konkurente i početi u njima vidjeti moguće suradnike te nastojati “držati se zajedno” da bismo zajedno rasli.
Platon: ideal suradnje
Prije 2400 godina Platon u svom djelu Država piše da u idealnoj državi svaka osoba treba raditi ono za što je rođena, ono što je u njezinoj prirodi. Tako se, na primjer, oni koji su sposobni kao trgovci, bave trgovinom; oni koji su sposobni kao liječnici, bave medicinom… Konačno, idealni vladar treba biti mudrac, onaj koji posjeduje cjelovito gledište da bi mogao vladati prema ispravnim kriterijima osiguravajući tako pravednost.
Takav koncept suradnje omogućava nam približiti se Platonovoj ideji, prema kojoj se svatko od nas, ako čini ono što mu je prirodno, može uklopiti u zajednicu, a tvoreći sinergiju i bivajući komplementaran sretno ispunjava svoju ulogu dajući svoj doprinos u procesu razvitka homogenog, snažnog i skladnog jedinstva.
Krizu u tom slučaju možemo smatrati prilikom koja nam nudi izlaz iz područja udobnosti, koja nas potiče na gledanje unutar sebe i traženje nutarnje povezanosti s onime što osjećamo i s onime što mislimo.
Trebali bismo nastojati uvidjeti koje su naše vrijednosti, istraživati ih i živjeti ih u svoj njihovoj punini. Tako možemo postati bolji, transformirajući se kroz promjenu koju želimo vidjeti u svijetu.
Autor: Lucia Prade
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel
